Broj: Kž 468/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. F. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama opt. I. F., opt. D. J., opt. Z. M., opt. S. B.₁ i opt. S. B.₂, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 01. lipnja 2015., broj K-1/14, u sjednici održanoj dana 17. listopada 2016., u prisutnosti javnom dijelu sjednice branitelja opt. Z. M., odvjetnika I. K.,

p r e s u d i o   j e

Žalbe opt. I. F., opt. D. J., opt. Z. M., opt. S. B.₁ i opt. S. B.₂ odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Šibeniku je u ponovljenom postupku proglasio krivima optužene I. F., D. J. i Z. M. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, a optužene S. B.₁ i S. B.₂ zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 37. st. 1. KZ/11, pa ih je na temelju tih zakonskih propisa, a uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 osudio svakog na kaznu zatvora u trajanju od po deset mjeseci, nakon čega im je na temelju čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 primijenio uvjetne osude i odredio da se kazne zatvora na koje su optuženici osuđeni neće izvršiti ako optuženici u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počine novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženici su obvezani solidarno podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu od 4.500,00 kn te svaki paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kn, u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

Protiv te presude žalbe su podnijeli svi optuženici.

Optuženi I. F. se po branitelju P. J., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P. J. i J. P. iz S., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Optužena D. J. se po braniteljici A. G., odvjetnici iz Š., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kaznenim sankcijama i troškovima kaznenog postupka, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovni postupak i odlučivanje ili preinači izricanjem presude kojom se optuženica oslobađa od optužbe.

Optužena Z. M. žali se po braniteljici A. L., odvjetnici iz S., i branitelju I. K., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. K. i J. K. iz S., a oba podneska tretiraju se kao jedna žalba. Naznačuje sve žalbene osnove i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi kaznene odgovornosti, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Optuženi S. B.₁ se po branitelju Ž. G., odvjetniku iz S., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, a predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe da je počinio utuženo kazneno djelo, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovljeni postupak, odnosno da mu se primijeni blaža sankcija.

Optuženi S. B.₂ po branitelju D. M., odvjetniku iz S., žali se iz svih žalbenih osnova i predlaže da se "pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje pred prvostupanjskim sudom, odnosno da se ista preinači i optuženik u potpunosti oslobodi kaznenopravne odgovornosti za djelo koje mu se neosnovano stavlja na teret".

Odgovor na žalbe nije podnesen.

              Spis je, na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/11, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Optuženici I. F., Z. M. i S. B.₂ zahtijevali su u žalbama da ih se obavijesti o sjednici vijeća. Sjednica je održana u prisutnosti branitelja opt. Z. M., odvjetnika I. K. i, na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08, u odsutnosti uredno obaviještenih optuženika I. F., Z. M. i S. B.₁, te branitelja opt. I. F. odvjetnika P. J. i branitelja opt. S. B.₁, odvjetnika D. M., te državnog odvjetnika.

Žalbe nisu osnovane.

Bitne povrede odredaba kaznenog postupka u žalbama ističu svi optuženici.

Optuženi I. F. smatra da je ostvarena povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08, odnosno da je optužba prekoračena. Ovu povredu obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud izmijenio činjenični opis inkriminacije, označujući kao oštećenike R. G., J. G., H. R. i A. M., umjesto Republike Hrvatske, koju je kao oštećenika naveo državni odvjetnik. Osim toga, iz činjeničnog je opisa sud prvog stupnja ispustio dio teksta kojim se optuženici terete da su znali da osobe koje su bile tuženici i ovršenici u postupcima navedenima u opisu djela „nisu zatražili povrat nekretnina, tako da su iste vlasništvo Republike Hrvatske“, čime je po mišljenju žalitelja drugačije odredio svijest i namjeru optuženika nego što je to učinio državni odvjetnik, imputirajući optuženicima da su postupali sa sviješću da su sporne nekretnine vlasništvo Republike Hrvatske.

Međutim, da bi se radilo o navedenoj bitnoj postupovnoj povredi potrebno je da se izmjena činjeničnog opisa inkriminacije odnosi na neki bitni element kaznenog djela kojim se optuženici terete, a to ovdje nije slučaj. Naime, pravni opis inkriminacije kaznenog djela zloporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2 u vezi sa st. 1. KZ/11 obuhvaća postupanje optuženih I. F., D. J. i Z. M. kao odgovornih osoba koje iskorištavaju svoj položaj u namjeri da time drugoj osobi pribave znatnu imovinsku korist, a što je i ostvareno. Iako se to djelo može počiniti i na način da se drugome prouzroči šteta, taj oblik izvršenja kaznenog djela nije optuženicima stavljen na teret. Stoga izmjena osobe oštećenika nije relevantna za opstojnost inkriminacije niti se njome utječe na objektivni identitet djela, a optuženici F., J. i M. su, neovisno o identitetu oštećenika, postupali svjesni da se njihovim radnjama opisanima u činjeničnom opisu pribavlja imovinska korist drugoj osobi. Stoga nema govora o ovoj u žalbi naznačenoj bitnoj postupovnoj povredi.

