Broj: Kž-eun 40/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog S. S., zbog kaznenog djela iz članka 142. stavka 1. i članka 143. dugi slučaj Kaznenog zakona Republike Austrije u vezi s člankom 12. treći slučaj Kaznenog zakona Republike Austrije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. rujna 2016. broj Kv-eu-1/16., u sjednici održanoj 31. listopada 2016.,

p r e s u d i o   j e

Žalba osuđenog S. S. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 20. rujna 2016. broj Kv-eu-1/16. utvrđeno je da je S. S. presudom Zemaljskog suda u Welsu od 2. prosinca 2014. broj 12 Hv 88/14h pravomoćnom 9. rujna 2015., osuđen zbog kaznenog djela teškog razbojništva iz članka 142. stavka 1., članka 143. prvi slučaj i članka 12. treći slučaj Kaznenog zakona Republike Austrije na kaznu zatvora u trajanju šest godina (2190 dana).

Također je utvrđeno da navedena kaznena djela sadrže bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12. 56/15. i 61/15.; dalje u tekstu: KZ/11.) pa je na temelju članka 89. stavka 1. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima sa državama članicama Europske unije („Narodne novine”, broj 91/10., 81/13., 81/13. i 124/13.; dalje u tekstu - ZPSKS-EU), priznata presuda Zemaljskog suda u Welsu od 2. prosinca 2014. broj 12 Hv 88/14h, pravomoćna 9. rujna 2015. te je određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju 2190 dana (šest godina), zbog kaznenog djela teškog razbojništva iz članka 142. stavka 1., članka 143. prvi slučaj i članka 12. treći slučaj Kaznenog zakona Republike Austrije, nad osuđenim S. S.

Na temelju članka 98. stavka 2. ZPSKS-EU, osuđenom S. S. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 5. srpnja 2014. pa nadalje.

Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio osuđeni S. S. po braniteljici, odvjetnici A. H., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, s prijedlogom da pobijanu odluku „preinači na manju kaznu zatvora“, a predloženo je ovom sudu i „ukinuti presudu Županijskog suda u Zagrebu … ili da istu preinači na način da utvrdi da li je izrečena kazna trebala biti blaža od izrečene, te da odredi izvršenje preostale kazna zatvora u Republici Austriji uz primjenu načela specijalnosti“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je u skladu s člankom 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. ; dalje u tekstu: ZKP/08.) dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđenik u žalbi tvrdi da je u presudi Zemaljskog suda u Welsu počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer su odredbe austrijskog Kaznenog zakona nejasno primijenjene pa „se pouzdano ne zna o čemu je riječ“. Smatra da „nema dokaza, niti se sud poziva na činjenice i okolnosti iz kaznenog djela teškog razbojništva da je isti uporabio oružje, nema dokaza o težini tjelesne ozljede a iz sažetka Potvrde razvidno je da presuda obuhvaća 1 kazneno djelo“ pa „nije obrazloženo niti postoji dokazi da je osuđenik počinio kazneno djelo iz čl. 142. st. 1 Austrijskog Zakonika pa nije utemeljena visina kazne koja mu je izrečena“. Osim toga, žalitelj upire da „u pobijanoj presudi nije navedena imovinska korist“ da je „kazna previsoko odmjerena“ i da je presuda „nerazumljiva zato što je izreka presude u suprotnosti s obrazloženjem iz potvrde“. Smatra i da „u presudi Zemaljskog suda u Welsu nije utvrđeno jedno kazneno djelo nego više njih … pa je kaznu trebalo odrediti za svako počinjeno kazneno djelo a zatim odlučiti jedinstvenom kaznom“. Ističe da osuđenik „nije izrazio suglasnost za prosljeđivanje po presudi Zemaljskog suda u Welsu … u državu izvršenja … pa se predlaže da izvršenje kazne bude u RH temeljem čl. 94 ZPSKS-EU a podredno osuđenik se ne odriče primjene načela specijalnosti“ te se naglašava da je „izjavio svoju volju da bi ostao u Austriji izdržavati kaznu“.

Žalbeni navodi u većoj mjeri osporavaju pravilnost presude suda u Republici Austriji. No, u ovom postupku, zadaća prvostupanjskog suda, prema navedenim odredbama ZPSKS-EU, nije ispitati činjeničnu i pravnu pravilnost strane presude nego utvrditi podudarnost strane presude s domaćim pravom. Prvostupanjski sud je tako i postupio i pravilno utvrdio da su ispunjeni uvjeti za priznanje presude Zemaljskog suda u Welsu i određivanje izvršenja kazne zatvora nad osuđenikom. Usput treba napomenuti žalitelju da je iz priložene dokumentacije i potvrde (listovi 2 do 7) razvidno da je riječ o jednom kaznenom djelu.

Jednako tako, zadaća domaćih sudova nije ispitati pravilnost kazne zatvora na koju je osuđenik osuđen presudom stranog suda nego utvrditi je li tako izrečena kazna sukladna domaćem zakonodavstvu. Prvostupanjski sud je i to pravilno utvrdio pa žalbeni navodi niti u tom dijelu nisu osnovani.

Nadalje, iz potvrde izdane prema članku 4. Okvirne odluke Vijeća od 27. studenoga 2008. broj ... (potvrda iz članka 103. stavka 1. ZPSKS-EU) razvidno je da sadrži sve potrebno da bi se po njoj postupalo i da je u skladu s presudom čije se izvršenje traži. Stoga žalbeni prigovori povezani s navedenom potvrdom nisu osnovani.

Žalbeni navod prema kojem osuđenik „nije izrazio suglasnost za prosljeđivanje po presudi Zemaljskog sud“ i proturječni žalbeni navod i prijedlog u odnosu na mjesto izvršenja kazne zatvora nisu odlučni. Naime, članak 94. ZPSKS-EU određuje osnove za odbijanje priznanja i izvršenja, a osuđenikovo neizražavanje suglasnosti za prosljeđivanje presude i potvrde nije osnova za odbijanje priznanja i izvršenja.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu, a pri ispitivanju pobijane presude u povodu žalbe osuđenika nisu nađene niti povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 482. ZKP/08., žalba osuđenog S. S. odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Zagreb, 31. listopada 2016.