Broj: Kž 461/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. V., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 2. svibnja 2016. broj K-3/16, u sjednici održanoj 19. listopada 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M. V. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Sisku proglasio je krivim opt. M. V. zbog kaznenog djela protiv života i tijela,  ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11, te ga je na temelju istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 48. i 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, s tim da je na temelju čl. 57. KZ/11 optuženiku izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da je određeno da se od izrečene kazne ima izvršiti jedna godina dok se dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. srpnja 2015. do 4. kolovoza 2015.

Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu dok za to postoji potreba, u okviru zatvorskog sustava, a nakon toga izvan zatvorskog sustava, u ukupnom trajanju od najdulje tri godine.

Na temelju čl. 79. KZ/11 od optuženika je oduzet pištolj marke Crvena zastava, Model 70, call 7,65 mm Browning, tvornički broj ...

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) ošt. E. P. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i . ZKP/08 optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 11.618,50 kn i na platež troškova branitelja po službenoj dužnosti prema posebnom rješenju i na platež paušala u iznosu od 1.000,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i  odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda „preinači u odluci o kazni“.

Optuženik je podnio žalbu putem branitelja B. B., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, odnosno podredno, da mu se izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika u kojem predlaže da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Spis predmeta je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik u dijelu obrazloženja žalbe tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da presuda nema razloge, odnosno da su navedeni razlozi nejasni i proturječni. Međutim, u daljnjem dijelu žalbe te tvrdnje ne obrazlaže i ne konkretizira o kojim odlučnim činjenicama sud prvog stupnja nije iznio razloge, odnosno koji su to razlozi nejasni i proturječni. Iz obrazloženja žalbe proizlazi da optuženik u biti prvostupanjsku presudu pobija u pogledu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja jer smatra da je sud pogrešno utvrdio da je postupao s neizravnom namjerom da oštećenika usmrti i sugerira kroz žalbene navode da se radi o pristajanju na nanošenje  teške tjelesne ozljede.

Prema tome, pobijana presuda sadrži u obrazloženju razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni i proturječni, a  pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl.  476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od taksativno navedenih povreda odredaba kaznenog postupka navedenih u citiranom propisu.

Sve naprijed navedeno odnosi se i na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer optuženik i u tom pravcu, u obrazloženju, samo paušalno navodi da je prvostupanjski sud „pogrešno primijenio materijalno pravo“ ne konkretizirajući u kojem pitanju iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08 je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon. Stoga je ovaj sud drugog stupnja i u tom pravcu, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ispitao pobijanu presudu te je utvrdio da njome nije na optuženikovu štetu povrijeđen kazneni zakon.

Protivno tvrdnjama optuženika sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio.

Naime, kao što je u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već istaknuto, sadržajno se cijela žalba optuženika svodi na osporavanje utvrđenja suda prvog stupnja da je optuženik oštećenika pokušao usmrtiti i to s neizravnom namjerom kao oblikom krivnje, jer žalitelj smatra da se u biti radilo samo o „namjeri i pristanku na ranjavanje“. Na taj način optuženik u zapravo ponavlja navode koje je isticao u obrani tijekom prvostupanjskog postupka, koju sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio.

Naime, optuženik smatra da iz okolnosti, da je kritične zgode oštećeniku rekao da će sada vidjeti što znači pustiti krv V., dakle, da niti u jednom momentu nije prijetio ubojstvom, da je pri pucanju cijev pištolja namjerno usmjerio nisko prema nogama oštećenika, a nije ciljao u glavu, prsa i sl. i da je pucao iz male udaljenosti (od 4 m do 1 m) tako da je mogao točno ciljati u noge oštećenika, nedvojbeno slijedi da je postupao samo s namjerom da rani oštećenika u noge, odnosno da je primjenom pravila in dubio pro reo trebalo uzeti nedokazanim navode optužbe da je u pitanju pokušaj ubojstva i uzeti da se radilo samo o pokušaju nanošenja teške tjelesne ozljede.

Međutim, navedenim žalbenim tvrdnjama optuženik nije doveo u sumnju ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja da je optuženik radnjama opisanim u izreci pobijane presude pokušao usmrtiti oštećenika s neizravnom namjerom kao subjektivnim odnosom počinitelja prema djelu.

Sud prvog stupnja je do ovog zaključka došao na temelju niza okolnosti koje izvan bilo kakve dvojbe ukazuju da je optuženik pucanjem iz pištolja bio svjestan da time može oštećenika ubiti te je na tu mogućnost pristao.

