Broj: Kž 519/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog F. M. zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. u vezi s člankom 323. stavkom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (dalje: KZFBiH) radi preuzimanja izvršenja kazne zatvora, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 21. srpnja 2016. broj Kv-I-157/16, u sjednici održanoj 19. listopada 2016.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog F. M..

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda je, na temelju članka 13. stavka 1. točke 3. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04.; dalje: ZOMPO), odbijena zamolba Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine za preuzimanje izvršenja jedinstvene kazne zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca izrečene osuđenom F. M. presudom Općinskog suda u Tuzli od 26. rujna 2006. broj 032-0-K-06-000 591, pravomoćnom istog dana, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. u vezi s člankom 323. stavkom 1. KZFBiH.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni F. M. po branitelju, odvjetniku D. V., bez određenog žalbenog prijedloga.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) koji se, prema odredbi članka 81. ZOMPO-a, na odgovarajući način primjenjuje i u ovom postupku, dostavljen na razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđeni F. M. u žalbi navodi da „smatra, suprotno stavu pobijanog rješenja, da ukoliko se radi o stranom državljaninu, ako je djelo počinjeno i radnjama izvršenim u BiH, te ukoliko nije nastupila zastara po zakonima te zemlje, to ima mjesta za preuzimanje izvršenja kazne po presudi suda te zemlje“.

Međutim, ispravno je prvostupanjski sud odbio zamolbu Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine za preuzimanje izvršenja jedinstvene kazne zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca izrečene osuđenom F. M. navedenom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Tuzli jer je po hrvatskom pravu nastupila zastara izvršenja te kazne.

Naime, pravilno prvostupanjski ukazuje na odredbu članka 21. podstavka 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; dalje: KZ/97.), koji Zakon se ovdje primjenjuje s obzirom na odredbu članka 86. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.) jer je ovaj stupio na snagu 1. siječnja 2013., dakle, nakon nastupa zastare izvršenja kazne, bio propisan trogodišnji rok zastare izvršenja kazne zatvora izrečene u trajanju do tri godine, kao i na odredbu članka 23. stavka 5. KZ/97. prema kojoj zastara izvršenja kazne (takozvana „apsolutna zastara“) nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara izvršenja – dakle, po proteku šest godina od pravomoćnosti odluke (stavak 1. članka 23. KZ/97.), odnosno 26. rujna 2012. (jer je presuda Općinskog suda u Tuzli od 26. rujna 2006. broj 032-0-K-06-000 591 postala pravomoćna istog dana kad je i donesena).

Iako se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu članka 13. stavka 1. točke 3. ZOMPO-a (dakle, ne poziva se niti na odredbu članka 74. točke 1. tog Zakona koja bi bila osnovom odbijanja izvršenja presude stranog suda kad bi se imao primijeniti samo taj Zakon), zastara izvršenja kazne zapreka je preuzimanja izvršenja kazne i prema članku 3. stavku 1. točki 5. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima, potpisanog u Splitu 26. veljače 1996., izmijenjenog Sporazumima između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine potpisanima u Zagrebu 7. lipnja 2004. i u Sarajevu 10. veljače 2010. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 3/10.; dalje: Sporazum), a odredbe tog Sporazuma imaju prednost pred ZOMPO-om s obzirom na odredbu članka 141. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/01., 85/10. - pročišćeni tekst) te odredbu članka 1. stavka 1. samog ZOMPO-a.

Konačno, osuđeni F. M. se, s obzirom na podatke u spisu (listovi 19 i 24) te odredbu članka 1. stavka 2. Sporazuma, smatra državljaninom Republike Hrvatske, a zastara izvršenja kazne po domaćem pravu zapreka je preuzimanja izvršenja kazne neovisno o tome je li nastupila i zastara njenog izvršenja po zakonu države moliteljice.

Zbog toga citiranim žalbenim navodima nije osporena zakonitost pobijanog rješenja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo i da na štetu osuđenika nije povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom iznesenog je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 81. ZOMPO-a, valjalo odbiti žalbu osuđenika, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 19. listopada 2016.