Broj: Kžm 27/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv J. D., zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 6. travnja 2016. broj Kzm-9/14-167, u sjednici održanoj 27. listopada 2016., u nazočnosti optuženika osobno i njegovog branitelja, odvjetnika M. B. iz V.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba opt. J. D. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se optuženiku, za kazneno djelo iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, za koje je oglašen krivim pod toč. 1. izreke pobijane presude, temeljem te zakonske odredbe, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, a za kazneno djelo iz čl. 163. st. 3. KZ/11, za koje je oglašen krivim pod toč. 2. izreke pobijane presude, temeljem te zakonske odredbe, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, pa se opt. J. D., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 18 (osamnaest) godina, u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. kolovoza 2014. pa nadalje.

 

II.              U ostalom dijelu žalba opt. J. D. te žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. J. D. i to: pod toč. 1. izreke za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, a pod toč. 2. te izreke za kazneno djelo iskorištavanja djece za pornografiju iz čl. 163. st. 3. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 12 godina, pa je optuženik, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru.

 

Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećena Jasmina Horvat je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

 

Optuženik je obvezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08, u ukupnom iznosu od 37.267,70 kn.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali osobno i po svom branitelju M. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva P. i Š. iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U osobnoj žalbi optuženika zatražena je nazočnost sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora.

 

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju i osobno, u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije i postupi u pravcu prijedloga optuženikove žalbe.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je optuženik osobno uz branitelja M. B., odvjetnika iz V., koji je usmeno izložio navode žalbe i te ostao kod žalbenog prijedloga, a optuženik je u spis priložio pisanu izjavu vezano za navode podnesene žalbe. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako uredno pozvan, nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

              Osobna žalba optuženika, kao i žalba podnesena po branitelju, razmatrane su zajedno budući su podnesene iz istih žalbenih razloga.

 

              Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što bi prvostupanjski sud, po stajalištu optuženika, pogrešno ocijenio da on poriče učin kaznenog djela. Prema čl. 416. ZKP/08, izjava optuženika da se smatra krivim podrazumijeva potpuno priznanje objektivnih i subjektivnih elemenata kaznenih djela u odnosu na sve točke optužbe, a to u konkretnom slučaju izostaje budući je optuženik izjavio da se ne sjeća krivičnog događaja. Osim toga, na posljednjoj raspravi koja je počela iznova, zapisnički je konstatirano da se optuženik ne smatra krivim. Stoga izjava optuženika da on "vjeruje da je ošt. dijete sve dobro opisalo, ali se on ničega ne sjeća", nema značaj priznanja kaznenog djela, ali je ipak olakšalo dokazivanje objektivnog učina djela, što se može uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne.

 

              Također, neosnovano optuženik u osobnoj žalbi problematizira objektivnog sudaca koji su sudjelovali tijekom postupka. Činjenica da su suci koji su odlučivali o produljenju istražnog zatvora prethodno sudili u postupku koji se protiv optuženika vodio zbog kaznenog djela ubojstva, ne izaziva sumnju u njihovu objektivnost, kako je pravilno utvrđeno rješenjem o odbijanju zahtjeva za njihovo izuzeće. Osim toga, ovi prigovori nisu relevantni za pravilnost pobijane presude s obzirom da suci koji su sada donijeli osuđujuću presudu nisu bili uključeni u raniji kazneni postupak protiv optuženika.

 

              Optuženik u žalbi osporava utvrđeno činjenično stanje glede stupnja njegove ubrojivosti tempore criminis. Ukazuje se da je toksikološkim vještačenjem u krvi i mokraći optuženika dokazana prisutnost opoidnog analgetika Tramadol čija konzumacija je, prema uputi o lijeku, kontraidicirana s konzumacijom alkohola. Kako toksikološkim vještačenjem nije utvrđena točna koncentracija tog lijeka u krvi optuženika, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim. Iz istih razloga ne može se prihvatiti niti zaključak prvostupanjskog suda o smanjenoj ubrojivosti optuženika, već je, primjenom načela "in dubio pro reo", trebalo utvrditi da je njegova ubrojivost u vrijeme događaja bila smanjena u bitnom stupnju. Također, trebalo je ispitati svjedoka B. P. koji je optuženiku dao spornu tabletu.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da su sve odlučne činjenice u postupku potpuno i pravilno utvrđene te valjano obrazložene posljedicom čega je osuđujuća presuda protiv optuženika za oba kaznena djela u svemu zakonita.

