1

Poslovni broj: 38 Gž Ob-730/2019-2

 

 

Poslovni broj: 38 Gž Ob-730/2019-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Miljenka Pospiša, predsjednika vijeća, Daniele Ukić, suca izvjestitelja i člana vijeća, te Diane Preglej, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. T., OIB: …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženice E. T., OIB: …, iz Z., koju zastupaju punomoćnici Ž. B., B. Š., G. D. i H. S., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2324/04-51 od 16. svibnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tužitelja T. T. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2324/04-51 od 16. svibnja 2019.             

 

              II. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništavan Ugovor o diobi bračne stečevine sklopljen između prednika tužitelja, pokojnog N. T. i tuženice E. T. /točka I. stavak 1. izreke/, te eventualno kumulirani zahtjevi za poništenje tog Ugovora /točka I. stavak 2. izreke/, te na utvrđenje da je taj Ugovor ništav do visine nužnog dijela tužitelja /točka I. stavak 3. izreke/, sve uz zahtjev za naknadom troškova postupka. Tužitelju je naloženo tuženici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 40.625,00 kuna /točka II. izreke/.

 

              Presudu pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14., dalje u tekstu: ZPP) predlažući preinačiti presudu, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak parničnog postupka u povodu žalbe.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), pa tako ni povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju žalitelj određeno ističe. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude ni s razlozima obrazloženja niti sa sadržajem spisa. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati. Nisu počinjene ni relativno bitne postupovne povrede na koje se žalitelj poziva.

 

Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari, te je na temelju raspoloživih dokaza i pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Taj sud je u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a ispravno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju i prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

              Tako je pravilno prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavosti Ugovora o diobi zajedničke imovine kao bračne stečevine (dalje: Ugovor) jer je pravilno utvrđeno da je njegov otac, a suprug tuženice, pokojni N. T. potpisao navedeni Ugovor, da nije dokazano da Ugovor ne predstavlja njegovu stvarnu volju, te je pravilno zaključeno da tužitelj nije dokazao u čemu bi taj Ugovor bio ništav. Pravilno su odbijeni i eventualno kumulirani zahtjevi. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj za Ugovor saznao na ostavinskoj raspravi, što on u iskazu i potvrđuje, a prema zapisniku koji prileži na listu 13 spisa, to je datuma 16. listopada 2002. Tužba je podnesena 10. ožujka 2004., pa je protekao subjektivni prekluzivni rok za isticanje zahtjeva za poništenje ugovora zbog postojanja mana volja. Tvrdnja tužitelja da je tuženica 26. ožujka 2003. obavijestila tužitelja o postojanju tog ugovora, zbog toga je neodlučna. U odnosu na drugi eventualno kumulirani zahtjev koji se također odnosi na utvrđenje ništavosti Ugovora do visine nužnog dijela tužitelja, posljedično je pravilno odlučeno.

 

Pri tome prvostupanjski sud pravilno navodi da iz rezultata dokazivanja proizlazi da Ugovor realno predstavlja doprinos supružnika u stjecanju nekretnina.

 

Žalitelju valja nadalje odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka grafologa, da u njemu nema proturječnosti ili nedostataka koji bi opravdavali obnovu tog vještačenja te da su neprihvatljive tvrdnje da je to vještačenje provedeno protivno pravilima struke. Izvođenjem tog dokaza otklonjeni su prigovori vezani uz pitanje dostavljenog nespornog materijala, te je na temelju tog nalaza pravilno utvrđeno da je potpis N. T. na Ugovoru autentičan. Time nije osnovan žalbeni prigovor o počinjenoj relativno bitnoj postupovnoj povredi. Nadalje, valja odgovoriti da su neprihvatljivi zaključci tužitelja o rezultatima dokazivanja, a to s obzirom na relevantne odredbe materijalnog prava. Upravo zbog pravilnosti zaključka da Ugovor odgovara realnom doprinosu u stjecanju, ne proizlazi da bi se radilo o simuliranom pravnom poslu kojim da je prikriveno darovanje. Vezano za žalbeni prigovor tužitelja da je psihofizičko stanje N. T. utjecalo na njegovu volju, valja istaći da je na tužitelju bio teret dokazivanja te tvrdnje, a što je u postupku izostalo. Na temelju iskaza tužitelja o neorijentiranosti oca u vremenu ta odlučna činjenica se ne može utvrditi, već je za to potrebna veća koncentracija izvedenih dokaza, između ostalog medicinske dokumentacije i odgovarajućih vještačenja.