Optuženi S. B.₂ poziva se na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, uz tvrdnju da je nejasna izreka pobijane presude, budući da iz dispozitiva nije razvidno koja je točno radnja izvršenja žalitelja i kada je i na koji način počinjena. Po mišljenju tog optuženika iz formulacije inkriminacije za koju je on proglašen krivim nije moguće zaključiti kako su žalitelj i opt. S. B.₂ ovo djelo počinili, odnosno jesu li prvo troje optuženika (I. F., D. J. i Z. M.) poticali pojedinačno, jesu li im nešto obećali za učinjenu uslugu, gdje su i na koji način došli u kontakt s njima, koliko su to puta činili i sl. Ovaj drugostupanjski sud, međutim, nalazi takve prigovore neprihvatljivima. Naime, radnja poticanja dovoljno je vremenski određena navođenjem razdoblja „tijekom druge polovine 1998. i prve polovine 1999.“ kako je to precizirano u uvodu činjeničnog opisa, a jednako je tako dovoljno opisana radnja izvršenja navođenjem da su optuženici I. F., D. J. i Z. M. postupali „na traženje optuženika S. B.₁ i S. B.₂ da im u parničnim postupcima toga suda“ (pri čemu su navedeni brojevi tih postupaka) i „potom u ovršnim postupcima istog suda“ (koji su također identificirani poslovnim brojevima predmeta), „koje je tvrtka „B.-Š.“ d.o.o., čiji je jedini osnivač i stvarni vlasnik S. B.₁, a njegov brat opt. S. B.₂ zaposlenik i osoba ovlaštena na potpisivanje dokumentacije“, nakon čega slijedi detaljan opis pojedinih radnji koje su obavili optuženici I. F., D. J. i Z. M. Naime, radnja poticanja može se teoretski izvršiti na brojne načine, a praksa pokazuje da je u situaciji kada svi optuženici negiraju učin djela (odnosno i počinitelji i sudionici) najčešće nemoguće točno definirati način na koji je konkretno poticanje izvršeno, jer se iznimno rijetko poticanje vrši uz prisutnost svjedoka. Stoga je životno i logično da se u najvećem broju takvih slučajeva o poticanju mora zaključiti na osnovu drugih dokaza, odnosno indicija, kao što je to učinjeno i u ovom predmetu, a to pak znači da je nemoguće točno opisati vrijeme, mjesto, načine i broj kontakata koji su poticatelji ostvarili s poticanima i sl.

Na istovrsnu bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 upire u žalbi i opt. S. B.₂, no ne konkretizira na koji vid te povrede misli niti konkretizira u čemu bi se ista sastojala, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju, između ostalih, pazi na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

Optuženici I. F., D. J. i Z. M. navode da je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, nalazeći da je grafološko vještačenje nezakonit dokaz. Tu tvrdnju argumentiraju navodom da ekspertiza rukopisa od 30. lipnja 2000. izrađena od strane Centra za kriminalistička vještačenja „Ivan Vučetić“ ne može biti ni dokazna radnja vještačenja ni istražna radnja, jer nije provedena na temelju naloga organa koji vodi postupak, već na zahtjev PU, i prije nego što je zatraženo provođenje istrage. Međutim, sukladno odredbi čl. 10. st. 2. ZKP/08, nezakoniti su dokazi oni koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života (osim u slučaju definiranom u st. 3. istog članka), te oni pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ZKP-om, te za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza. Optuženici svoju tezu o nezakonitosti provedenog grafološkog vještačenja temelje na tome da nisu bili ispunjeni uvjeti za obavljanje te radnje kao hitne istražne radnje, s obzirom na to da nije bilo opasnosti od odgode, a što je jedan od dva uvjeta koji su bili propisani odredbom čl. 184. ZKP/97, koji zakon je bio na snazi u vrijeme izvođenja te radnje. No, utvrđenje je li ili nije postojala opasnost od odgode, ovu istražnu radnju samo zbog toga ne bi činilo nezakonitim, jer takvo nešto ne proizlazi iz odredaba ZKP-a, a nema ni govora o povredi međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, jer je tijekom postupka grafološki vještak bio pozvan na raspravu i ispitan, kada su i stranke imale mogućnost postavljanja pitanja i stavljanja primjedaba i prigovora, čime je ujedno otpao eventualni prigovor nejednakosti oružja stranaka, jer je time i konfrontacijsko načelo realizirano. Iz istih razloga nema temelja za tvrdnju da je zbog toga došlo do relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

