- 1 -              Rev 2530/2019-2

Broj: Rev 2530/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice B. B. iz Ž., OIB: ..., II. tužiteljice S. M. iz Ž., OIB: ... i III. tužiteljice S. T. iz Ž., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. T., odvjetniku u Z., protiv I. tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po punomoćniku Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, II. tužene H. e. d.d. i Z., OIB: ... i III. tuženika H. ... d.o.o. iz Z., E. D., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. P., zaposlenici III. tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji I. i III. tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž-1804/2017-2 od 8. studenoga 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli posl. broj Pn-59/16 od 21. srpnja 2017., u sjednici održanoj 2. srpnja 2019.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom između ostalog odbijen je tužbeni zahtjev I. i III. tužiteljica protiv I. tužene za isplatu naknade štete od 631.026,88 kn (st. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba I. i III. tužiteljica te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod st. II. izreke.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnijele I. i III. tužiteljice iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Odgovor na reviziju I. i III. tužiteljica nije podnesen.

Revizija I. i III. tužiteljica nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u revizijskom dijelu postupka je tužbeni zahtjev I. i III. tužiteljica protiv I. tužene za isplatu naknade štete od 631.026,88 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koja šteta je nastala na predmetnim nekretninama uslijed požara koji je prouzročen padom vodiča dalekovoda i to dana 23. kolovoza 1990.

Suprotno revizijskim navodima I. i III. tužiteljica u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama. Tako drugostupanjski sud jasno ukazuje da za predmetnu štetu odgovaraju II. i III. tuženici kao pravni slijednici javnog poduzeća H. e. jer je uzrok štete (požara) opasna stvar koje je imalac bilo javno poduzeće H. e., odnosno drugostupanjski sud jasno ukazuje da I. tužena Republika Hrvatska nije kao osnivač javnog poduzeća H. e. odgovorna za obveze tog javnog poduzeća.

Dakle, uz utvrđenje da je predmetna šteta nastala uslijed požara koji je prouzročen padom vodiča dalekovoda kojeg je kao opasna stvar bio imatelj prednik II. i III. tuženika nižestupanjski sudovi odbijaju predmetni tužbeni zahtjev I. i III. tužiteljica protiv I. tuženika.

Po ocjeni ovog revizijskog suda takva primjena materijalnog prava je pravilna.

Prema odredbi čl. 174. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOO), a koji Zakon se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac.

Dakle, kada je prednik II. i III. tuženika javno poduzeće H. e. bio imalac predmetnog dalekovoda kao opasne stvari, to je predmetnu štetu I. i III. tužiteljici bilo u obvezi naknaditi javno poduzeće H. e.

Okolnost što je I. tužena Republika Hrvatska odnosno Sabor Republike Hrvatske bio osnivač javnog poduzeća H. e. (čl. 8. Zakona o elektroprivredi - "Narodne novine", broj 31/90) nema za posljedicu da bi I. tužena bila odgovorna za obveze osnovanog javnog poduzeća. Niti Zakon o elektroprivredi, a niti koji drugi propis Republike Hrvatske ne određuje da bi osnivač javnog poduzeća odgovarao za obveze osnovanog poduzeća.

Kada se I. i III. tužiteljice pozivaju na odredbu čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine", broj 47/90) za ukazati je da je to pozivanje neosnovano. Naime, tom odredbom izmijenjena je odredba čl. 12. st. 2. Zakona o elektroprivredi na način da se propisuje da sredstva H. e. su državno vlasništvo Republike Hrvatske. No, tom odredbom nije izmijenjena odredba čl. 12. st. 1. Zakona o elektroprivredi kojom je bilo propisano da sredstva za osnivanje i obavljanje djelatnosti javnog poduzeća H. e. jesu sredstva te organizacije (osnovna, obrtna i druga sredstva). Dakle, iako je I. tužena Republika Hrvatska postala vlasnik između ostalog i predmetnog dalekovoda, isti dalekovod je i nadalje ostao sredstvom javnog poduzeća H. e., odnosno isto javno poduzeće je i nadalje imalac te stvari u smislu čl. 174. st. 1. ZOO.

Konačno, ovdje je za ukazati da u konkretnom slučaju niti nema mjesta primjeni odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine", broj 47/90) jer je taj Zakon donesen (i stupio na snagu) nakon predmetnog štetnog događaja.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija I. i III. tužiteljica, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 2. srpnja 2019.