 

Prije svega, objektivni učin kaznenih djela sa sigurnošću je dokazan temeljem vjerodostojnog iskaza ošt. djeteta J. H. koja je u vrijeme događaja imala 11 godina. Njezino terećenje potvrđeno je materijalnim tragovima i to ginekološkim pregledom kojim su utvrđene ozljede na tijelu oštećenice te perforacija himena biološkim vještačenjem DNA tragova, kao i fotografijama te video zapisom pronađenim u sadržaju memorije optuženikovog mobitela. Osim toga, postoje i personalni dokazi koji potvrđuju da je oštećenica odmah po povratku u Udrugu N. b. prijavila događaja te je podnesena kaznena prijava protiv optuženika. Konačno, niti optuženik ne osporava objektivni učin oba kaznena djela.

 

Također, nije sporno da je optuženik bio svjestan da je žrtva dijete mlađe od 15 godina.

 

Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio stupanj njegove ubrojivosti tempore criminis. Zaključak o tome donesen je na temelju opsežnih psihijatrijsko-psihologijskih vještačenja optuženika koja su provedena u tri navrata od strane različitih vještaka. Najprije je provedeno vještačenje od strane psihijatra mr. sc. N. H. i psihologa prof. D. T.-P. koji nalaze da je optuženik, zbog emocionalno nestabilnog poremećaja ličnosti uz dissocijalne karakteristike te sklonost zlouporabi alkohola i psihoaktivnih sredstava, uz alkoholiziranost od 2,18 g/kg u vrijeme događaja, bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno. Na prijedlog obrane provedeno je novo vještačenje od strane psihijatra i psihologa Psihijatrijske bolnice Vrapče koji, međutim, uopće nisu našli elemenata za smanjene optuženikove ubrojivosti, a kada usuglašavanje navedenih vještaka nije uspjelo, provedeno je i novo, treće vještačenje, po liječnicima Neuropsihijatrijske bolnice "Dr. Ivan Barbot" Popovača koji su podržali rezultate prvobitnog vještačenja i ocijenili da je ubrojivost optuženika, zbog poremećaja ličnosti i alkoholiziranosti optuženika, u vrijeme događaja bila smanjena u manjem opsegu. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud, u potpunosti poštujući odredbe čl. 317. i 318. ZKP/08, osnovano zaključio da je optuženikova ubrojivost u vrijeme događaja bilo smanjena, ali ne bitno.

 

Pored navedenog, neosnovano žalitelj smatra da činjenica što je optuženik, uz alkohol, konzumirao i lijek Tramadol, ukazuje da je njegova ubrojivost bila bitno smanjena. Neovisno o tome što toksikološkim vještačenjem nije utvrđena točna koncentracija tog lijeka u krvi optuženika, psihijatar dr. N. H. smatra da je konzumacija Tramadola u forenzičkom smislu irelevantna, a jednako zaključuje i vještak psihijatar dr. sc. A. B. ispitan na raspravi. Naime, oba psihijatrijska vještaka smatraju da je primaran utjecaj tog lijeka vrlo malen, a osim toga, istovremena konzumacija alkohola i većih količina lijeka dovela bi do usporenog i pospanog ponašanja koje onemogućuje voljne akcije. Nasuprot tome, u ponašanju optuženika nitko nije uočio takvih upadnosti koje bi, prema mišljenju vještaka, morale biti vidljive. Dapače, optuženik je uspješno upravljao biciklom na većoj udaljenosti od nekoliko kilometara te je poduzeo brojne radnje seksualne zlostave oštećenice koje ukazuje na smisleno i planirano ponašanje. Osim toga, poduzeo je i radnju snimanja mobitelom, što sve pokazuje da su njegove motoričke i psihofizičke sposobnosti bile dobro očuvane.

 

Slijedom navedenog, neovisno o tome koliko je i kada lijeka Tramadol optuženik konzumirao (u žalbi se govori o jednoj tableti kritičnog dana), očito je da mišljenja stručnih osoba tu činjenicu ne povezuju s eventualnim daljnjim smanjenjem optuženikove ubrojivosti niti su takvi zaključci žalbom uspješno dovedeni u sumnju.

 

S tim u vezi, prvostupanjski je sud s pravom odbio ponovno ispitati svjedoka B. P. na okolnost da li je, kada i koliko tableta Tramadol dao optuženiku, tim više jer je isti svjedok prethodno bio ispitan u dva navrata, a nazočni branitelj i optuženik nisu za svjedoka imali pitanja.

 

Pri tome, promašena je tvrdnja osobne žalbe optuženika da bi "sud odbacio sve svjedoke koje smo tražili". Upravo suprotno, već tijekom istrage, a tako i na raspravi, prihvaćeni su brojni prijedlozi obrane i saslušani svjedoci N. D., M. B., I. Š., J. C., M. K., M. D. i V. Z. te pribavljen optuženikov zdravstveni karton iz Kaznionice u L. Stoga govora nema o tome da bi optuženiku bilo uskraćeno pravo obrane na dokazivanje pod jednakim uvjetima kao i zastupniku optužbe.

