Broj: Kž-eun 38/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv tražene osobe Z. K., zbog kaznenog djela iz čl. 110. i dr. KZ Republike Italije, odlučujući o žalbi tražene osobe Z. K. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 14. rujna 2016. godine, broj Kv-eu-5/2016, u sjednici održanoj 24. listopada 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

Žalba tražene osobe Z. K. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I utvrđeno je se na temelju članka 89. st. 1. i 2. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine" br. 91/10, 81/13 i 124/13 – dalje u tekstu: ZPSKS-EU) priznaje presuda Prvostupanjskog suda u Veneciji broj 197/1997 Reg. Sent. od 16. travnja 1997. godine, pravomoćna 26. siječnja 1999. godine države izdavanja Republike Italije u dijelu pod točkom B) izreke presude u kojem je osuđeni Z. K. proglašen krivim zbog toga što je:

B) za djela temeljem čl. 110., 112., br. 1 KZ-a i 9 Z. od 14.10.74. br. 497, jer je djelovao zajedno i dogovorno s G. G. i P. L. (te s F. M., G. M.₁, G. L., A. Z., G. F., G. P. i G. M.₂ prema kojima se postupa odvojeno) unosivši ilegalno u Italiju, iskrsavanjem u C. u kolovozu 1992. g., značajnijeg tereta s oružjem koji se sastojao od otprilike 70/80 kalašnjikova sa spremnicima/šaržerima i s tromblonima za bacanje granata eksploziv; barem 30/40.000 streljiva raznog kalibra; koji materijal je dijelom pronađen i zaplijenjen od strane Pravosudne policije u različitim prigodama i mjestima kao je to navedeno u izreci pobijane presude,

čime je osuđeni Z. K. počinio djelom pod točkom B) izreke presude kazneno djelo i to iz članka 110. Kaznenog zakona, članak 112. stavak 1. Kaznenog zakon, članak 9. Zakona 497/74 i članak 7. Zakona 203/91,

za koje kazneno djelo je osuđeni uz primjenu olakšice pomilovanja te u svezi odluke Prvostupanjskog suda u Veneciji Br. 114/2016 M32 od 10. svibnja 2016. godine osuđen te mora izdržati kaznu u preostalom dijelu kazne od sedam godina i šest mjeseci.

Pod točkom II pobijane presude utvrđeno je da je navedeno kazneno djelo iz točke B) izreke presude Prvostupanjskog suda u Veneciji broj 197/1997 kažnjivo i po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/ 15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i to kao kazneno djelo počinjenja kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja iz člana 329. stavak 1. točka 2. KZ/11 u svezi nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavak 2. KZ/11, pa je u odnosu na Z. K. priznata kazna iz dostavljene presude države izdavanja Republike Italije Prvostupanjskog suda u Veneciji broj 197/1997 Reg. Sent. od 16. travnja 1997. godine, pravomoćna 26. siječnja 1999. godine uz primjenu olakšice pomilovanja te u svezi odluke Prvostupanjskog suda u Veneciji Br. 114/2016 M32 od 10. svibnja 2016. godine u preostalom dijelu kazne od sedam godina i šest mjeseci, koja se odnosi na točku B) izreke, u koju kaznu se na temelju čl. 98 ZPSKS-EU i čl. 54 KZ/11uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. srpnja 2014 godine do 8. kolovoza 2014. godine, te je određeno da će se u tome dijelu presuda izvršiti u državi izvršenja - Republici Hrvatskoj.

Protiv ove presude, iako izvan roka od osam dana iz čl. 93. st. 2. ZPSKS-EU, žalbu je podnio osuđeni Z. K. po braniteljima A. T. i S. Z., odvjetnicama iz R. Žalba je ipak uzeta u razmatranje obzirom na pogrešnu uputu koju je dao prvostupanjski sud u pisanom otpravku pobijane prvostupanjske presude. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 i to u tri oblika i predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije priznavanje uvodno označene odluke,a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 u svezi s čl. 94. st. 2. toč. 1. ZPSKS-EU, tj. da preuzimanje ove kazne ne bi bilo moguće zbog nastupa zastare izvršenja kazne po domaćem pravu.