Optuženi I. F. nalazi i da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 (iako očito misli na povredu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08), jer je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iako prema opisu djela imovinska korist nije bila pribavljena fizičkoj nego pravnoj osobi. Taj prigovor temelji na ranijoj sudskoj praksi koja je smatrala da se izraz „drugom“ korišten u pravnom opisu inkriminacije iz čl. 337. KZ/97 odnosi samo na fizičku, a ne i na pravnu osobu, zaključujući da bi on bio oslobođen od optužbe da je kazneni postupak protiv njega bio dovršen u razumnom roku. S obzirom da je isti postupak trajao 16 godina, smatra da je time stavljen u nejednak položaj pred sudom, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Međutim, ovaj se prigovor ne može prihvatiti. Radi se u suštini o prigovoru povrede kaznenog zakona, pri čemu je potrebno reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske korigirao nekadašnje pravno shvaćanje u pogledu značenja izraza „drugom“ korištenog u pravnom opisu kaznenog djela iz čl. 337. KZ/97, koje u žalbi citira opt. I. F., a što proizlazi brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj I Kž-743/07, IV Kž-109/08 itd.), pri čemu je naglašeno da intervencija u zakonski tekst čl. 337. KZ/97 izvršena Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06) ne predstavlja tzv. proširivanje zone kažnjivosti. Zbog toga se pozivanje žalitelja F. na tu okolnost, neovisno o trajanju sudskog postupka (u kojem je optužnica podignuta 12. travnja 2001., na Županijski sud je zaprimljena 27. travnja 2001., a postala je pravomoćna 24. rujna 2001., te je potom rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. ožujka 2003. broj II-4 Kr-69/03 prihvaćen prijedlog Županijskog suda u Splitu za svrsishodnu delegaciju i kao mjesno nadležan sud određen je Županijski sud u Šibeniku, pred kojim je prva rasprava održana 30. lipnja 2005., a prva presuda donesena 15. svibnja 2009., pri čemu je pregledom spisa utvrđeno da je postupak trajao gotovo četiri godine zbog brojnosti svjedoka čije su ispitivanje predlagale stranke), ne može prihvatiti i kvalificirati kao stavljanje u nejednak položaj pred sudom, odnosno tumačiti kao bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

              Dakle, nema govora da je počinjena ijedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuju optuženici, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

              Na povredu kaznenog zakona u žalbama se pozivaju optuženici D. J., Z. M. i S. B.₂. Optuženici D. J. i S. B.₂, osim što naznačuju tu žalbenu osnovu, ne obrazlažu o kojoj bi se povredi kaznenog zakona radilo, niti konkretiziraju čime bi ona bila ostvarena. Optužena Z. M. u žalbi podnesenoj po braniteljima I. K. i J. K. navodi da ona nije imala svojstvo odgovorne osobe u smislu Kaznenog zakona, kao niti optuženici I. F. i D. J. Pritom naglašava da se prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke poziva na Zakon o državnim službenicima i namještenicima objavljen u Narodnim novinama br. 27/01, iako je isti stupio na snagu nakon počinjenja djela. No, takav prigovor nije utemeljen, jer je prvostupanjski sud u posljednjem odlomku na str. 9 prvostupanjske presude naveo da „razlika između državnih službenika i namještenika jasno proizlazi iz Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti („Narodne novine“ br. 74/94, 86/97 i 7/95)“, naglasivši pritom: „koji Zakon je bio na snazi u inkriminirano vrijeme“. Štoviše, u nastavku teksta analizira se i odredba čl. 2. istog Zakona, a potom se spominje i Zakon o državnim službenicima i namještenicima objavljen u „Narodnim novinama“ br. 27/01, ali kako bi se konstatiralo da i ovaj Zakon, koji je donesen nakon inkriminiranog razdoblja, također jasno razgraničava pojmove državnog službenika i namještenika. Prvostupanjski sud potom je na str. 10 pregnantno i jasno izložio relevantne odredbe KZ/97 i KZ/11 kojima je definirano značenje izraza „službena osoba“, te izložio iz kojih razloga zaključuje da su troje optuženika, F., J. i M., nesumnjivo imali svojstvo odgovornih osoba, a tim se argumentima doista nema što dodati, pa se žaliteljica M. radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja na iste upućuje.

