Pristupanje sadržaju
Broj: Kž 280/16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. A.1, zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 26. veljače 2016. broj K-3/16, ispravljene rješenjem Županijskog suda u Splitu od 8. travnja 2016. broj K-3/16, u sjednici održanoj 21. rujna 2016. i 24. listopada 2016.,
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
II. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika i djelomično žalba opt. A. A.1, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. A. A.1 za kazneno djelo iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, a za kazneno djelo iz čl. 119. st. 3. u vezi st. 1. i čl. 118. st. 1. KZ/11, na temelju čl. 119. st. 3. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, te se prihvaća kao utvrđena kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci iz opozvane uvjetne osude izrečene presudom Općinskog suda u Splitu od 3. prosinca 2012. broj K-1163/12, a neće se opozvati kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci izrečena presudom Općinskog suda u Splitu od 2. rujna 2011. broj K-601/10, pa se opt. A. A.1, uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) godina, u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. veljače 2015. pa nadalje.
III. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. A. A.1, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 69. KZ/11 na način da ista na temelju čl. 69. st. 3. KZ/11 može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 (tri) godine
IV. Žalba opt. A. A.1 u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. A. A.1 zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11 propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine i kaznenog djela osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 3. i st. 1. KZ/11 u vezi čl. 118. st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju čl. 119. st. 3. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, pa nakon što je optuženiku na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11 opozvao uvjetnu osudu iz presude Općinskog suda u Splitu br. K-601/10, koja je postala pravomoćna 18. rujna 2011., zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, čije je izvršenje primjenom uvjetne osude odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od četiri godine i uvjetnu osudu izrečenu presudom Općinskog suda u Splitu br. K-1163/12 od 3. prosinca koja je postala pravomoćna 18. siječnja 2013., zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 216. KZ/97, kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od tri godine, na temelju citiranih odredbi, uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, optuženika je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. veljače 2015., pa nadalje.
Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora u smislu odredbe čl. 69. st. 3. KZ/11.
Na temelju čl. 73. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane približavanja žrtvi P. B. na udaljenosti od 100 m i to obiteljskoj kući u kojoj prebiva, koja može trajati šest godina od izrečene kazne.
Na temelju čl. 158. Zakona o kaznenom postupku(„Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) ošt. P. B. je na ime imovinskopravnog zahtjeva dosuđen iznos od 2.060,00 kn, dok je s preostalim dijelom zahtjeva oštećenik upućen na parnicu.
Na temelju čl. 148. ZKP/08 optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 3.650,00 kn i paušala u iznosu od 1.000,00 kn.
Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni te troškova kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne zatvora i da ga se osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora te da ga se obveže i na platež troškova kaznenog postupka nastalih tijekom istrage prema popisu troškova (list 388.), te optuženik osobno i putem branitelja B. M., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama i troškova kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se A. A.1 oslobodi optužbe, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće, odnosno da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da mu se izrekne znatno blaža kazna.
Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, a optuženik na žalbu državnog odvjetnika (dva podneska), s prijedlozima da se žalbe suprotnih stranaka odbiju kao neosnovane.
Spis je sukladno odredbi čl.474. st. 1.ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Kako je optuženik u žalbi zahtijevao da se on i branitelj izvijeste o sjednici vijeća, to je i učinjeno, a njihova je prisutnost osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu iz Zatvora u Splitu, dok je u odnosu na uredno izvještenog državnog odvjetnika, sjednica u smislu odredbe čl. 475. st. 5. ZKP/08, održana u njegovoj odsutnosti.
Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika je djelomično osnovana.
Suprotno tvrdnjama optuženika izreka pobijane presude nije u suprotnosti s razlozima iz obrazloženja jer je sud prvog stupnja u odnosu na činjenična i pravna utvrđenja o odlučnim činjenicama iz izreke pobijane presude u obrazloženju presude iznio neproturječne razloge.
U biti, svi brojni prigovori optuženika koje on podvodi pod ovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, se odnose na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Naime, kad optuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja djelomično reproducirao iskaze svjedoka i vještaka, ali da ih nije ispravno analizirao i da je iz njih izveo pogrešne zaključke (u pogledu vremena počinjenja kaznenih djela, prepoznavanja izgleda i glasa počinitelja, utvrđivanja porijekla optuženikovih ozljeda i neprihvaćanja alibija optuženika) time zapravo prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja jer svim tim prigovorima u stvari nastoji, u smislu odredbe čl. 470. st. 2. ZKP/08, dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.