Osim što eventualni nastup zastare izvršenja kazne po domaćem pravu nije obligatorni razlog odbijanja priznanja i izvršenja kazne iz strane presude već samo fakultativni osnov, za istaći je da takva zastara nije niti nastupila. Naime, Kazneni zakon koji se primjenjuje u postupku priznavanja strane presude i preuzimanja izvršenja kazne iz te presude je uvijek sada važeći Kazneni zakon i to kako u pogledu posebnog tako i općeg dijela, pa dakle i u dijelu koji propisuje nastup zastare izvršenja kazne. Kako odredba čl. 85. st. 1. al. 3 ZK/11 propisuje da zastara izvršenja kazne zatvora u trajanju duljem od pet godina (a manjem od deset godina) nastupa protekom roka od dvadeset godina od pravomoćnosti presude, a kako je presuda koja se priznaje i čija kazna se preuzima postala pravomoćna 26. siječnja 1999. godine, to nije nastupila zastara izvršenja ove kazne po domaćem pravu.

Također, nije u pravu žalitelj da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 u svezi s čl. 94. st. 2. toč. 7. ZPSKS-EU, tj. da postoji nedostatak u jurisdikciji države Italije u odnosu na kazneno djelo iz točke B) presude suda u Veneciji.

Ponovno valja istaći da pitanje nepravilne primjene zakona na koju ukazuje žalba je tek fakultativni osnov odbijanja priznavanja strane presude i preuzimanja izvršenja kazne iz takve presude. No, za istaći je da je kriminalna aktivnost osuđenog K. i njegovo postupanje u sastavu zločinačkog udruženja koje svoju aktivnost u svezi s kaznenim djelom nastavlja na teritoriju Republike Italije, pa se njegovo postupanje ne može promatrati izdvojeno samo u granicama kaznenog djela iz čl. 331. st. 2. KZ/11, koje se iscrpljivalo na teritoriju Republike Hrvatske. Stoga na osuđenog K. u ovom postupku uopće ne dolazi u obzir mogućnost primjene odredbe čl. čl. 94. st. 2. toč. 7. ZPSKS-EU koji bi opravdao mogućnost odbijanja priznanja uvodno citirane presude.

Isto tako nije u pravu žalitelj da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 u svezi s čl. 53. ZIDZPSKS-EU (NN 26/15) i 94. st. 2. toč. 7. ZPSKS-EU (NN br. 91/10; 81/13 i 124/13), tj. da je u preuzetu kaznu trebalo uračunati svaku mjeru zabrane napuštanja boravišta.

Ispravno ukazuje žalitelj da se na postupke prije stupanja na snagu ZID ZPSKS-EU ima primijeniti zakon koji je bio na snazi prije stupanja na snagu tog zakona.

Međutim, odredba čl. 98. ZPSKS-EU koja govori o privremenom uhićenju uopće nije mijenjana i propisuje da se u kaznu iz priznate presude ima uračunati svako oduzimanje slobode, a ne kako to pogrešno sugerira žalba „svako ograničenje slobode“. Oduzeti slobodu i ograničiti slobodu ne predstavlja istoznačnice i to što je osuđeni K. kroz određeno vrijeme boraveći na slobodi, dakle bez da bi mu sloboda bila oduzeta, imao ograničenje kretanja primjenom mjere zabrane napuštanja boravišta, ne znači da bi mu sloboda bila oduzeta. On se mogao slobodno kretati, a ograničenje se odnosilo samo na zabranu napuštanja bez posebnog odobrenja, mjesta u kojem ima prijavljeno boravište.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih osuđeni K. pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 24. listopada 2016. godine