              Optužena Z. M. problematizira i svoju ulogu u počinjenju djela, sugerirajući da bi se eventualno moglo raditi o pomagateljskoj aktivnosti, a nikako o supočiniteljstvu. Tu tezu temelji na podatku da nije sudac i da nije mogla donijeti presudu kojom će se bilo tko knjižiti kao vlasnik nekretnine, naglašavajući i da ona nije imala vlasti nad djelom, niti je ono ovisilo o njezinoj radnji. Takvo rezoniranje nije prihvatljivo, jer treba sagledati cjelinu činjeničnog opisa inkriminacije u kojoj je detaljno izloženo što je koji od troje supočinitelja predmetnog djela radio, pri čemu je ključan podatak da su djelovali koordinirano, organizirano i sustavno, te da bez doprinosa svakog od njih ponaosob djelo ne bi bilo moguće počiniti. Stoga su za takvo usklađeno djelovanje opravdano proglašeni krivima kao supočinitelji. Također smatra da nije bila odgovorna osoba s obzirom na to da je bila zaposlena na mjestu prijema i otpreme pošte. No, bez obzira na to što opt. Z. M. nije imala dužnost dostavljanja pošte, njen djelokrug ovlasti pokrivao je drugačiju vrstu manipulacije poštom, a upravo je to, kako slijedi iz činjeničnog opisa inkriminacije, opt. M. i iskoristila da bi neistinito potpisala primatelje na dostavnicama nabrojenima u izreci prvostupanjske presude. Kao djelatnik na prijemu i otpremi pošte nepobitno je odgovorna za svoj djelokrug rada, u kojem smislu je onda i odgovorna osoba. Ne stoji ni prigovor opt. M. kako se radi o presuđenoj stvari. Činjenica što je sud u prethodnom postupku odbio optužbu zbog kaznenog djela krivotvorenja službene isprave zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog progona nema utjecaja na opstojnost kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. KZ/11, jer je krivotvorenje isprave tek sredstvo (tj. dio aktiviteta) sadržano u postupcima kojima se ostvaruju obilježja kaznenog djela iz čl. 291. KZ/11, a koje kazneno djelo određuju i potpuno drugačiji objektivni i subjektivni elementi (posebno svojstvo počinitelja, jer to djelo može počiniti isključivo službena ili odgovorna osoba, za razliku od kaznenog djela krivotvorenja službene isprave gdje počinitelj može biti bilo koja osoba; nadalje kod zlouporabe se postupa u cilju pribavljanja imovinske koristi nekoj osobi, dok se za krivotvorenje isprave ne traži postizanje takvog materijalnog cilja).

              Ispitivanjem, pak, pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

              Pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja prigovaraju svi žalitelji. Optuženi I. F. smatra da nije prihvatljiv zaključak da je upravo on vršio dostave u spisima navedenim činjeničnim opisom, jer da je to trebalo utvrditi tako da se preispita tko je bio zadužen za dostavu u pojedinom predmetu, ističući i da nije utvrđeno tko je potpisan kao dostavljač. Naglašava i da se nije radilo o sudskoj dostavi u smislu čl. 133. ZPP, a „poslijepodnevna dostava“, koju spominje tadašnji predsjednik Općinskog suda u Splitu A. Š., uključivala je i brojne druge osobe, te nije izjednačena s dostavom prema čl. 133. ZPP. Optužene D. J. i Z. M. smatraju da nalaz i mišljenje grafološkog vještaka ne predstavljaju prihvatljivu osnovu za zaključak da su upravo one skriptori falsificiranih potpisa. Optužena Z. M. smatra da nema niti jednog dokaza o postojanju dogovora s optuženicima S. B.₁ i S. B.₂, te da je ona ikada obavljala dostavu u popodnevnim satima, potkrjepljujući to iskazom svjedoka A. Š. Također ističe da činjenični opis inkriminacije ne obuhvaća sve dostavnice koje su bile potpisane i čije postojanje je bilo formalna pretpostavka za donošenje presuda zbog izostanka, a osporava i vrijednost zemljišta navodeći da je ona zapravo tzv. afekciona vrijednost. Svi optuženici osporavaju da su djelovali s namjerom pribavljanja bilo kakve koristi ikome, te ukazuju na to da šteta u konačnici nije nastala.