Naime, sud prvog stupnja pravilno polazi od činjenice da je između optuženika i oštećenika prije spornog događaja došlo do fizičkog sukoba u kojem je optuženik bio ozlijeđen u toj mjeri da je bio krvav, da je optuženik  nakon toga otišao kući po pištolj u kojem je bilo streljivo i potom je tražio oštećenika po selu,  pa kada ga je našao kod S. B. najprije mu zaprijetio riječima da će vidjeti što znači pustiti krv V. i nakon toga počeo prema ovome  pucati. Sud prvog stupnja pravilno ukazuje da je optuženik kritične zgode bio alkoholiziran u toj mjeri (1,41 g/kg aps. alkohola u krvi) da je prema nalazu i mišljenju psihijatrijske vještakinje M. K. O. to pripito stanje uzrokovalo stanje smanjene koordinacije, lagane ataksije (nesigurnosti), i usporenje motoričkih afekata, pa imajući u vidu da je optuženik nevičan oružju i da je treći hitac ispalio u natkoljenicu u preponskom području u blizini trbuha kao vitalnog dijela tijela oštećenika i u mošnju, u kojim se regijama  prema medicinskom vještaku nalaze velike krvne žile, živci i sjemenovodi,  koji organi samo stjecajem okolnosti nisu zahvaćeni, ali su prema ispravno stavu suda prvog stupnja mogli biti, da je došlo do pomicanja oštećenika samo za nekoliko centimetara, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o kaznenom djelu ubojstva u pokušaju. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno ističe da sve navedene okolnosti, a  s obzirom na ovakvo opasno  sredstvo počinjenja kao što je pištolj, ispaljenje više hitaca bez mogućnosti apsolutne kontrole smjera pucanja u okolnostima nepredvidivosti reakcije oštećenika, predstavlja ponašanje optuženika  kojim se manifestira pristajanje i na najtežu posljedicu.

Navedenu argumentaciju suda prvog stupnja, kao ispravnu, prihvaća Vrhovni sud Republike Hrvatske dok teza žalitelja da je iz blizine namjerno gađao optuženika samo prema donjem dijelu tijela oštećenika tj. u noge i da ga je samo želio raniti nije uvjerljiva i prihvatljiva. Naime, u navedenim okolnostima je izvjesno da svaka prosječna osoba, kada puca iz tako pogibeljnog sredstva, kao što je  pištolj, u drugu osobu, a zbog alkoholiziranosti i nevičnosti baratanju oružjem i da nedvojbeno nije u stanju precizno gađati samo u nevitalne dijelove tijela napadnute osobe, mora imati u svijesti i  predodžbu o mogućnosti da ipak bude pogođen neki od vitalnih dijelova tijela te da dođe i do najtragičnije posljedice koju on doduše ne želi, ali ju prihvaća kao moguću.

Kraj takvog stanja stvari, pozivanje optuženika u žalbi na drugačija stajališta sudova nije osnovano jer se ne radi o istim, već činjenično različitim okolnostima.

Osim toga, da je teza obrane iznijeta u žalbi zapravo konstrukcija kojom se nastoji umanjiti kaznena odgovornost proizlazi i iz činjenice da  je ta žalbena tvrdnja da je svjesno oštećenika gađao u noge pri ispaljivanju sva tri hica u proturječju s njegovom materijalnom obranom u kojoj navodi da je do ispaljenja trećeg hica došlo kada je oštećenik skočio na njega da mu otme pištolj.

Iz naprijed navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovano se državni odvjetnik i optuženik žale zbog odluke o kazni.

Naime, državni odvjetnik u žalbi navodi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. st. 1. i. i 2. ZKP/08  i odluke o kazni iz čl. 471. st. 1. ZKP/08 , ali se u biti žali zbog odluke o kazni jer smatra da sud prvog stupnja nije pravilno primijenio odredbe o ublažavanju kazne. Naime, državni odvjetnik smatra da olakotne okolnosti koje je utvrdio sud prvog stupnja na strani optuženika (smanjena ubrojivost i neosuđivanost) nisu naročite olakotne okolnosti koje bi opravdavale izricanje kazne ispod zakonskog minimuma, a slijedom toga niti izricanje djelomične uvjetne osude.

Međutim, državni odvjetnik zanemaruje bitnu okolnost koju je nedvojbeno utvrdio sud prvog stupnja,  da je predmetno kazneno djelo ostalo u pokušaju, što je fakultativna osnova za zakonsko ublažavanje kazne iz čl. 49. st. 1. KZ/1, a što i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda opravdava izricanje ublažene kazne, na temelju čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11, u trajanju od dvije godine. Kraj takvog stanja stvari, pravilno je sud prvog stupnja optuženiku na temelju čl. 57. KZ/11 izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da je odredio izvršenje kazne zatvora u trajanju od jedne godine, dok je ostatak kazne zatvora u trajanju od jedne godine odgodio kroz period provjeravanja u trajanju od tri godine.

S druge strane, suprotno tvrdnjama optuženika, izrečena kazna zatvora svakako nije prestroga jer je sud primjenom odredbi o ublažavanju kazne optuženiku izrekao maksimalno ublaženu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i potom je odredio izvršenje kazna zatvora primjenom djelomične uvjetne osude samo u jednoj polovici dijela. Dakle, ni u kom se slučaju ne radi o prestrogoj kaznenoj sankciji jer je u pitanju teško kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od pet do dvadeset godina.

              Prema tome, kaznena sankcija koju je optuženiku za predmetno kazneno djelo izrekao sud prvog stupnja, kazna zatvora u trajanju od dvije godine, od koje je primjenom uvjetne osude određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju od jedne godine, dok je preostalo vrijeme uvjetovano kroz vrijeme provjeravanja od tri godine, je potpuno primjerena težini djela i svim okolnostima koje utječu na izbor vrste i mjere kazne i ona će, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, ispuniti svrhu kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije.

Odluke o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja i odluka o oduzimanju predmeta se pravilno temelje na propisima citiranim u izreci.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane, na temelju čl. 482. ZKP/08, je presuđeno  kao u izreci.

Zagreb, 19. listopada 2016.