1              Poslovni broj: 1 UsI-1059/2016-18

 

 

 

 

 

 

Poslovni  broj: 1 UsI-1059/2016-18

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja D. „B. H. Z.“, ..., kojeg zastupa opunomoćenica D. K., dipl. iur., zamjenica V. m. D., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u R., ..., kojeg zastupa viši državnoodvjetnički savjetnik u ODO G. K. i 2. G. B., ..., kojeg zastupa opunomoćenica Z. M., dipl. iur., zaposlenica drugozainteresirane osobe, radi naknade za oduzetu imovinu, 12. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/13-01/832, URBROJ: 514-04/01-16-02 od 9. lipnja 2016. i rješenja Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove, KLASA: UP/I-942-05/97-01/1787, URBROJ: 2170-04-02/8-13-16 od 3. rujna 2013.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove, KLASA: UP/I-942-05/97-01/1787, URBROJ: 2170-04-02/8-13-16 od 3. rujna 2013. odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava na naknadu/povrat za oduzete nekretnine oznake k.č. ... k.o. B. (F. kula, odnosno F.-Z. kaštel i dva dvorišta) i k.č. ...  k.o. B. (kuća br. ... s dvorištem kod Sv. K. u B. tzv. R. (S.) kuća) upisana u zk. ul. ...., podul. 1., 2. i 3. k.o. B.

 

Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/13-01/832, URBROJ: 514-04/01-16-02 od 9. lipnja 2016. odbijena kao neosnovana.

 

Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi i na raspravi održanoj u ovom sporu navodi, u bitnome, kako smatra da je on u postupku dokazao da ima status ovlaštenika naknade sukladno Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZN) i da tuženik to neosnovano čini spornim navodeći da je tužitelj novoosnovana udruga i da nema pravni slijed, odnosno kontinuitet djelovanja na području Republike Hrvatske. Obrazlaže kako je ranija D. prestala djelovati dana 4. ožujka 1946. jer je bio zabranjen njezin rad te joj je oduzeta sva pokretna i nepokretna imovina pa da je stoga nesporno da D. nije mogla održati kontinuitet jer je iz političkih razloga raspuštena i zabranjena i da je upravo iz tih razloga Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku Klasa: 943-01-97-01/01, Urbroj: 5030109-97-16 od 24. srpnja 1997. kojom se tužitelju priznaje status ovlaštenika naknade za imovinu koja je oduzeta ranijoj D. za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Navodi da mu je na temelju iste te Odluke već pravomoćno vraćen dio nepokretne imovine koja je konfiscirana-oduzeta istom odlukom od 4. ožujka 1946. te je uz tužbu priložio ta rješenja. Ističe da je Vlada Republike Hrvatske upravo ovom svojom Odlukom nadomjestila taj „pravni diskontinuitet“ i na taj način omogućila brojnim pravnim subjektima pravo na povrat imovine. Smatra da je osporavanje njegove aktivne legitimacije u suprotnosti sa svrhom i ciljem čl. 12. ZN. Nadalje, tužitelj navodi kako ne spori da u rješenju o oduzimanju imovine od 4. ožujka 1946. nije pojedinačno navedena imovina koja se oduzima tim rješenjem tadašnjoj D., ali smatra da bi tuženiku trebalo biti poznato da su rješenja o oduzimanju u ovakvim i sličnim slučajevima, a osobito u slučajevima konfiskacije „državnim neprijateljima“, sadržavala samo navod „cjelokupna imovina raspuštenog udruženja“ dok se je primjerice u rješenjima o nacionalizaciji izrijekom navodila imovina koja se oduzima. Stoga smatra da nije odlučno to što se u rješenju o oduzimanju izričito ne navode čestice oduzete imovine te smatra da se nedvosmisleno može iščitati da je predmetom oduzimanja bila i konkretna imovina za koju je podnesen zahtjev, jer da se navod „cjelokupna imovina raspuštenog udruženja“ odnosi na pokretnu i nepokretnu imovinu i na imovinu koja je bila upisana u zemljišne knjige, ali i na onu imovinu koja nije bila upisana u zemljišne knjige što je ovdje slučaj. Navodi da na to tadašnja D. nije mogla utjecati, a niti slučajno tražiti neku izmjenu ili poduzimati neke druge pravne radnje, jer da su bile poznate posljedice takvog čina. Dodaje da sve to treba staviti u kontekst vremena i političke situacije kada su rješenja predstavljala „zakon“, odnosno jednostranu odluku „narodne vlasti.“ Nadalje, navodi da ZN ne radi razliku u pogledu povrata imovine koja nije upisana u zemljišne knjige jer se vlasništvo nije stjecalo samo uknjižbom već i vršenjem vlasničkih prava i stupanjem u posjed. Nadalje, pojašnjava da je darovnim ugovorom od 25. kolovoza 1935. Gradska općina B. darovala tadašnjoj D. stari F.-Z. kaštel i tzv. R. (S.) kuću i da je to darovanje učinjeno uz uvjet da D. ne prestane djelovati na temelju vlastitih pravila ili na temelju raspuštanja od strane nadležne vlasti ili da iz bilo kojeg drugog razloga prestane postojati, ali smatra kako te 1935. darovatelj sigurno nije mogao predvidjeti komunističku vlast koja je zabranila rad te D. i raspustila ju. Stoga navodi da tadašnja D. nije prestala postojati svojom voljom ili zato što bi prekršila neki zakon već je raspuštena isključivo iz političkih razloga što da je i bio razlog radi kojeg je Vlada Republike Hrvatske donijela spomenutu Odluku kojom se tužitelju priznaje status ovlaštenika naknade. Radi toga smatra i da nije nastupio navedeni raskidni uvjet iz darovnog ugovora. Nadalje, navodi kako smatra da nije razlog za odbijanje zahtjeva činjenica da navedeni darovni ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama. Smatra kako u prilog tome da je D. bila vlasnik darovane imovine ide i činjenica da darovana imovina nakon oduzimanja nije bila vraćena nazad u vlasništvo darodavca. Navodi da je stvarni vlasnik predmetne imovine bila bivša D. koja je u vrijeme oduzimanja bila u posjedu te imovine, a ne upisani zemljišnoknjižni vlasnik Općina slobodnog kraljevskog G. B. Smatra da je odlučno za rješenje ove upravne stvari kome je stvarno (ne formalnim brisanjem u zemljišnoj knjizi) oduzeta predmetna imovina da bi postala općenarodna. Smatra da ako je upravno tijelo smatralo da je sporna valjanost darovnog ugovora i da je to prethodno pitanje za ovu upravnu stvar, da je tada trebao prekinuti postupak dok nadležni sud to pitanje ne riješi. Slijedom navedenoga, tužitelj u tužbenom zahtjevu, uređenom na raspravi održanoj u ovom sporu, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Prvozainteresirana osoba ŽDO u R. je u svom odgovoru na tužbu navela da je iz spomenutog ugovora o darovanju razvidno da predmetne nekretnine prestaju biti vlasništvo daroprimatelja ukoliko on iz bilo kojeg razloga prestane postojati. Nadalje, navodi kako tužitelj nije dostavio dokaz da je taj ugovor proveden u zemljišnim knjigama, a niti dokaz da je taj ugovor bio faktički izvršen. Stoga je prvozainteresirana osoba ŽDO u R. predložila da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Drugozainteresirana osoba G. B. u svom odgovoru na tužbu navela je, u bitnome, kako su upravna tijela propustila utvrditi je li predmetni zahtjev tužitelja pravovremeno podnesen iz razloga što je spomenuta Odluka Vlade Republike Hrvatske tek od 24. srpnja 1997. pa da ista dokazuje da je zahtjev podnesen nakon proteka zakonskog roka tj. nakon 1. srpnja 1997. obzirom da je uz zahtjev trebalo priložiti sve relevantne isprave kojima se dokazuje legitimacija za podnošenje zahtjeva. Nadalje, navodi kako tužitelj nije dokazao da je ovlaštenik naknade kako je to propisano čl. 12. st. 1. ZN te smatra da se pogrešno poziva na navedenu Odluku Vlade Republike Hrvatske. To stoga što iz čl. 12. st. 2. ZN slijedi da Vlada Republike Hrvatske ne odlučuje o statusu ovlaštenika u postupku naknade već može donijeti odluku da se pravnoj osobi, prijašnjim vlasnicima, vrati njihova imovina odnosno odgovarajuća naknada ukoliko ista čini imovinu Republike Hrvatske. Takva odluka Vlade Republike Hrvatske bila bi akt raspolaganja sukladno čl. 35. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  (91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14), a navedena isprava to svakako nije, te je kao dokaz predao u spis odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-834/2013 od 6. lipnja 2014. Stoga smatra da navedena Odluka Vlade Republike Hrvatske na koju se poziva tužitelj nema pravni značaj u konkretnom slučaju. Nadalje, navodi da bivša D. nije bila upisani vlasnik predmetnih nekretnina, a niti je bila u posjedu istih, te da stoga te nekretnine ne mogu biti predmetom povrata. Drugozainteresirana osoba G. B. je još osporila darovni ugovor na koji se poziva tužitelj, jer da isti nije dostavljen u izvorniku ili u ovjerenoj preslici. Drugozainteresirana osoba G. B. je predložila da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U tijeku spora održana je rasprava dana 4. lipnja 2019. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je opunomoćenica tužitelja, opunomoćenik prvozainteresirane osobe i opunomoćenica drugozainteresirane osobe, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