              Optuženici S. B.₁ i S. B.₂ kritiziraju zaključke suda prvog stupnja, navodeći da se radi o indicijama na kojima taj sud temelji uvjerenje o njima kao poticateljima, pri čemu smatraju da nema govora o zatvorenom krugu indicija i smatraju da ih je trebalo osloboditi od optužbe. Žalitelj S. B.₁ pritom detaljno analizira iskaze pojedinih svjedoka, pa tako T. K. i N. Š. P., tumačeći njihove izjave na način da odgovaraju obrani sugerirajući da je svjedokinja Š. P. zapravo mogla imati ulogu poticatelja. Osim toga, ponavlja da njegov stupanj obrazovanja, stručnog znanja i poznanstva koja je imao isključuju mogućnost da je on imao poticateljsku ulogu.

Međutim, prvostupanjski sud proveo je sve raspoložive i potrebne dokaze, koje je potom, kao i obrane optuženika, savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na taj logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

Nakon što je grafološkim vještačenjem utvrđeno da je opt. I. F. skriptor spornih rukopisa i potpisa na dostavnicama od 03. srpnja 1998. u spisu P-949/98 (osim potpisa „R. G.“) i u sudskom spisu Ovr-1073/98, te vrlo vjerojatno, gotovo sigurno skriptor spornog potpisa „J. G.“ i „H. R.“ na dostavnicama od 01. veljače 1999., te rukopisa „osamnaest siječnja 1999.“ i potpisa „H. R.“ na istoj dostavnici sudskog spisa br. P-1699/98, da je opt. D. J. skriptor spornih potpisa primatelja i vjerojatni skriptor spornog rukopisa na spornim dostavnicama sudskog spisa br. Ovr-265/99, a opt. Z. M. da je skriptor spornog potpisa „J. G.“ na dostavnici od 18. siječnja 1999. u sudskom spisu br. P-1699/98 i vrlo vjerojatno – gotovo sigurno skriptor spornih rukopisa i potpisa na spornim dostavnicama od 22. i 23. srpnja 1999. u sudskom spisu br. P-949/98, a u povezanosti s podatkom da su sve troje imenovanih optuženika radili na poslovima koji podrazumijevaju manipulaciju poštom, opravdano je prvostupanjski sud zaključio da je s izvjesnošću utvrđeno kako su upravo ti optuženici skriptori spomenutih potpisa i rukopisa na dostavnicama spomenutim u činjeničnom opisu inkriminacije, zbog čega je utemeljeno odbio dokazne prijedloge na koje se u žalbi poziva opt. I. F. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, također nalazi da se utvrđivanjem koji su spisi i dostavnice bili povjereni kojem dostavljaču ne bi ništa novo niti bitno drugačije utvrdilo, budući da je odlučno i indikativno to što su opt. F., kao i optuženice J. i M., po prirodi posla imali svakodnevni doticaj sa sudskom poštom, pa onda i dostavnicama, zbog čega su nesumnjivo bili u prilici da počine inkriminirane radnje. S obzirom da je grafološko vještačenje, koje je obavljeno po nepristranom i stručnom profesionalcu, pokazalo da su optuženici sigurni skriptori pojedinih potpisa i rukopisa, taj podatak, u povezanosti s činjenicom da je do krivotvorenja potpisa primatelja došlo u samo dva sudska predmeta, međusobno povezana istim tužiteljem i vrstom predmeta (utvrđenje prava vlasništva nad nekretninama koje u prirodi čine cjelinu), životno i logično ukazuje na samo jedan zaključak, odnosno da su optuženici potpisali primatelje i na onim dostavnicama za koje je vještak ustvrdio da su optuženici vrlo vjerojatni – gotovo sigurni skriptori tih potpisa i ujedno isključuje da je riječ o koincidenciji. To što tijekom izvidnih radnji i istrage nije utvrđeno i tko je potpisnik jednog od primatelja u jednom od navedenih sudskih predmeta ni na koji način ne utječe na zaključak o krivnji optuženih F., J. i M., nego samo govori o tome da je u tim koordiniranim kriminalnim radnjama sudjelovala još najmanje jedna osoba, čiji identitet nije utvrđen.

Nadalje, treba ponoviti da su optuženici I. F., D. J. i Z. M. odreda dugogodišnji sudski službenici, kojima je upravo s obzirom na taj staž i radno iskustvo na istoj vrsti poslova koje su obavljali ranije i u inkriminiranom periodu nesumnjivo poznato kakve posljedice za ishod parničnog postupka ima uredna dostava (odnosno potpisivanje dostavnica po primateljima), pa su njihove drugačije tvrdnje životno i logički neprihvatljive. Ima li se na umu da se kriminalne aktivnosti imenovanih optuženik sudskih službenika odnose na dva sudska predmeta, povezana istim tužiteljem („B.-Š.“ d.o.o. S.) i da se oba odnose na utvrđivanje vlasništva nad nekretninama koje u prirodi čine cjelinu, pri čemu su krivotvoreni potpisi primatelja u dva parnična predmeta i u ovršnim predmetima koji su potom uslijedili, to nepobitno upućuje na zainteresiranost optuženih F., J. i M. da tužitelju omoguće ostvarenje uspjeha u parnici i ovrsi, odnosno da se u konačnici tužitelj upiše kao jedini vlasnik tih nekretnina. Upravo činjenica da je kriminalna aktivnost tih optuženika ograničena isključivo na postupanje u ovim predmetima govori o tome da su oni djelovali s istim ciljem, te da je njihovo postupanje bilo međusobno usklađeno.

