Broj: Kž 469/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 8. lipnja 2016. broj K-7/16., u sjednici održanoj 20. listopada 2016.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba optuženog D. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku, optuženi D. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), za koje mu je kazneno djelo, uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, zbog kaznenog djela krivotvorenja, krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11., za koje mu je kazneno djelo, uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 5. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca te zbog kaznenog djela protiv imovine, pronevjere iz članka 233. stavka 1. KZ/11., za koje mu je djelo, uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 5. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci, pa je za ta djela uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.) P. d.d. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 153.198,83 kune, a koji je iznos dužan nadoknaditi optuženik.

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 7. ZKP/08. optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 4.040,00 kuna, troškove branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 6.937,50 kuna te platiti paušalni iznos od 500,00 kuna

Protiv te je presude žalbu osobno podnio optuženi D. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te zbog odluke o kazni (članka 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske, usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu u odluci o kazni i to na način da mu za svako pojedino kazneno djelo ublaži kaznu do zakonom maksimalno propisane granice i da mu izrekne jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju manjem od jedne godine i na tako izrečenu kaznu zatvora primijeni uvjetnu osudu sa duljim trajanjem vremena provjeravanja, ili mu za svako pojedino kazneno djelo ublaži kaznu do zakonom maksimalno propisane granice i da mu izrekne jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju manjem od jedne godine i istu zamijeni sa radom za opće dobro, ili da mu za jedan dio izrekne kaznu zatvora, a za drugi dio uvjetnu osudu, ili da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak“.

Na optuženikovu žalbu državni odvjetnik je podnio odgovor s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu optuženog D. K. odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Nije ostvarena bitna povreda kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire žalba tvrdnjom da je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude. Ovu povredu optuženik nalazi u tome što je u točki 1. izreke prvostupanjske presude utvrđeno da je on sebi pribavio imovinsku korist u visini od 175.276,22 kune, dok se istodobno oštećenoj P. d.d. dosuđuje imovinskopravni zahtjev u visini od 153.198,83 kune, pri čemu iz pobijane presude nije vidljivo je li razlika između ta dva iznosa u visini od 22.077,39 kuna višak zbog kojeg bi se oštećenik upućivao u parnicu jer nije dokazano da bi optuženik tu razliku pribavio za sebe ili dosuđeni imovinskopravni zahtjev predstavlja ujedno i stvarnu štetu prema materijalnoj dokumentaciji. Također, u odnosu na točku 2. izreke, optuženik je proglašen krivim da je za sebe zadržao iznos od 15.390,00 kuna i da bi za taj iznos P. d.d. bila oštećena, dok iz provedenih dokaza i obrazloženja pobijane presude nesporno proizlazi da navedeni iznos nije zadržao za sebe, već ga je odmah vratio nakon nekoliko dana.

Protivno ovakvim optuženikovim žalbenim navodima, u pobijanoj presudi nije ostvarena navedena postupovna povreda. Naime, iz podataka u spisu predmeta kao i iz obrazloženja pobijane presude, vidljivo je da je oštećena P. d.d. postavila imovinskopravni zahtjev upravo u dosuđenom iznosu od 153.198,83 kune pa stoga nema razloga uputiti oštećenika s razlikom od dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva do ukupnog iznosa nepripadno stečene imovinske koristi u parnicu. Osim toga, iz podataka u spisu predmeta, kao iz obrazloženja presude, vidljivo je da je upravo ta razlika iznos koji je optuženik pribavio počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. na štetu Z. I., a koji je iznos kratko vrijeme nakon počinjenog djela optuženik vratio na račun klijenta Z. I. pa na taj način u konačnici nisu oštećeni niti banka niti klijent. Jednaka je situacija i s iznosom od 15.390,00 kuna, za koji je P. d.d. oštećena kaznenim djelom pronevjere iz članka 233. stavka 1. KZ/11. Naime, optuženik je to djelo počinio kada je za sebe iz blagajne za koju je bio zadužen uzeo navedeni novčani iznos. Činjenica da je novac naknadno vraćen znači samo da je optuženik obeštetio banku za iznos koji je protupravno otuđio, zbog čega banka za taj iznos niti nije postavila imovinskopravni zahtjev. No, to ne znači da djelo nije počinjeno, već činjenica da je optuženik otuđeni iznos vratio i prije pokretanja ovog postupka može biti olakotno cijenjena kod izbora vrste i mjere kazne za to djelo (što mu je i cijenjeno olakotno te mu je za to djelo utvrđena kazna primjenom odredaba o ublažavanju kazne).

Slijedom navedenog, nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Pobijajući odluku o kazni, optuženik smatra da je kazna koja mu je izrečena prestroga te da je, uzimajući u obzir sve utvrđene olakotne okolnosti na njegovoj strani, kaznu za svako djelo trebalo ublažiti na najmanju moguću mjeru uz primjenu odredaba o ublažavanju te ga osuditi na kaznu zatvora ispod jedne godine i izreći mu uvjetnu osudu ili rad za opće dobro, podredno, ako bi kazna ipak bila iznad jedne godine, izreći mu djelomičnu uvjetnu osudu.

Nasuprot tome, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja (dosadašnja neosuđivanost, priznanje kaznenih djela, izraženo kajanje i žaljenje zbog počinjenja kaznenih djela, činjenicu da je djelomično vratio štetu te smanjenu ubrojivost, ali ne bitno). Imajući na umu duljinu razdoblja optuženikovog kriminalnog djelovanja (jedna godina i osam mjeseci), činjenicu da je zlorabio povjerenja klijenata banke te da, iako je u jednom dijelu nadoknadio štetu, što mu je svakako trebalo biti olakotno cijenjeno, radi se o manjem iznosu u odnosu na ukupno stečenu nepripadnu materijalnu dobit, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji nema mjesta za daljnje ublažavanje utvrđenih kazni za svako pojedino djelo (koje su svaka utvrđene uz primjenu odredaba o ublažavanju). Prema tome, cijeneći sve pravilno utvrđene olakotne okolnosti, ocjena je i ovog suda da su pojedinačno utvrđene kazne za djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. u trajanju od osam mjeseci, za djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11. u trajanju od četiri mjeseca te za djelo iz članka 233. stavka 1. KZ/11. u trajanju od pet mjeseci, kao i jedinstava kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, upravo kazne koje su primjerene okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i upravo takve pojedinačne i jedinstvena kazna mogu utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

Slijedom navedenog, nije mogla biti prihvaćena optuženikova žalba zbog odluke o kazni.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, a prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu optuženog D. K. trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. listopada 2016.