Dakle, sud prvog stupnja je za sve ove okolnosti u obrazloženju iznio jasne i neproturječne razloge i stoga nije počinio navedenu postupovnu povredu, dok će o ispravnosti činjeničnih utvrđenja više riječi biti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U osobno izjavljenoj žalbi optuženik neosnovano ponavlja postupovne prigovore iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.koji se odnose na proturječnost izreke i razloga iz obrazloženja u pogledu oblika krivnje kojim je počinjeno kazneno djelo osobite teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 3. u vezi čl. 118. st. 1. KZ/11. Međutim, optuženiku je na identičan prigovor odgovoreno u prethodnoj ukidnoj rješidbi ovoga suda od 16. prosinca 2015., br. I Kž-555/15-6 u kojoj je optuženiku ukazano i da izreka pobijane presude nije proturječna s obrazloženjem jer sud u izreci pravilno utvrđuje da je optuženik u odnosu na tešku tjelesnu ozljedu postupao s izravnom namjerom ("s ciljem da teško tjelesno ozljedi oštećenika"), dok je u odnosu na ozljede opasne po život, koje okolnosti djelo čine kvalificiranim, u izreci navedeno da postoji svijest optuženika o tome i navedeno je da on pristaje i na tu mogućnost. Dakle, predmetno kazneno djelo je u odnosu na osnovi oblik počinjeno s izravnom namjerom, a u odnosu na teže posljedice optuženik postupa s neizravnom namjerom, što sud pravilno utvrđuje i obrazlaže.
Nadalje, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 jer presuda suprotno tvrdnjama žalitelja nije utemeljena isključivo na zapisnicima o iskazima svjedoka P. B. i M. B. iz istrage, već na dokazima koji su u smislu odredbe čl. 450. st. 1. ZKP/08 izvedeni na raspravi.
Naime, sud prvog stupnja je postupajući upravo po uputama iz citirane ukidne odluke, u ponovljenom postupku neposredno na raspravi izveo sve potrebne dokaze, pa je tako ispitao i navedene svjedoke P. B. i M. B., te je njihove iskaze s rasprave reproducirao u najvećem dijelu u obrazloženja presude i njihovu je vjerodostojnost ocjenjivao kroz logičnu analizu i kroz njihovu povezanost s ostalim na raspravi izvedenim dokazima.
Dakle, nije točno da je sud prvog stupnja pročitao iskaze svjedoka koje su oni iznijeli u istrazi, jer je evidentno iz popisa izvedenih dokaza da takvi dokazi na raspravi nisu provedeni, već se presuda temelji na dokazima koji su provedeni na raspravi. To što je sud prvog stupnja, neovisno što je kontrolna pitanja postavljala predstavnica optužbe, ispitanim osobama nakon iskazivanja na raspravi predočavao dijelove iskaza iz istrage u kojima su iskazivali drugačije, što je potpuno u skladu s odredbom čl. 426. ZKP/08, te je ta njihov očitovanja cijenio kod ocjene vjerodostojnosti, ne znači da je presudu utemeljio na iskazima iz istrage.
Konkretno, ošt. P. B. je na raspravi potvrdio da je počinitelju u trenutku izvršenja djela rekao da mu poznaje oca, a na upit čijeg oca, je decidirano odgovorio oca A., pokazujući u sudnici na optuženika, napominjući da mu se majka optuženika zbog toga došla u bolnicu izvinjavati, iz čega je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je svjedok nedvojbeno prepoznao optuženika.
Jednako tako, svjedok M. B. je na raspravi ustrajao u tvrdnji da mu je u bolnici kada mu je išao u posjete oštećenik u dva navrata ispričao da ga je napao baš opt. A. A.1, ali da je nakon ukidanja prethodne osuđujuće presude, nakon pisanja po medijima, oštećenik postao nešto skeptičniji i da odjednom više nije bio siguran tko je počinio djelo.
Sud prvog stupnja je prihvatio navedene iskaze oštećenika i svjedoka M. B. s rasprave ukazujući na logičan način da oštećenik zbog straha od optuženika u određenoj mjeri reterira u iskazu, o čemu se detaljno očitovao svjedok M. B., ali ipak na raspravi ustrajava u tvrdnji da ga je napao optuženik.
Nadalje, nije osnovana tvrdnja optuženika da sud prvog stupnja nije u odnosu na svoju odluku o odbijanju dokazanih prijedloga u obrazloženju iznio jasne razloge jer je sud prvog stupnja argumentirano obrazložio (str. 15.-16) zašto je određene dokazne prijedloge obrane prihvatio, a zašto određene nije.