Suprotno navodima optuženika, za učin inkriminiranog kaznenog djela nebitno je što je pravna osnova za postizanje konačnog cilja (odnosno uknjižbe tužitelja „B.-Š.“ d.o.o. kao isključivog vlasnika dviju nekretnina) sudska presuda kojom se usvaja tužbeni zahtjev, jer su optuženici F., J. i M. svojim radnjama stvorili sve formalne pretpostavke da takve presude budu donesene, s obzirom da je riječ o presudama zbog izostanka. Drugim riječima, da su postupali onako kako su im pravila službe nalagala, dostavnice bi bile vraćene u spis neuručene, a takva procesna situacija onemogućuje donošenje presude zbog izostanka. Nadalje, optuženici F., J. i M. pratili su svojim kriminalnim radnjama interes tužitelja do njegove potpune realizacije (krivotvoreći potpise na dostavnicama poziva za ročište, dostave nepravomoćne presude  i u ovršnom postupku), pa se njihovo djelovanje i mora nužno sagledavati ne pojedinačno nego u okviru takve međusobno koordinirane cjeline. Upravo takva fokusiranost krivotvorenja potpisa primatelja na dva sudska predmeta povezana istim tužiteljem i nekretninama koje u prirodi čine jednu cjelinu nesumnjivo i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ukazuje na to da je jedini tko je imao interes upravo tužitelj. Kako je tužitelj „B. – Š.“ d.o.o. pravna osoba, trgovačko društvo, jasno je da je interes pravne osobe morala zastupati neka fizička osoba. Iz izvedenih dokaza utvrđeno je da je osobni kontakt s odvjetnicom N. Š. P. prvi uspostavio S. B.₂, zaposlenik spomenutog trgovačkog društva, koji je bio i ovlašten na potpisivanje dokumentacije ove pravne osobe, a uz to je i usko rodbinski povezan s jedinim osnivačem i članom tog trgovačkog društva S. B.₁. Upravo je opt. S. B.₂ potpisao punomoć odvjetnici N. Š. P. ovlašćujući je da zastupa trgovačko društvo „B. – Š.“ d.o.o. u postupku radi „sređivanja vlasništva na nekretnini“, a to je učinio nakon konzultacije s bratom, opt. S. B.₁, a što su obojica optuženika u obranama i priznali. Ima li se na umu da je prethodno radi razvrgavanja suvlasničke zajednice na istoj nekretnini ovo trgovačko društvo opunomoćilo odvjetnika T. K., koji je uoči ročišta zakazanog u tom postupku dobio izričitu uputu od opt. S. B.₁ da povuče tužbu (a što koincidira s parničnim postupcima u kojima su počinjene radnje inkriminirane u činjeničnom opisu), pa je taj odvjetnik nakon toga otkazao punomoć, nestaje svaka dvojba o tome tko je u konačnici od takvog razvoja situacije, koji uključuje donošenje presude zbog izostanka kojom se utvrđuje da je trgovačko društvo „B. – Š.“ d.o.o. isključivi vlasnik nekretnina, profitirao. Nastojanja optuženih S. B.₁ i S. B.₂ da prikažu kako je i odvjetnica N. Š. P. imala interes u tom postupku pa da je i ona, mimo volje i znanja tih optuženika, mogla nagovarati optuženike F., J. i M. da krivotvore potpise primatelja na dostavnicama u tim predmetima opravdano su po prvostupanjskom sudu ocijenjena neprihvatljivima i neuvjerljivima. Neovisno, naime, o nepobitnoj imovinskoj koristi koju je imenovana odvjetnica mogla razumno očekivati bude li postupak brzo i uspješno okončan (čija je visina, međutim, zasigurno neusporedivo manja od one koju su od uspješnog završetka postupaka očekivali optuženici S. B.₁ i S. B.₂, ima li se na umu cijena koju su platili na temelju ugovora o kupoprodaji manjeg dijela iste nekretnine), ostaje neprijeporna činjenica da je u tim postupcima kao punomoćnik „B. – Š.“ d.o.o. sudjelovao i odvjetnik V. Lj. (u jednom segmentu), kada je također došlo do krivotvorenja potpisa primatelja na dostavnicama, što opovrgava tezu o poticateljskoj djelatnosti odvjetnice Š. P. Štoviše, takva podudarnost, odnosno da je u svim postupcima vođenim s istim ciljem (tj. upisa trgovačkog društva „B. Š.“ d.o.o. kao isključivog vlasnika nekretnina), bez obzira na to što je identitet punomoćnika tog trgovačkog društva različit, došlo do krivotvorenja potpisa primatelja na dostavnicama, pri čemu su počinitelji tih krivotvorenih potpisa iste osobe (optuženici F., J. i M.) s izvjesnošću upućuje na zaključak da su upravo optuženici S. B.₁ i S. B.₂ imali poticateljsku ulogu i tako djelovali. Kraj takvog stanja stvari isticanje stupnja obrazovanja optuženih S. B.₁ i S. B.₂ ne dovodi u pitanje ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda, a te navode kompromitira podatak o dugogodišnjem uspješnom poslovanju ovih optuženika, koje podrazumijeva njihovu značajnu involviranost u sve segmente poslovanja (a u koje je bio uključen i opt. S. B.₂, s obzirom na to da je bio ovlašten potpisivati dokumentaciju), uključujući i pojedine pravne aspekte (a na što upozorava i iskaz svjedoka T. K. koji je detaljno opisao izričitu uputu koju je uoči ročišta dobio od opt. S. B.₁).

