- 1 -              Revr 190/2017-3

 

 

 

 

Broj: Revr 190/2017-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća, i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika T. B. iz S., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva R. i P. iz Z., protiv tuženika-protutužitelja E. d.o.o. u stečaju, Z., kojeg zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i sudskog raskida, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1417/16-3 od 13. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-167/16-68 od 31. svibnja 2016., u sjednici održanoj 3. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja T. B. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1417/16 od 13. prosinca 2016. kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja T. B. protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1417/16 od 13. prosinca 2016. kao neosnovana

 

Odbija se zahtjev tuženika E. d.o.o. u stečaju za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom i rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-167/16 od 31. svibnja 2016 suđeno je:

 

"I/              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu od 8. srpnja 2015. nedopuštena.

Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u roku od 8 dana."

II/              Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Raskida se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sklopljen dana 1. lipnja 2002. te se kao dan prestanka radnog odnosa određuje 8. srpnja 2005.

III/              Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku iznos od 74.550,00 kuna na ime parničnog troška, u roku 8 dana."

te je riješeno:

"Odbacuje se tužba u dijelu koji glasi:

 

"Utvrđuje se postojanje tražbine tužitelja prvog višeg isplatnog reda s osnove plaće za razdoblje od 1. listopada 2005. do 19. travnja 2007. u iznosu od 470.454,70 kuna u odnosu na E. d.o.o. u stečaju."

 

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u st. I. i III. izreke, a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu. Ujedno je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode revizije, predlaže istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija protiv drugostupanjske presude, kao niti protiv drugostupanjskog rješenja nije osnovana.

 

U odnosu revizije protiv drugostupanjske presude:

 

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radno odnosa, dakle, u tom sporu revizija je uvijek dopuštena pa i protiv odluke o sudskom raskidu ugovora o radu.

 

U ovom konkretnom predmetu radi se o sporu radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i o sudskom raskidu ugovora o radu pa je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP revizija uvijek dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nalazi u tome kako drugostupanjska odluka nije pravilno obrazložena te se drugostupanjski sud nije očitovao o navodima žalbe protiv prvostupanjske presude u kojoj je "(…) isticao kako prvostupanjska presuda nije navela koje je to povrede radne obveze tužitelj počinio, da bi bilo opravdano otkazivanje njegovog ugovora o radu (...)". Suprotno ovim tvrdnjama tužitelja, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o osnovanosti tužiteljeve žalbe protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pri tome odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora i valjano obrazložio primjenu materijalnog prava, to u revidiranoj odluci nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Navodi revizije koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su sadržajno činjenični prigovori. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova.

 

S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra tužitelj da bi trebalo, i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego što to čini tužitelj.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu od 8. srpnja 2005. te zahtjev tuženika na utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. lipnja 2002. sa danom 8. srpnja 2005.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika - na radnom mjestu IT Managera temeljem Ugovora o radu od 1. lipnja 2002.,

 

- da je tužitelj opomenama od 31. svibnja 2004., 10. rujna 2004., 16. studenog 2004., 14. veljače 2005. i 31. ožujka 2005. upozoravan na potrebe izvršenja radne obveze,

 

- da je 13. travnja 2005. tužitelj primio pisanu opomenu u kojoj ga se upozorava na kršenje obveza iz radnog odnosa sukladno odredbama Pravilnika o radu E. d.o.o., jer godinu dana nije odradio zahtjev za pristupi djelatnici odjela veleprodaje M. M.-B. L. B. na sustav za naručivanje vozila,

 

- da je tužitelj 18. travnja 2005. ponovno opomenut pisanim putem radi velikog sigurnosnog propusta na kojeg nije upozorio, niti je radio na njegovom otklanjanju a koje upozorenje je odbio potpisati, iako je upoznat sa sadržajem, te je opomena stavljena na oglasnu ploču društva dana 19. travnja 2005.,

 

- da je tužitelj opomenut usmeno 2. lipnja 2005. kada je D. H. IT sistem administrator u E. d.o.o. zamijetio da je broj licenci za korištenje informacijskog sustava značajno promašio ugovoreni broj 171 korisnika koji je ugovoren Aneksom broj 1 Ugovora broj 278-/02 između E. d.o.o. i M. d.o.o., dok je ukupni broj u tom trenutku iznosio 258, pa je daljnjom analizom zamijećeno da se u popisu odobrenih licenci nalazi čitav niz osoblja koji već dulje vrijeme nisu djelatnici E. d.o.o. ili ugovornih partnera kojima je odobreno korištenje licenci,

 

- da je tužitelju 19. travnja 2005. upućen poziv na obranu a koji poziv je odbio zaprimiti,

 

- da je tužitelju otkazan Ugovor o radu od 1. lipnja 2002. temeljem Odluke o otkazu ugovora o radu od 8. srpnja 2005.,

 