Suprotno tvrdnjama optuženika, upravo u kontekstu odbijanja dokaznih prijedloga obrane, sud prvog stupnja je bio ovlašten, kada je našao u dovoljnoj mjeri određena činjenična pitanja raspravljenim, odbiti daljnje dokazne prijedloge kao nepotrebne i time nije optuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti mu je povrijeđeno konfrontacijsko pravo.
Uostalom, sud prvog stupnja nije odbio sve optuženikove prijedloge jer je prihvatio dokazne prijedloge obrane da se pročitaju potvrde o liječničkom pregledu optuženika, provede dopunsko ispitivanje medicinskog vještaka A. A.2 i pročita dokumentacija o alkoholiziranosti optuženika, što znači da optuženiku nije bilo uskraćeno u postupku pravo da dokazuje svoje tvrdnje, već je u tom pravcu bio u istoj poziciji kao i tužitelj (jednakost oružja).
Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje u žalbi ukazuje, a nije počinio niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.
Naime, kao što je već istaknuto u prethodnom dijelu obrazloženja, sud prvog stupnja je prihvatio iskaze ošt. P. B. i svjedoka M. B. koje su iznijeli na raspravi utvrđujući da se radi o vjerodostojnim iskazima koji su u sukladnosti s materijalnim dokazima i provedenim medicinskim vještačenjem.
Svjedok P. B. je opisao kako je na temelju specifičnog glasa („kao da je tutnjao“) prepoznao optuženika kao počinitelja i to mu je rekao navodeći da mu zna oca, dok je svjedok B. naveo kako mu je u bolnici u dva navrata, neposredno nakon počinjenja kaznenog djela oštećenik rekao da ga je napao upravo optuženik.
Sud prvog stupnja je opravdano prihvatio iskaz ovih svjedoka, pravilno ukazujući da oštećenik nema motiva lažno teretiti optuženika, pri čemu okolnost da se majka optuženika išla ispričavati oštećeniku u bolnicu govori u prilog istinitosti njegova iskaza.
Optuženikovi prigovori u pogledu vjerodostojnosti iskaza ovog svjedoka zbog nepreciznosti u opisivanju visine i težine počinitelja nemaju taj značaj koji im on pridaje jer se ne može od oštećenika koji je jedva preživio jedan ovakav krajnje traumatičan događaj očekivati da precizno opiše visinu i težinu osobe koja ga je napala kritične zgode.
Nadalje, okolnost da je oštećenik u iskazu slikovito naveo da se radilo o "glasu koji nikada nije čuo", ne ukazuje na proturječnost iskaza jer je svjedok na taj način želio ukazati na specifičnost takvog glasa zbog čega je prepoznao počinitelja. Optuženik upravo zbog toga što ga oštećenik prepoznaje počinje s agresivnim napadom, što nedvojbeno ukazuje da ga je to na određeni način i ponukalo da takvo ponašanje koje u toj mjeri svakako nije bilo potrebno kako bi od oštećenika uzeo novac.
Nadalje, sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio obranu optuženika da u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije mogao biti u kući oštećenika jer je bio na drugom mjestu.
Naime, alibi optuženika nastoje potvrditi njegovi srodnici, odnosno poznanici, ali na izrazito podudaran i detaljan način, što je nelogično s obzirom na protek vremena, tako da je sud prvog stupnja s pravom otklonio takvu obranu optuženika.
U pogledu indikativne okolnosti, ozljeda koje su prilikom liječničkog pregleda nađene na tijelu optuženika, sud prvog stupnja s pravom prihvaća varijantu iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, da je moguće da su te ozljede nastale prilikom pružanja otpora oštećenika.
Naime, iako je točno da se vještak A. A.2 nije mogao decidirano očitovati o vremenu nastanka ozljeda, niti se sa sigurnošću izjasniti jesu li ozljede nastale pri počinjenu djela ili u obavljanju poljoprivrednih radova, jer je dozvolio obje te mogućnosti, sud prvog stupnja je ispravno prihvatio varijantu da se radilo o ozljedama koje je optuženik zadobio od strane oštećenika koji se tempore criminis nastojao braniti.
Sud prvog stupnja pravilno ukazuje da optuženik tek naknado, u dopuni obrane, povrede opravdava radom u poljoprivredi, a svjedoci koji su takvu obranu nastojali potvrditi, M. A. i optuženikova majka A. S., su neuvjerljivo naveli da u prethodnim iskazima o tim radovima nisu iskazivali jer to nije bilo predmetom iskazivanja, odnosno, da tu vrstu radova nisu imali na umu.
