Broj: Kžm 41/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 2. rujna 2016. broj Kv I-59/16, u sjednici održanoj 20. listopada 2016.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog državnog odvjetnika za naplatu jamstva određenog u kaznenom predmetu Županijskog suda u Splitu broj Kmp-1/16 protiv opt. M. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 110. KZ/11.

              Protiv tog rješenja žali se državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i odredi naplata jamstva u korist proračuna Republike Hrvatske.

              Temeljem čl. 495. u vezi čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), spis je dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

              Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

              Odlučno pitanje u konkretnom slučaju je da li je optuženik, činjenjem novog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11 za koje je osnovano sumnjiv, prekršio uvjete jamstva koji su mu naloženi pri ukidanju istražnog zatvora rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Kov-37/15 od 29. prosinca 2015. u postupku koji se protiv njega vodi za kazneno djelo iz čl. 110. KZ/11.

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da ovdje nisu ispunjeni zakonski uvjeti  iz čl. 104. st. 2. ZKP/08 za naplatu jamstava u korist proračuna, doduše, iz drugih razloga od onih koji su navedeni u obrazloženju pobijane odluke.

              Naime, nakon podizanja optužnice za kazneno djelo iz čl. 110. KZ/11, protiv optuženika je rješenjem Županijskog suda u  Splitu broj Kov-iz-25/15 od 6. studenog 2015. pravomoćno produljen istražni zatvor temeljem zakonskog osnova iz čl. 123. st. 1. toč. 1. ZKP/08, koji zatvor je ukinut, a optuženik pušten na slobodu nakon što je položeno jamstvo u iznosu od 200.000,00 kn, a optuženik je na ročištu od 29. prosinca 2015. (list 705 spisa) dao obećanje "da se neće kriti i bez odobrenja suda neće napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće počiniti novo kazneno djelo te da će se odazivati svim pozivima državnog odvjetništva i suda".

              Međutim, iako je u rješenju o ukidanju istražnog zatvora uz polaganje jamstva (list 706 spisa) očitom omaškom navedeno da se ukida istražni zatvor određen rješenjem suca istrage broj Kir-573/15 od 10. kolovoza 2015. temeljen na zakonskim osnovima iz čl. 123. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/08, nikakve dvojbe nema da je nakon podizanja optuženice, tj. u trenutku ukidanja istražnog zatvora protiv optuženika bilo na snazi novo rješenje temeljem druge pritvorske osnove i to iz čl. 123. st. 1. toč. 1. ZKP/08. Stoga se ukidanje istražnog zatvora temeljenog na toj osnovi moglo uvjetovati samo davanjem obećanja optuženika da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

Naime, obećanje optuženika u smislu čl. 102. st. 1. ZKP/08, ima za cilj odrediti pravila njegovog ponašanja na slobodi kojima se eliminira rizik opasnosti zbog koje je istražni zatvor trajao pa sadržaj tog obećanja ovisi upravo o tome koja se opasnost želi i treba prevenirati. Tek kršenjem takvog obećanja koje je vezano uz konkretnu istražnozatvorsku osnovu, za optuženika nastupaju štetne posljedice u vidu propasti jamstva i ponovnog određivanja istražnog zatvora, sukladno čl. 104. st. 2. ZKP/08.

              Budući da je istražni zatvor protiv optuženika trajao iz osnove u čl. 123. st. 1. toč. 1. ZKP/08, to se ukidanje istražnog zatvora uz jamstvo, osim mjerama opreza, moglo uvjetovati samo njegovim obećanjem da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište, ali ne i njegovim obećanjem da neće ometati kazneni postupak tj. da neće počiniti novo kazneno djelo s obzirom da takva opasnost u trenutku ukidanja istražnog zatvora nije bila utvrđena.

              Kako uvjeti rješenja o ukidanju istražnog zatvora kojima se opt. M. Š., između ostalog, prijeti propašću jamstva ako počini novo kazneno djelo, nisu na zakonu osnovani, to za njega ne mogu proizvesti štetne pravne posljedice u smislu čl. 104. st. 2. ZKP/08.

Kod takvog stanja stvari, dakle, kada nisu ispunjeni uvjeti za naplatu jamstva u korist proračuna, a optuženik je lišen slobode u drugom kaznenom predmetu, kako je vidljivo iz pravomoćnog rješenja Županijskog suda u  Splitu broj Kv-II-246/16 od 20. srpnja 2016. (list 725 spisa), stekli su se uvjeti za ukidanje jamstva i vraćanje jamčevine osobi koja ju je dala, sukladno čl. 105. st. 3. ZKP/08.

Pri tome, iako to ovdje nije odlučno, zbog budućeg pravilnog postupanja ukazuje se na pogrešan stav prvostupanjskog suda o tome da jamstvo može propasti tek kada se pravomoćno utvrdi da je optuženik počinio novo kazneno djelo. Nasuprot tome, dovoljno je utvrditi da je protiv optuženika započeo drugi kazneni postupak za namjerno kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti, pri čemu se ne presumira da je to djelo počinjeno, već se zbog osnovane sumnje o nastavku kriminalnog ponašanja gubi povjerenje da će optuženik poštivati uvjete jamstva iako je to obećao.

Kako time navodi žalbe državnog odvjetnika nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijanog rješenja u smislu čl. 494. st. 4. ZKP/08, nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 20. listopada 2016.