 

Slijedom navedenog na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjena je i odgovarajuća odredba materijalnog prava te je optuženik osnovano oglašen krivim za kaznena djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. i čl. 163. st. 3. KZ/11.

 

Međutim, u pravu je optuženik kada tvrdi da su mu za pojedina kaznena djela utvrđene prestroge kazne zatvora, a time i jedinstvena kazna u predugom trajanju.

 

Naime, pri utvrđivanju pojedinačnih kazni zatvora za svako počinjeno kazneno djelo prvostupanjski sud ocjenjuje da nema niti jedne olakotne okolnosti pa optuženiku, uzimajući u obzir samo otegotne okolnosti, utvrđuje maksimalne kazne zatvora koje se po zakonu uopće mogu izreći. Takvo stajalište prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju nije opravdano.

 

U pravu je optuženik da mu je pri odmjeravanju kazne trebalo cijeniti olakotnim činjenicu njegove smanjene ubrojivosti. Iako ne u bitnom stupnju, alkoholiziranost optuženika u korelaciji s razvijenim poremećajem ličnosti, umanjila je njegovu sposobnost shvaćanja i upravljanja vlastitim postupcima, što treba utjecati na stupanj njegove krivnje, a time i na odmjeravanje kazne. Isto tako, činjenica da optuženik nije osporavao objektivni učin kaznenih djela te je, makar verbalno, izrazio spremnost da oštećenici naknadi štetu riječima "da imam novaca dao bi joj svo blago ovoga svijeta" ukazuju na njegov kritički odnos prema vlastitom ponašanju što mu, u smislu čl. 47. KZ/11, također treba cijeniti kao olakotnu okolnost.

 

              S druge strane, prvostupanjski sud osnovano smatra otegotnim činjenicu da je optuženik prethodno bio osuđen za kazneno djelo ubojstva i to na kaznu zatvora u trajanju od devet godina koju je izdržao, ali ta kazna na njega očito nije utjecala u smislu preodgoja. Dapače, po izlasku na slobodu optuženik je najprije nastavio činiti djela s elementima nasilja tako da je dva puta prekršajno kažnjen zbog obiteljskog nasilja, a potom i zbog prekršaja protiv javnog reda i mira, da bi sada bio osuđen zbog dva odiozna kaznena djela seksualnog zlostavljanja na štetu djeteta starog svega 11 godina koja su počinjena uz uporabu sile i prijetnje. Stoga je očito da impulzivne, egocentrične i agresivne crte optuženikove ličnosti, koje uočavaju i psihologijski vještaci, utječu na njegov kriminalni povrat i ozbiljno ugrožavaju najviše društvene vrijednosti.

 

              Osim toga, trebalo je cijeniti otegotnim način izvršenja djela jer se optuženik, kroz period od gotovo dva sata, najprije psihički, a potom i seksualno iživljavao nad oštećenicom koja mu je, kao djevojčica od 11 godina, bila izrazito fizički i mentalno inferiorna, a optuženiku je bilo poznato i da se radi o djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi čija majka je smještena u Sigurnoj kući. Stoga je optuženik bio svjestan da je oštećenica "lak plijen" i to je iskoristio na bezobziran način koji isključuje svaku empatiju.

 

Navedene okolnosti, kada se pravilno cijene i dovedu u vezu s težinom i opasnošću počinjenih kaznenih djela, opravdavaju utvrđivanje pojedinačnih kazni zatvora i to za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta iz čl. 158. st. 5. KZ/11, u trajanju od 12 godina, a za kazneno djelo iskorištavanja djeteta za pornografiju iz čl. 163. st. 3. KZ/11 u trajanju od osam godina, pa je primjenom odredaba o stjecaju, opravdano optuženika osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 18 godina.

 

Samo ovako odmjerena jedinstvena kazna zatvora u potrebnoj će mjeri izraziti opravdani društveni prijekor te ojačati povjerenje građana u vladavinu prava te pravednost kažnjavanja onih koji društvene vrijednosti ne poštuju. Ujedno će se takvom kaznom u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, ali i upozoriti drugi građani da se klone sličnih postupaka.

 

Slijedom navedenih razloga, žalba državnog odvjetnika koji predlaže još strože kažnjavanje nije osnovana. Sve otegotne okolnosti koje se sada ističu u žalbi već su našle dovoljnog odraza u ovdje odmjerenoj kazni zatvora.

 

Obveza optuženika da podmiri troškove kaznenog postupka u svemu je zakonita i pravilna jer se temelji na izričitoj odredbi čl. 148. st. 1. ZKP/08.

 

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. i čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 27. listopada 2016.