Stoga sud njihove iskaze i obranu optuženika u vezi tih ozljeda ne prihvaća i stoga prihvaća varijantu da su ozljede nastale pri napadu. Optuženik promašeno smatra da je sud pri ovakvom stanju stvari trebao u smislu načela in dubio pro reo prihvatiti kao povoljniju varijantu da su ozljede nastale pri obavljanju radova oko kuće. Međutim, takva je teza pogrešna jer se navedeno pravilo o razrješavanju činjeničnih dvojbi primjenjuje samo u krajnjoj situaciji kada se određena činjenična dilema ne da ni na koji drugi način razriješiti i tek tada se kao povoljnija za optuženika uzima ono što mu ide u korist, odnosno ne uzima se utvrđenim ono što ga tereti. Međutim, kada se ne radi o takvoj nerazrješivoj dilemi, jer naveden niz okolnosti govori u prilog varijante da je optuženik ozlijeđen u tijeku napada, tada nema mjesta primjeni pravila in dubio pro reo.
Kraj takvog stanja stvari, kada je sud prvog stupnja prihvatio kao vjerodostojan iskaz oštećenika koji je potvrđen iskazima svjedoka M. B., tragovima povreda na tijelu optuženika i provedenim vještačenjem, dok s druge strane nije prihvaćena obrana optuženika jer nije potvrđen njegov alibi, pitanje je li sud pravilno utvrdio da se događaj odigrao u 12,45 sati, iako oštećenik govori o vremenu 12,30 sati, nije odlučno jer se u tom pravcu i ne radi o odlučnoj činjenici o kojoj bi ovisila neposredna primjena materijalnog ili procesnog prava, kao što je i nebitno što na licu mjesta nisu nađeni materijalni tragovi (DNA) koji bi upućivali na optuženika kao počinitelja i što o tome sud nije u obrazloženju iznosio razloge. Naime, kada sud odlučne činjenice utvrdi na temelju određenih dokaza i o tome iznese razloge u obrazloženju, nije dužan obrazlagati sve ostale dokaze koji ta utvrđenja ne potvrđuju, ali ih i ne dovode u pitanje, jer bi takva obrazloženja bila nepotrebno preopširna i nerazumljiva.
Kako je pravilno utvrđen krug indicija na temelju kojih je sud prvog stupnja s potpunom sigurnošću utvrdio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela, isključujući mogućnost da je netko drugi počinitelj, sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio dokazne prijedloge obrane, da se provede djelomična rekonstrukcija kako bi se utvrdilo koliko je vremena potrebno da se od kuće optuženika dođe do kuće oštećenika, da se provede prepoznavanje pronađene metalne poluge od strane oštećenika, da se provede suočenje optuženika i oštećenika, ispita svjedok A. L. i pribave podaci Zatvora u Splitu jer su sve odlučne činjenice i bez provođenja tih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđene.
Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovan žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U osobno izjavljenoj žalbi optuženik osnovano tvrdi da se nije mogla opozvati uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Splitu K-601/10, koja je postala pravomoćna 18. rujna 2011., čiji je rok kušnje iznosio četiri godine. Iako se prvostupanjski sud pri opozivanju uvjetnih osuda iz citirane i presude Općinskog suda u Splitu br. K-1163 pozvao na odredbu čl. 58. st. 1. KZ/11, pravilnom primjenom zakona je trebalo kao blaži za optuženika primijeniti KZ/97, jer je rok za mogućnost opoziva iz čl. 69. st. 7. KZ/97 (jedna godina) nakon isteka vremena provjeravanja, kraći od roka iz čl. 58. st. 7. KZ/11 (dvije godine). Prema tome, uzimajući u obzir da je navedena presuda K-601/10 postala pravomoćna 18. rujna 2011. te da je vrijeme provjeravanja iznosilo četiri godine, slijedi da je krajnji rok u kojem se navedena uvjetna osuda mogla opozvati istekao 18. rujna 2016. Iz naprijed navedenih razloga, kako je u međuvremenu, od donošenja prvostupanjske presude istekao rok iz čl. 58. st. 7. KZ/97, to je radi otklanjanja povrede kaznenog zakona do koje je došlo na optuženikovu štetu trebalo prvostupanjsku presudu u pogledu opoziva uvjetne osude iz citirane presude Općinskog suda u Splitu broj K-601/10 preinačiti i odlučiti da se kazna zatvora izrečena tom presudom u trajanju od osam mjeseci neće opozvati. U odnosu na uvjetnu osudu iz presude Općinskog suda u Splitu od 3. prosinca 2012., broj K-1163/12, koja je postala pravomoćna 18. siječnja 2013., kazneni zakon nije povrijeđen jer i po blažem KZ/97 krajnji rok za opoziv nije istekao.
Nadalje, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, je utvrđeno da je u pogledu izrečene sigurnosne mjere iz čl. 69. KZ/11 sud prvog stupnja na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon jer je u smislu odredbe čl. 469. toč. 5. prekoračio ovlasti koje ima po zakonu.
