Broj: Kr 100/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. K. zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11; dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presuda Općinskog suda u Sisku od 15. ožujka 2013. broj K-468/11 i presuda Županijskog suda u Sisku od 5. svibnja 2016. broj Kž-50/2016, u sjednici održanoj 18. listopada 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Sisku od 15. ožujka 2013. broj K-468/11 i presuda Županijskog suda u Sisku 5. svibnja 2016. broj Kž-50/2016 D. K. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, zbog kaznenih djela iz čl.  99. st. 1. KZ/97, čl. 136. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), čl. 177. st. 1. KZ/11  i čl. 155. st. 1. KZ/11, u koju kaznu je osuđeniku uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. travnja 2011. do 1. listopada 2011.

Osuđenik je putem branitelja D. K., odvjetnika iz S., pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude izrijekom navodeći da ga podnosi iz razloga označenih u čl. 517. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08), zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. i 5. ZKP/08. Predlaže da se preinači pravomoćna presuda „na način da se preinačuje presuda drugostupanjskog suda“ te izrekne uvjetna osuda ili djelomična uvjetna osuda „sa što kraćim trajanjem neuvjetovanog dijela kazne“ odnosno da se ukine u cijelosti ili djelomično presuda drugostupanjskog suda i predmet vrati tom sudu na ponovnu odluku.

Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08 dostavljen je primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik, uz „samo kao primjedbe…da je drugostupanjska presuda daleko manje jasna i pravilno i zakonski obrazložena“ smatra da se povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08 sastoji u tome što djelo, radnje opisane pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude „ne predstavljaju to kazneno djelo odnosno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti“ jer „činjenični opis kaznenog djela ne sadrži bitno obilježje istog – zadovoljavanje ili pobuđivanje svoje ili tuđe tjelesne pohote“. Po mišljenju osuđenika povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08 ostvarena je kod odluke o kazni jer „sudovi uopće nisu imali u vidu opća pravila o odmjeravanju kazne … odnosno uopće nisu uzeli u obzir sve tzv. olakotne okolnosti na strani okrivljenika, a osobito drugostupanjski sud“. Ističe da je zanemarena osuđenikova smanjena ubrojivost i teže zdravstveno stanje te doprinos žrtve učinu djela, što je dovelo do osude na „jedinstvenu bezuvjetnu kaznu zatvora, iako se…jedino uvjetnom osudom…u cijelosti postiže zakonska svrha izricanja kaznenih sankcija“.

Nije u pravu osuđenik da je ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08.

Osuđenik pogrešno drži da je bitno obilježje kaznenog djela  iz čl. 155. KZ/11 i stoga nužna sastavnica činjeničnog opisa djela postupanje u cilju „zadovoljavanja ili pobuđivanja“ tjelesne pohote jer isto ne proizlazi iz zakonskog opisa spomenutog djela. Naime, da bi se ostvarila obilježja kaznenog djela bludnih radnji potrebno je da počinitelj „počini bludnu radnju“ pod uvjetima iz čl. 152. (čl. 155. st. 1. KZ/11) ili  pod uvjetima iz čl. 153. ili čl. 154. KZ/11 (čl. 155. st. 2. KZ/11), dakle bez pristanka, uporabom sile ili prijetnje, odnosno pod okolnostima koje bludne radnje bez pristanka te uporabom sile ili prijetnje čine težim. Pri tome se pod spolnom, bludnom radnjom smatra svaki spolni kontakt koji prema uvriježenom objektivnom mišljenju nedvosmisleno ima spolni karakter, a motiv djela, odnosno subjektivni doživljaj i značenje takvih spolnih radnji za počinitelja i žrtvu je irelevantan. Odlučno je da se radi o radnji koja povređuje moralnu pristojnost u spolnom pogledu preko uvriježenih i uobičajenih granica. Stoga, iako je u pravilu i očekivano radnja počinitelja usmjerena zadovoljenju spolne pohote isto nije nužan element djela niti je kao takav zakonom propisan kod kaznenih djela iz čl. 152. do 155. KZ/11 pa ne mora nužno biti sadržan u opisu djela. U suprotnom bi razni oblici seksualnog zlostavljanja u kojima počinitelj nije usmjeren na zadovoljenje svoje pohote, već na primjerice poniženje i iživljavanje  prema žrtvi  mogli ostati nekažnjivi.

Činjeničnim opisom kaznenog djela pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude, osuđenik je proglašen krivim što je „dana 1. travnja 2011. … nakon višekratnog zlostavljanja i udaranja po svim dijelovima tijela D. C., opisanog pod 1., u nakani da ju seksualno iskoristi otkopčao svoje hlače, izvadio spolovilo govoreći sad ćeš mi pušiti te stao ispred D. C. i rukama povlačio njezinu glavu prema svom spolovilu vukući je za kosu, što je D. izbjegavala pomičući glavu u stranu pri čemu je njegovo spolovilo dodirivalo njezino lice“ pa nema sumnje da je navedenim radnjama povrijedio spolnu slobodu oštećenice ostvarivši spolni kontakt (bludnu radnju) unatoč njenog protivljenja.

Slijedom navedenog, kako opisana djelatnost sadrži obilježja kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 155. KZ/11 nije u pravu osuđenik da je ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08.

Nadalje, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može se podnijeti zbog odluke o kazni. Obrazlaganjem povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08, a ustvari prigovorima o načinu na koji su vrednovane okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne osuđenik upravo nastoji ishoditi preinaku u odluci o kazni. Prvostupanjskom presudom osuđeniku je, nakon prethodno utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora za svako djelo, bila izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci uz primjenu uvjetne osude sa rokom kušnje od tri godine. Prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika D. K. je po drugostupanjskom sudu osuđen na kaznu oduzimanja slobode, jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, uz argumentaciju kako unatoč postojanja olakotnih okolnosti višekratna osuđivanost i upornost pri učinu predmetnih djela ne opravdava zaključak da će se uvjetnom osudom ostvariti propisana svrha kažnjavanja.  Ovakvom odlukom o kazni drugostupanjski sud nije prekoračio ovlast koju ima po zakonu u smislu čl. 469. toč. 5. ZKP/08 budući su pojedinačne kazne zatvora kao i jedinstvena kazna zatvora odmjerene u granicama zakonom propisanih kazni za svako kazneno djelo uz pravilnu primjenu odredbi o stjecaju kaznenih djela (čl. 51. KZ/11).

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08, zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 18. listopada 2016.