Točno utvrđenje detalja o tome na koji su način optuženici S. B.₁ i S. B.₂ ostvarili kontakte s preostalo troje optuženika (supočiniteljima) i kako su ih nagovorili da počine inkriminirane radnje nije odlučno za opstojnost njihove uloge i aktivnosti. Naime, to su mogli učiniti direktnim ili indirektnim kontaktom, ili pak uz nečije posredovanje, jer bilo koji od tih načina predstavlja nesumnjivo radnju poticanja. Pitanje koje postavljaju optuženici I. F., D. J. i Z. M. zbog čega bi se oni izvrgnuli riziku obavljajući evidentno kriminalne radnje ostat će bez odgovora, jer o tome, neovisno o činjenici što su takvi postupci najčešće motivirani i nekim osobnim probitkom počinitelja, nema nikakvih dokaza, pa ih ni državno odvjetništvo nije u tom smislu teretilo, što znači da se o tome može samo nagađati, no to nije stvar ovog postupka.  

Optuženi I. F. ustraje i u primjedbi iznesenoj tijekom postupka, zamjerajući prvostupanjskom sudu da je olako prešao preko toga da je „B. – Š.“ d.o.o. pravni sljednik trgovačkog društva „L. Š.“ d.o.o., a nastalog pretvorbom društvenog kapitala, i u čiju je procjenu vrijednosti po elaboratu o pretvorbi u temeljni kapital ušao objekt sagrađen na dijelu spornog zemljišta, zbog čega je „L. Š.“ d.o.o., pravni prednik tužitelja u postupcima spomenutim činjeničnim opisom inkriminacije, bio dugogodišnji posjednik spornih nekretnina. Evidentno je da ponavljanjem ovih navoda optuženi F. nastoji poljuljati opstojnost subjektivnog elementa inkriminiranog djela, sugerirajući da je do vlasništva na nekretninama (cjelokupnom zemljištu) trgovačko društvo „B. – Š.“ d.o.o. moglo doći na potpuno legalan način. Međutim, opravdano je i argumentirano prvostupanjski sud otklonio takve primjedbe u trećem odlomku odozgo na str. 16 pobijane presude, a iznesenim razlozima nema se što prigovoriti pa se žalitelj na njih upućuje.

Jednako je tako neprihvatljivo polemiziranje s vrijednošću nekretnina, odnosno visinom imovinske koristi od 500.000,00 američkih dolara, navedeno u činjeničnom opisu inkriminacije, a što u žalbama navode optuženi I. F. i Z. M. Naime, tijekom postupka ispitan je vještak za graditeljstvo J. M., koji je obrazložio na temelju kojih parametara je odredio vrijednost predmetnih nekretnina, a da je ta procjena prihvatljiva i uvjerljiva govori i podatak da su upravo za iznos od 500.000,00 američkih dolara i sklopljeni ugovori kojima su suvlasnici tih nekretnina iste prodali kupcu tvrtki „F.“ . Uz to treba naglasiti da postoji i proporcionalnost između te cijene i one koju je platilo trgovačko društvo „B. – Š.“ d.o.o. za tek 1/6 dijela zemljišta označenog kao čest. zem. 695/1, 695/2 i 695/3 K.O. S. u površini od 1660 m2 (odnosno iznos od 800.000,00 DEM što odgovara iznosu od 2.800.000,00 kn).