Naime, izričući optuženiku sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 69. KZ/11 u pogledu trajanja mjere je u izreci presude navedeno da ona može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora u smislu odredbe čl. 69. st. 3. KZ/11, iako je tom odredbom izrijekom propisano i to da mjera može trajati maksimalno tri godine. Stoga je povodom podnesenih žalbi, po službenoj dužnosti ovaj propust suda otklonjen na način da je trajanje mjere liječenja od ovisnosti izrijekom u dispozitivu presude ograničeno kroz period od tri godine.
U pogledu odluke suda prvog stupnja o sigurnosnoj mjeri zabrane približavanja žrtvi, sud je u izreci naveo da ta mjera može trajati šest godina od izrečene kazne zatvora, što je u suprotnosti s odredbom čl. 73. st. 2. KZ/11 u kojoj je propisano da će se ta mjera izreći u trajanju koje je od jedne do pet godina dulje od izrečene kazne. Međutim, kako je ovakvom odlukom sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon u korist optuženika, jer prema ovakvoj formulaciji iz pobijane presude navedena mjera može trajati samo šest godina od kada će presuda postati izvršna, bez obzira na duljinu kazne, a izostala je žalba državnog odvjetnika, to ovaj drugostupanjski sud nije u tom dijelu mogao intervenirati u pravcu usklađivanja tog dijela presude sa zakonskom odredbom čl. 73. st. 2. KZ/11.
Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni i troškova kaznenog postupka.
Naime, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja dao premali značaj brojnim otegotnim okolnostima koje je utvrdio na strani optuženika, a to su višestruka osuđivanost (pet puta i to zbog imovinskih kaznenih djela uključujući i razbojništvo) što sve nije utjecalo na njegovo ponašanje, pa i nakon što je bio na izdržavanju kazne zatvora, da je kaznena djela počinio za vrijeme provjeravanja prema naprijed citiranim uvjetnim osudama, da je djelo počinio prema susjedu i da se radi o izrazitoj upornosti i beskrupuloznosti u postupanju koja nadilazi uobičajeni način počinjenja ovih inače teških kaznenih djela.
Uistinu, i pored utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika, smanjene ubrojivosti, ali ne u bitnoj mjeri, toliki broj otegotnih okolnosti ni u kom slučaju ne opravdavaju utvrđivanje najnižih kazni zatvora u trajanju od po tri godine za ovakva kaznena djela za koja su zapriječena kazne zatvora u trajanju od tri do dvanaest godina zatvora. Osobi koja je specijalni povratnik i koja u vrijeme provjeravanja iz dvije presude unatoč tome odlučuje počiniti ovakva teška kaznena djela i to još na štetu osobe iz susjedstva, na način da ga tako teško ozljedi da je jedva preživio, mora se izreći stroža društvena osuda, u cilju individualne i generalne prevencije. To, naime, stoga jer kazne zatvora u trajanju od po tri godine utvrđene po prvostupanjskom sudu za svako od počinjenih djela, niti jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina, nisu primjerene i ne bi utjecale na optuženika da prestane sa činjenjem kaznenih djela, niti bi utjecale na sve ostale građane da se klone činjenja kaznenih djela te da im se ukaže na pravednost kažnjavanja.
Iz navedenih je razloga pobijana presuda preinačena u odluci o kazni na način da su optuženiku za kazneno djelo razbojništva i osobito teške tjelesne ozljede utvrđene kazne zatvora u trajanju od po četiri godine, te su uzete kao utvrđene kazne zatvora od deset i osam mjeseci iz opozvanih uvjetnih osuda te je optuženiku izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru.
Iz razloga koji su naprijed izneseni nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni u kojoj se kao olakotne okolnosti neosnovano ističe smanjena ubrojivost jer se, s obzirom na sve naprijed navedene otegotne okolnosti, .ne radi o značajnoj okolnosti koja bi bila od utjecaja na kaznu.
Osnovana je žalba državnog odvjetnika i zbog troškova kaznenog postupka jer tužitelj svojim žalbenim tvrdnjama da sud prvog stupnja nije imao u vidu i troškove kaznenog nastalih u istrazi dovodi u pitanje ispravnost te odluke. Stoga će u ponovljenom postupku biti potrebno razmotriti ove tvrdnje državnog odvjetnika te će sud prvog stupnja o troškovima donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku. Iz navedenog razloga je bespredmetna žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.
Iz svih naprijed navedenih razloga na temelju čl. 486. st. 1., čl. 482. i čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 24. listopada 2016.