- 1 -              Revr 110/2018-2

 

 

 

 

Broj: Revr 110/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz V. B., OIB: …, koju zastupa punomoćnik mr. sc. A. Š., odvjetnik u V. G., protiv tuženika M.-H. d.o.o. k.d., S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici T. K. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & partneri u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-123/2015-2 od 30. kolovoza 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-680/14-82 od 27. veljače 2015., u sjednici održanoj 2. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-123/2015-2 od 30. kolovoza 2017. odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Velikoj Gorici presudom poslovni broj P-680/14-82 od 27. veljače 2015. sudio je:

 

"I Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 26. rujna 2007. koji je tuženik M.-H. d.o.o. d.d., S., prije iz V. G., OIB: …, kao poslodavac dao tužiteljici H. M. iz V. B., OIB: …, kao radnici na osnovi odluke od 12. ožujka 2008., pa navedenim otkazom radni odnos tužiteljice nije prestao.

 

II Sudski se raskida ugovor o radu zaključen između tužiteljice H. M. iz V. B., OIB: … i tuženika M.-H. d.o.o. d.d., S., prije iz V. G., OIB: …, od 26. rujna 2007.g. s danom 11. travnja 2008.

 

III Nalaže se tuženiku M.-H. d.o.o. d.d., S., prije iz V. G., OIB: … da tužiteljici H. M. iz V. B., OIB: …, na ime naknade štete zbog izgubljene zarade isplati brutoiznos od 3.041,50 kn s kamatom od 12. travnja 2008. pa nadalje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate, u roku 8 dana.

 

IV Odbija se tužiteljica H. M. iz V. B., OIB: … s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku M.-H. d.o.o. d.d., S., prije iz V. G., OIB: … da tužiteljici H. M. iz V. B., OIB: … naknadi štetu zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini od 3 (tri) prosječne bruto plaće u ukupnom iznosu od 11.315,05 kn, s kamatom od 12. travnja 2008. pa nadalje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate.“

 

Županijski sud u Velikoj Gorici presudom poslovni broj Gž R-123/2015-2 od 30. kolovoza 2017. pod toč. I. izreke odbio je žalbu tuženika M. – H. d.o.o. k.d. kao neosnovanu potvrdio je presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-680/14-82 od 27. veljače 2015. u odnosu na toč. I., II. i III. izreke, dok je pod toč. II. izreke preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na toč. IV. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice na ime naknade štete za iznos od 11.315,05 kn uz zatezne kamate od 12. travnja 2008. do isplate i sudio je tako što je naložio tuženiku naknaditi tužiteljici štetu zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini od 3 (tri) prosječne bruto plaće u ukupnom iznosu od 11.315,05 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 12. travnja 2008. do isplate po stopi kako je to pobliže opisano u točki II. izreke drugostupanjske presude.

 

Pod toč. III. drugostupanjski sud je naložio tuženiku naknaditi tužiteljici trošak nastao u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.562,50 kuna u roku od 8 dana, a pod točkom IV. izreke odbio je zahtjev tuženika za naknadu troška nastalih u povodu izjavljenih pravnih lijekova.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a podredno da pobijanu presudu izmijeni u skladu s revizijskim navodima.

 

Tužiteljica je u odgovoru na reviziju osporila navode tuženika iz revizije te je predložila reviziju odbiti kao neosnovanu uz zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nezakonitosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudski raskid, naknada štete na ime izgubljene zarade i naknada štete zbog sudskog raskida.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac bio dužan savjetovati se s bilo kojim sindikatom u situaciji kada kod tuženika djeluje više sindikata, a nije određen zajednički sindikalni povjerenik.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tuženik 12. ožujka 2008. izvanredno otkazao tužiteljici ugovor o radu sklopljen 26. rujna 2007. na određeno vrijeme zbog osobito teške povrede obveze iz radog odnosa,

 

- da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće, a kod tuženika djeluju četiri sindikata,

 

- da se ti sindikati nisu sporazumjeli o zajedničkom sindikalnom povjereniku ili povjerenicima koji bi preuzeli ulogu radničkog vijeća,

 

- da se tuženik nije savjetovao niti s jednim od sindikata prilikom donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev (osim u dijelu isplate naknade štete zbog sudskog raskida) ocijenivši da tuženik nije dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu prema čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/2003, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05 – dalje: ZR), dok je odbio zahtjev za naknade štete zbog sudskog raskida jer tužiteljica nije dokazala okolnosti odlučne za određivanje visine štete u slučaju sudskog raskida.