 

Nadalje, pozivanje na ništavost jer da je tuženica dovela N. T. u situaciju neposredno pred smrt da potpiše Ugovor, s ciljem ostvarenja koristi za sebe, a oštećenja tužitelja, je nedokazana tvrdnja. Isto tako, kada žalitelj tvrdi da nepotpisana oporuka njegova oca N. T. predstavlja pravu očevu volju, ističe se da sadržaj teksta te nepotpisane oporuke (list 5 spisa), datuma 11. veljače 2002., a kako iz dokaznog postupka proizlazi, sačinjenog teksta u uredu odvjetnika J. B. u Z., glasi da N. T. ostavlja svom sinu svu svoju nepokretnu imovinu koja u naravi čini cijeli suvlasnički dio nekretnine, a koji suvlasnički dio u naravi čini jedna garaža u naselju T. u ulici …, time taj sadržaj teksta korespondira sadržaju Ugovora datuma 8. veljače 2002. o imovini koja je u diobi pripala N. T.. Stoga nema elemenata, a kako žalitelj u žalbi tvrdi, za zaključak da je sporni ugovor protivan moralu.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo primjenjujući odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 11/78., 45/89. i 59/90.) koje reguliraju imovinske odnose bračnih drugova (članak 270. na dalje). Prema odredbi članka 278. tog Zakona: „1) Bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u čitavoj ili u jednom dijelu imovine, ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine. (2) Sporazum o diobi nekretnina zaključuje se u pismenom obliku.“

 

              Nisu od pravnog značaja tvrdnje tužitelja o visini novčanih sredstava kojima je u otplatama kredita sudjelovao njegov otac, posebice kraj sadržaja Ugovora.

 

              Ugovor je sačinjen 2. veljače 2002., u vrijeme kad je bio na snazi Obiteljski zakon (“Narodne novine”, br. 162/98., dalje: ObZ/98). Prema odredbi članka 363. stavak 2. ObZ/98 - danom primjene toga Zakona ne mijenjaju se prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima. Prema odredbi članka 371. - danom početka primjene toga Zakona prestaje važiti Zakon o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 11/78., 45/89. i 59/90.) i članak 53. stavak 1. točka 1. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", br. 78/93. i 29/94.). Zbog toga žalitelj pogrešno ističe ništavost zbog nedostatka forme javnobilježničnog akta, pozivom na odredbu članka 53. stavak 1. točka 1. Zakona o javnom bilježništvu, kao nevažeće odredbe u sporno vrijeme. Prema odredbi članka 259. ObZ/98 stavak 1. - bračnim ugovorom mogu se urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini, a forma tog ugovora je određena stavkom 3. na način da se bračni ugovor sklapa u pisanom obliku, a potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni. Tako je i učinjeno pri sklapanja Ugovora, zbog čega je i taj žalbeni prigovor neutemeljen.

             

Zbog navedenog žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i to u pogledu glavne stvari i odluke o trošku kojoj žalitelj posebno ne prigovara, i u kojem dijelu je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i 155. ZPP-a.

 

              Žalitelju koji s pravnim lijekom nije uspio, nije priznat trošak parničnog postupka u povodu žalbe, u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, a na temelju ovlasti iz odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a.

 

             

U Zagrebu 2. srpnja 2019.

 

        Predsjednik vijeća:

Miljenko Pospiš, v. r.