Broj: Kžzd-49/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u  Varaždinu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Stanke Vuk-Pintarić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Prenar, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. P. , zbog kaznenih djela iz čl. 213. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98,50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-Odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07,152/08, 57/11, 125/11 i 143/12, u daljnjem tekstu KZ/97) i dr., odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola broj K-149/09 od 27. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2016.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se žalba  Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola te se pobijana presuda u cijelosti  ukida  i predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optuženik M. P. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela iz čl. 213. st. 2. KZ/97 na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude te su mu na temelju istog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 53. KZ/97 utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo počinjeno na štetu maloljetnog V. P. u trajanju od 9 mjeseci , a za kazneno djelo počinjeno na štetu maloljetnog D. P. u trajanju od 7 mjeseci, nakon čega je na temelju čl. 60. KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, s time da je na temelju čl. 67 KZ/97 primijenjena uvjetna osuda  te je određeno da se izrečena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik M. P. u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, u daljnjem tekstu ZKP/08) optuženik M. P. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 8. ZKP/08  u paušalnom iznosu od 1.000,00 Kn, te troškove vještaka psihologa mr. A. L. u iznosu od 5.980,00 Kn, vještaka psihijatra dr. H. M. u iznosu od 4.276,00 Kn i vještaka prof.V. L. P. u iznosu od 3.424,00 Kn.

              Istom presudom je na temelju čl. 452. t. 6. ZKP/08 protiv optuženika M. P. odbijena optužba zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 215. a KZ/97 činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci,  slijedom čega je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno da trošak kaznenog postupka u odnosu na odbijajući dio presude, koji se sastoji od paušalnog iznosa od 1.000,00 Kn, pada na teret državnog proračuna.

              Protiv te presude je Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola ( u daljnjem tekstu ODO) pravovremeno podnijelo žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona  i odluke o uvjetnoj osudi s prijedlogom da nadležni županijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a podredno da utvrdi optuženiku pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju od izrečenih prvostupanjskom odlukom i izrekne jedinstvenu kaznu zatvora također u duljem trajanju bez primjene uvjetne osude.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08  spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj KŽ-DO-400/16-2 od 30. rujna  2016. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

              Žalba je osnovana.

              U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 koja se očituje u nerazumljivosti i proturječnosti njene izreke. Naime, kada se usporede činjenični opisi kaznenih djela iz osuđujućeg i odbijajućeg dijela napadane presude doista proizlazi da je optuženik M. P. za istovjetnu kriminalnu djelatnost proglašen krivim i da je istodobno protiv njega optužba odbijena, što izreku presude čini nejasnom, nerazumljivom i proturječnom samoj sebi.

              U konkretnom slučaju optuženik se tereti za stjecaj kaznenih djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz čl. 213. st. 2. KZ/97 i nasilničkog ponašanja u obitelji iz čl. 215. a KZ/97. Kada se , dakle, radi o kaznenim djelima u stjecaju, neovisno o tome je li riječ o idealnom ili realnom stjecaju, a koja djela su optužbom koncipirana u jedinstvenom  činjeničnom opisu, sud treba izlučiti one radnje kojima se ostvaruju obilježja inkriminiranog djela za koje se donosi određena vrsta presude. Drugim riječima, prvostupanjski sud je u predmetnom slučaju, nakon što je optuženika M. P. proglasio krivim za kaznena djela iz čl. 213. st. 2. KZ/97 koja je činjenično i pravno označio u osuđujućem dijelu svoje presude, trebao u odbijajućem dijelu izdvojiti one kriminalne radnje koje se odnose na kazneno djelo iz čl. 215. a KZ/97. Kako je to propustio učiniti, iz izloženih razloga ostvario je bitnu postupovnu povredu iz naprijed naznačene zakonske odredbe, zbog čega je valjalo prihvatiti žalbu ODO i na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 donijeti odluku kao u izreci ovoga rješenja.

              Iako je pobijana presuda ukinuta zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, valja sudu prvoga stupnja ukazati na još neke uočene pojedinosti iz obrazloženja koje su po ocjeni ovog žalbenog suda pogrešne, a tiču se primjene Kaznenog zakona.

              Kao prvo, sud prvoga stupnja je, primjenjujući odredbe čl. 3. st. 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, u daljnjem tekstu KZ/11), nakon što je našao da postoji pravni kontinuitet kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji iz čl. 215. a KZ/97 u kaznenom djelu prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, ocjenu primjene blažeg zakona pogrešno izveo komparirajući kazneno djelo prijetnje iz čl. 129. st. 2. KZ/97 i istoimeno kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11. Naime, u takvom slučaju, kada je, dakle, utvrdio pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 215. a KZ/97 i kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. KZ/11, sud prvoga stupnja je o procjeni blažeg zakona trebao odlučiti uspoređujući upravo ta dva kaznena djela među kojima postoji pravni kontinuitet, kako to s pravom u žalbi ukazuje i ODO.

              S druge pak strane ovaj je žalbeni sud primijetio da je prvostupanjski sud razmatrao samo pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 215. a KZ/97 i kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. KZ/11, mada bi iz činjeničnog opisa inkriminiranog kaznenog djela dolazio u obzir i kvalificirani oblik kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ/11. Naime, optuženiku M. P. stavljaju se na teret opisane kriminalne radnje koje je činio „kroz cijelo vremensko razdoblje“ i „učestalo“, a inkriminira mu se period od početka 2001. do 23.listopada 2007., pa bi se moglo eventualno govoriti o tome da je kaznenim  djelom iz čl. 139. st. 2. KZ/11  osoba kojoj se prijeti dulje vremena stavljena u težak položaj, a to je onda kvalificirani oblik kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ/11.

              U ponovljenom suđenju sud prvoga stupnja će pripaziti da ne ponovi bitnu postupovnu povredu na koju je upozoren ovim rješenjem te će nakon provedbe do sada izvedenih dokaza, a i drugih za koje se ukaže potreba, donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku za koju  će iznijeti valjano i uvjerljivo obrazložene razloge u smislu čl. 459. st. 5. ZKP/08. 

U Varaždinu, 25. listopada 2016.