Broj: Kž-Us-123/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. L., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. rujna 2015. broj K-Us-20/14, u sjednici održanoj 20. listopada 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) oslobođen je od optužbe opt. M. L. da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

Ujedno je odlučeno da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračuna, sukladno čl. 149. ZKP/08.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika bila ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-91/11 od 4. veljače 2014. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predmet vraćen sudu prvog stupnja radi ponovne ocjene izvedenih dokaza.

U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud, vodeći računa o argumentaciji iz ukidnog rješenja, donio novu presudu kojom je optuženika, u nedostatku dokaza, oslobodio od optužbe.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 time što u izreci pobijane presude izostaje potpuna naznaka zakonskog osnova temeljem kojeg je optuženik oslobođen od optužbe.

Suprotno tvrdnji državnog odvjetnika, izreka oslobađajuće presude ne treba nužno sadržavati po kojoj točki čl. 453.ZKP/08 je odluka donesena, već je to potrebno obrazložiti u razlozima presude. Međutim, iz obrazloženja pobijane presude jasno i nedvojbeno slijedi da prvostupanjski sud ne nalazi dokazanim subjektivni elemenat bića predmetnog kaznenog djela tj. nema dokaza o tome da bi optuženik postupao s ciljem da Z. S. pribavi znatnu imovinsku korist na koju ona po zakonu nema pravo. Stoga nema dvojbe da je optuženik oslobođen od optužbe temeljem čl. 453. toč. 3. ZKP/08.

Također, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se pravilnost presude može s uspjehom ispitati, a drugo je pitanje što se žalitelj s takvim razlozima ne slaže čime, u stvari, ukazuje da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim.

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik ukazuje na grube propuste u radu optuženika, kao službene osobe koja je postupala u predmetu isplate naknade za deposediranu nekretninu prednika Z. S., a koji propusti, prema stajalištu žalitelja, očito pokazuju da je bio svjestan nezakonitosti svoje odluke o predaji spornog dijela zemljišta u vlasništvo Z. S. Ukazuje se da naturalni povrat nije bio moguć te da je optuženik toga bio svjestan. Također, povrat je izvršen na kč.br. 3742 sa zgradom, trgom i parkiralištem, iako je Z. S. mogla potraživati svoja prava isključivo na kč.br. 3741 – oranica, odnosno sada građevinsko zemljište bez građevina, pa je svojom odlukom očito postupao u cilju da stranci pribavi protupravnu imovinsku korist koju je ona ostvarila prodajom vraćene nekretnine svjedoku D. K.

Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, na temelju zakonito provedenog dokaznog postupka, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da nema sigurnih dokaza o tome da bi optuženik svjesno postupao protivno odredbama upravnog postupka s ciljem da se Z. S. materijalno okoristi.

Prije svega, u postupku je trebalo dokazati optuženikovu svijest o tome  da za inkriminirano rješenje od 29. travnja 2008., koje je donio u svojstvu upravnog savjetnika u Pododsjeku za prostorno uređenje, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostava Kutina, Ureda državne uprave u … županiji, ne postoji pravni osnov.

Nije sporno da je Z. S., kao pravni sljednik bivših vlasnika, još od 1979. vodila postupak za utvrđivanje naknade za deposediranu nekretninu tada upisanu na kč.br. 3741 u površini od 775 m2 k.o. K., a sada dio kč.br. 3742, i to naknadu za građevinsko zemljište, trajne nasade i nasade na oduzetom zemljištu te građevinske objekte koji su bili evidentirani na tom zemljištu u vrijeme oduzimanja. Osim utvrđivanja naknade, predlagala je i naturalnu restituciju tj. povrat nekretnine u vlasništvo.

Također, nije sporno da je optuženik svojim rješenjem od 28. veljače 2006. utvrdio iznos pravične naknade u visini od 313.695,81 kn te je na plaćanje obavezao TD L. d.d. K. u čijem vlasništvu je bila R. k. K. Međutim, to rješenje poništeno je odlukom Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo broj UP/II-943-04/06-01/174 od 7. studenog 2006. i predmet vraćen na ponovni postupak s uputom da, temeljem čl. 46. Zakona o izvlaštenju u vezi odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, TD L. d.d. K. nije pasivno legitimirana tj. nije stranka u postupku te da je na isplatu naknade potrebno obavezati Općinu K. koja je provela deposedaciju nekretnine i dodijelila ju na korištenje radi izgradnje R. k.