Optužene D. J. i Z. M. ističu i da uslijed inkriminiranih postupaka nije nastala šteta, jer da su na kraju bivši vlasnici spornih nekretnina svoje suvlasničke dijelove tog zemljišta prodali tvrtki „F.“ d.o.o. S. Takvo se rezoniranje ne može prihvatiti. Naime, do prodaje zemljišta na koju se pozivaju žaliteljice J. i M. došlo je tek nakon što su bivši vlasnici, odnosno osobe čije su potpise kao primatelja dostavnica u predmetima koji su vođeni pred Općinskim sudom u Splitu (poslovnih brojeva spomenutih u činjeničnom opisu), uspjeli ishoditi obnovu tih postupaka, a koja je i zatražena na temelju krivotvorenih potpisa korištenih tijekom tih postupaka, koji su rezultirali i upisom u zemljišnu knjigu „B. – Š.“ d.o.o. kao vlasnika nekretnina. Prema tome, šteta je bila nastala, a druga je stvara što je zahvaljujući aktivnostima i pravnom putu koji su poduzeli bivši vlasnici ista naknadno otklonjena.

Iz navedenih razloga nisu osnovane ni žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbenu osnovu zbog odluke o kazni navode optuženi D. J., Z. M., S. B.₁ i S. B.₂.

Optužene D. J. i Z. M. tu žalbenu osnovu posebno ne obrazlažu, a opt. S. B.₁ smatra da je upitna svrha roka provjeravanja u trajanju od dvije godine, uzme li se u obzir da je od počinjenja djela prošlo 17 godina, u kojem periodu optuženik nije dolazio u sukob sa zakonom. Optuženi S. B.₂ u pogledu ove žalbene osnove ističe da je apsurdno da svi optuženici dobiju identične sankcije, jer je njihov doprinos izvršenju djela različit.

Iako opt. I. F. nije naznačio da se žali zbog odluke o kazni, u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08, pobijana je presuda ispitana i u odnosu na tog optuženika, koji je naveo žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, razmotrivši sve po prvostupanjskom sudu ispravno utvrđene olakotne okolnosti za optuženike, koji su redom ranije neosuđivani, obiteljski ljudi, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, u kojem razdoblju niti jedan od optuženika nije došao u sukob sa zakonom, a posebno cijeneći da je opt. S. B.₁ ozbiljno narušeno zdravlje, našao ispravnim zaključak suda prvog stupnja da postoje pretpostavke za primjenu ublažavanja kazne na temelju čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11, neovisno o tome što je utvrđena i upornost u izvršenju kaznenog djela i što vrijednost predmetnog  zemljišta višestruko premašuje kvalifikatorni iznos od 60.000,00 kn, zbog čega se i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci na koje su optuženici osuđeni ukazuju primjerenima, a ne prestrogim. Neovisno, naime, o tome što su optuženici S. B.₁ i S. B.₂ imali ulogu poticatelja, a ne počinitelja, činjenica što se sve radilo u njihovom interesu, odnosno što je djelo rezultiralo profitom za trgovačko društvo „B. – Š.“ d.o.o. , s kojim su oni usko povezani, što je već obrazloženo, predstavlja dovoljan argument za izjednačavanje mjere kazne zatvora tim optuženicima i ostalima, koji su imali uloge supočinitelja. Naime, već spomenute okolnosti, odnosno protek vremena i podatak da u tom periodu optuženici nisu evidentirani kao počinitelji nekog drugog kaznenog djela, dovoljno su došle do izražaja u izrečenoj kazni, pri čemu se i rok provjeravanja od dvije godine ukazuje primjerenim s obzirom na upornost optuženika, brojnost počinjenih radnji i razdoblje njihove kriminalne aktivnosti.

Optuženi D. J. i S. B.₂ žale se i zbog odluke o troškovima postupka, vezujući tu žalbenu osnovu uz izraženo stanovište da su trebali biti oslobođeni od optužbe. Međutim, s obzirom da su ti optuženici proglašeni krivima, na temelju kogentne odredbe čl. 148. st. 1. ZKP/08 obvezani su podmiriti troškove postupka, čiju visinu ne osporavaju u žalbama.

Slijedom iznesenog, trebalo je, u skladu s odredbom čl. 482. ZKP/08, presuditi kao u izreci.

Zagreb, 17. listopada 2016.