 

Međutim, u odnosu na nužnost savjetovanja s radničkim vijećem, prvostupanjski sud je zaključio da u situaciji kad kod tuženika – poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, a djeluje više sindikata koji nisu postigli sporazum o sindikalnom povjereniku koji će imati prava i obveze radničkog vijeća i zastupati interes radnika, da tuženik nije bio dužan provesti postupak savjetovanja jer se nije imao s kime savjetovati.

 

Odlučujući o žalbama protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu, ali iz drugih razloga, a u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida preinačio je prvostupanjsku presudu i dosudio naknadu štete primjenom odredbe čl. 116. st. 1. (odnosno čl. 123. st. 1. pročišćenog teksta zakona "Narodne novine" broj 137/04 kako to navodi drugostupanjski sud) ZR jer je tužiteljica tražila najmanji mogući i obvezujući iznos, dok visina prosječne plaće nije bila sporna.

 

Drugostupanjski sud u pravnoj situaciji kada je kod tuženika djelovalo više sindikata koji nisu postigli sporazum o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima, koji će imati prava i obveze radničkog vijeća ocijenio je da je tuženik bio dužan savjetovati sa sindikalnim povjerenikom bilo kojeg od sindikata koji djeluje u sklopu tuženika kao poslodavca pa kako se tuženik nije savjetovao niti s jednim sindikatom koji djeluje kod tuženika iako je to bio obvezan prije otkazivanja ugovora o radu učiniti, ocijenio je otkaz ugovora o radu također nezakonitim i potvrdio je prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

 

Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

 

Prema odredbi čl. 145. st. 1. i 2. ZR poslodavac je dužan savjetovati s radničkim vijećem prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, a ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće sindikalni povjerenik ima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane odredbama odredbom čl. 148. st. 3. ZPP.

 

U situaciji kad kod poslodavca djeluje više sindikata, a sindikati se nisu sporazumjeli o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveza radničkog vijeća, spor će se riješiti odgovarajućem primjenom odredbi ZR o izboru za radničko vijeće. Pravilno je stoga shvaćanje drugostupanjskog suda da u slučaju kada se sindikati nisu sporazumjeli o sindikalnom povjereniku, odnosno sindikalnim povjerenicima koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, da se poslodavac (tuženik) dužan savjetovati sa sindikalnim povjerenikom bilo kojeg od sindikata koji djeluje u sklopu tuženika kao poslodavca.

 

Cilj ranije navedenih odredbi ZR koje obvezuju poslodavca da se prilikom donošenja odluke savjetuje sa sindikatima i da se na taj način omogući predstavnicima radnika da se izjasne o odlukama koje namjerava donijeti poslodavac, je zaštita radnika pa te odredbe ne mogu biti zaobiđene samo time što se sindikati nisu mogli sporazumjeti o sindikalnom povjereniku.

 

Stoga u situaciji kada poslodavac zna da kod njega djeluje više sindikata, kada poslodavac zna tko su sindikalni povjerenici tih sindikata, isti se morao savjetovati o spornom otkazu ugovora o radu barem s jednim od njih. Kako je poslodavac to propustio učiniti, to je odluka o otkazu nezakonita, pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je takvu odluku utvrdio nedopuštenom.

 

Identično pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama revizijskog suda broj: Revr-982/15 od 27. siječnja 2016., Revr-1433/10 od 4. svibnja 2011. i Revr-283/14 od 14. travnja 2015. Stoga je neosnovano tuženikovo pozivanje na odluku Revr-695/08 od 14. siječnja 2009. koja je donesena prije navedenih odluka koje potvrđuju shvaćanje drugostupanjskog suda.

 

Slijedom navedenog valjalo je na temelju čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 2. srpnja 2019.