U ponovljenom upravnom postupku, optuženik je zatražio očitovanje od TD L. d.d. K. koja je svojim dopisom od 9. svibnja 2007., potpisanom po direktoru J. K. T., izjavila da se ne smatraju strankom u postupku naknade za deposediranu nekretninu te da ne posjeduju dokaze o tome da bi obitelji Z. S. do tada isplatili bilo kakvu naknadu. Iako je optuženik to zatražio, dokaz o izvršenoj isplati nije nađen kod Fine K. niti kod Općinskog suda u Kutini koji je pod brojem Ri-56/80 i Ri-14/89 vodio postupak ovrhe.

Također, optuženik je tijekom tog postupka zatražio i očitovanje Gradskog poglavarstva Grada K. čija predstavnica je, sukladno pisanom zaključku Poglavarstva od 9. srpnja 2004., na zapisniku s rasprave od 19. lipnja 2007. usmeno izjavila da Grad K. nije obveznik isplate naknade za deposediranu nekretninu jer je ista sada upisana u vlasništvo L. d.d. K. Stoga je predstavnica Grada na raspravi predložila da, ako L. d.d. ne želi isplatiti naknadu, neka se predmetna nekretnina vrati bivšim vlasnicima.

Iz navedenog proizlazi da je prihvatljiva optuženikova obrana kada tvrdi da je, prije donošenja inkriminiranog rješenja od 29. travnja 2008., proveo odgovarajući upravni postupak u kojeg je uključio obje protustranke te da je, vraćanjem dijela nekretnine u vlasništvo Z. S., ustvari, prihvatio prijedlog jedne od stranaka, tj. Grada K. Stoga se, neovisno o činjenici da je ova odluka kao nezakonita poništena rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo broj UP/II-943-04/08-01/275 od 21. kolovoza 2008., ne može zaključivati da je optuženik već u trenutku donošenja inkriminiranog rješenja bio svjestan tj. znao da za to rješenje ne postoji pravni osnov, već se očito radi o njegovom pogrešnom tumačenju propisa koji se odnose na konkretan pravni problem, što se ne mora nužno povezati s izravnom namjerom da iskoristi svoj položaj i ovlasti kako bi drugoj osobi pribavio znatnu imovinsku korist.

Stoga i činjenica da je optuženik propustio dostaviti sporno rješenje protustrankama s poukom prava na žalbu, što je evidentno protivno odredbama Zakona o općem upravnom postupku, još ne dokazuje da je postupao u zloj namjeri, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Takav bi propust optuženika mogao opravdati sumnju u njegove namjere tek kada bi se utvrdilo da je bio svjestan protuzakonitosti svoje odluke o povratu dijela nekretnine u vlasništvo Z. S., a to iz naprijed navedenih razloga ovdje nije slučaj.

Slijedom navedenog, dakle, kada se cijeni da je Z. S. nesporno pripadala naknada za deposediranu nekretninu te da optuženik, prihvaćanjem pismenog i usmenog prijedloga Grada K. za naturalni povrat nekretnine vlasnicima, nije nužno bio svjestan nezakonitosti svoje odluke od 29. travnja 2008., tada izostaju dokazi o subjektivnoj komponenti predmetnog kaznenog djela tj. dokazi o izravnoj namjeri da inkriminiranim postupanjem pribavi Z. S. protupravnu imovinsku korist u znatnom iznosu.

Što se tiče prigovora žalbe o pogrešnoj identifikaciji čestice koja je Z. S. vraćena spornim rješenjem od 29. travnja 2008., treba reći da je tim rješenjem vraćena u vlasništvo kč.br. 3741 u površini od 775 m2 koja čini 1096/10000 odnosno 10% dijela kč.br. 3742 u površini od 7068 m2, dok je ostatak te čestice u visini 8904/10000 ostalo u vlasništvu R. k. d.o.o. K. te da je već rješenjem općine o oduzimanju posjeda iz 1979. deposedirana čestica označena kao dio kč. 3742 k.o. K. Stoga pitanje naknadne izgrađenosti objekata na tom zemljištu i povećanja njezine vrijednosti nije predmetom ovog kaznenog postupka niti se to navodi u činjeničnom opisu kaznenog djela iz optužnice.

Slijedom navedenog, žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nema dokaza o tome da bi optuženik iskoristio svoj položaj i ovlast s ciljem da drugome pribavi znatnu imovinsku korist pa je optuženik osnovano oslobođen od optužbe za inkriminirano kazneno djelo.

Kako niti ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08 nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. listopada 2016.