- da je tužitelj podnio Zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su ocijenili neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari te pozivom na odredbu čl. 106. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05, - dalje: ZR) tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Pritom su sudovi ocijenili da je tužitelj kršio radnu obvezu zbog neizvršavanja poslova iz radnog odnosa kroz duže vrijeme. Budući da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu sudovi su posljedično odbili i tužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tvrdi da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 106. st. 1. toč. 3. ZR. Pritom u reviziji iznosi niz činjenica kojima pokušava osporiti zakonitost i pravilnost tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu. Tvrdi da mu tuženik nije mogao otkazati ugovor o radu jer je već prethodno primio opomenu (upozorenje) te se na navedenim navodnim povredama niti ne može temeljiti otkaz ugovor o radu. Smatra da je nejasno koje se to povrede smatraju da opravdavaju otkaz ugovor a o radu.

 

Prema odredbi čl. 106. st. 1. toč. 3. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, uz ostale razloge i u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je po čl. 110. st. 1. i 2. ZR dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, te omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Uzimajući u obzir činjenično stanje utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka s jedne strane te citirane odredbe ZR ovaj revizijski sud je ocijenio da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbi čl. 106. st. 1. toč. 3. ZR kada su ocijenili zakonitom i dopuštenom tuženikovu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju.

 

Naime, Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 20. prosinca 2004., te Dodatka broj 11. istome, utvrđeno je da je u opisu poslova IT managera kontrola funkcioniranja svih segmenata informatičkog sustava, usklađivanje ciljeva informatičkog sustava s ciljevima društva, svakodnevna podrška svim korisnicima informatičkog sustava (Windows, MS Office, DIGLAS), komunikacija s korisnicima postojećeg informatičkog sustava radi mogućnosti njegovog unaprjeđenija, otklanjanje kvarova informatičkog sustava koji su u domeni znanja i kompetencija, ažuriranje DIGLAS programa u svim segmentima te su sudovi pravilno utvrdili da tužitelj nije duže vrijeme vršio ažuriranje DIGLAS programa u svim segmentima u razumnom roku odnosno da nije vršeno tijekom dvije godine odnosno da korisnicima kojima je prestao radni odnos u 2003., 2004., te 2005. godini, a koji su trebali biti izbrisani iz sustava DIGLAS po prestanku radnog odnosa, tužitelj ih je izbrisao u rasponu od 5 do 24 mjeseci nakon prestanka radnog odnosa, a što svakako predstavlja neispunjavanja poslova radnog mjesta na kojem je zaposlen.

 

Isto tako, sudovi su utvrdili da godinu dana nije odradio zahtjev za pristupi djelatnici odjela veleprodaje M. M.-B. L. B. na sustav za naručivanje vozila.

 

Kako prema utvrđenjima suda proizlazi da je tužitelj u više navrata kršio obveze iz radnog odnosa i na njih je pisano upozoravan u smislu odredbe čl. 110. st. 1. ZR (pisana upozorenja prileže spisu), da je tužitelju omogućeno iznošenje obrane te da su konkretne povrede koje su bile i predmet ispitivanja ovog postupka učinjene zbog nesavjesnog i nepravovremenog obavljanja radnih obveza, ispunile su se sve pretpostavke iz odredbe čl. 106. st. 1. toč. 3. ZR pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen.

 

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ukazao tužitelj u predmetnoj reviziji valjalo je njegovu reviziju odbiti kao neosnovanu primjenjujući odredbu čl. 393. ZPP pa je odlučeno kao u toč. 1. izreke presude.

 

U odnosu na reviziju protiv drugostupanjskog rješenja:

 

Tužitelj također smatra da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu odluke kojom je odbio žalbu tužitelja te potvrdio rješenje o odbacivanju tužbe u dijelu kojim se traži utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prvog višeg isplatnog reda s osnove plaće za razdoblje od 1. listopada 2005. do 19. travnja 2007. u iznosu od 470.454,70 kuna u odnosu na E. d.o.o. u stečaju smatrajući da svoju odluku nije obrazložio.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja iznesenoj u reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. obzirom da su sudovi valjano utvrdili da je tijekom postupka otvoren stečajni postupak nad tuženikom i da prijedlog za nastavak postupka u pogledu plaće i materijalnih davanja može staviti samo onaj vjerovnik koji je prijavio svoje potraživanje i čija tražbina je osporena u stečajnom postupku a što tužitelj nije dokazao sukladno odredbi čl. 96. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96).

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka pa je valjalo njegovu reviziju odbiti kao neosnovanu primjenjujući odredbu čl. 393. ZPP čl. 393. ZPP u vezi čl. 400. st. 1. i 3. ZPP i odlučiti kao u toč. 1. izreke rješenja.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.), pa je stoga odlučeno kao u toč. 2. izreke rješenja.

 

Zagreb, 3. srpnja 2019.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.