 

              Opunomoćenik prvozainteresirane osobe ŽDO u R. je na navedenoj raspravi još naveo kako smatra da navedena Odluka Vlade Republike Hrvatske nije u skladu sa ZN jer da je takvu Odluku trebalo donijeti za svaki pojedinačni predmet te stoga osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Ističe da tužitelj koristi navedenu Odluku kao svojevrsnu zamjenu za potvrdu o pravnom sljedništvu što nije smisao čl. 12. st. 2. ZN.

 

Opunomoćenica tužitelja je uzvratila kako je Vlada uvijek donosila takve Odluke u odnosu na pravnu osobu, a ne za pojedinačne predmete.

 

              Opunomoćenik prvozainteresirane osobe ŽDO u R. je naveo kako Vlada Republike Hrvatske kod donošenja takvih Odluka treba cijeniti opravdane razloge u odnosu na osobu kojoj bi se priznalo pravo na naknadu i u odnosu na imovinu za koju bi se priznalo pravo na naknadu.

 

U sporu nije sporno da je darovnim ugovorom od 25. kolovoza 1935. Gradska općina B. darovala ranijoj D. stari F.-Z. kaštel i tzv. R. (S.) kuću (za koje nekretnine je tužitelj podnio zahtjev za naknadu/povrat) pod deset taksativno navedenih uvjeta od kojih je uvjet pod brojem 8. bio: „Za slučaj da D. „B. H. Z.“ na temelju svojih pravila zaključi prestanak D. ili ju oblast raspusti ili da ih kojih drugih razloga prestane postojati prelaze spomenuti objekti sa cijelim svojim inventarom ukoliko nijesu pojedini predmeti vlasništvo treće osobe u neograničeno vlasništvo Gradske općine B. koja će rad D. „B. H. Z.“ nastaviti prema načelima utvrđenima u točkama 2. i 4. ovog ugovora.“

 

Nadalje, nije sporno da taj darovni ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama i da su darovane nekretnine ostale upisane kao vlasništvo darovatelja.

 

Nadalje, nije sporno da je rješenjem Narodne Republike Hrvatske Ministarstva unutrašnjih poslova, Odjela narodne sigurnosti, broj 7548-1943 od 4. ožujka 1946., koje je doneseno u provedbi Zakona o udruženjima i zborovima i drugim javnim skupovima („Službeni list FNRJ“, broj 51/46 i 29/47) zabranjen rad D. „B. H. Z.“ iz Z. i da je tim rješenjem ta D. raspuštena, a njezina cjelokupna pokretna i nepokretna imovina predana je u vlasnost Ministarstvu prosvjete Narodne Republike Hrvatske. Nadalje, nije sporno da je potom doneseno rješenje Narodne Republike Hrvatske, Ministarstva unutrašnjih poslova, broj 31225-IV-1948 od 19. srpnja 1948. na temelju čl. 31. navedenog Zakona o udruženjima kojim je imovina bivše D. postala Općenarodna imovina, a da su za organe upravljanja tom imovinom određeni Izvršni odbor Gradskog N.O. u Z., Izvršni odbor Gradskog N.O. u R. i Izvršni odbor Kotarskog N.O. u K. na području kojih je to udruženje imalo imovinu, dok se gotovina i efektiva predaje Ministarstvu financija NRH u Zagrebu.

 

Nadalje, nije sporno da je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku od 24. srpnja 1997. kojom se sadašnjoj D. priznaje status ovlaštenika naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. 

             

U sporu je sporno je li tužitelj ostvaruje pravo na naknadu za imovinu koja je bila oduzeta prijašnjoj D. koja je raspuštena i prestala postojati 4. ožujka 1946., a ako ostvaruje tada je sporno pitanje je li prijašnja D. stekla predmetne nekretnine navedenim darovnim ugovorom obzirom da on nije bio proveden u zemljišnim knjigama, potom je sporno je li taj ugovor raskinut time što je D. bila raspuštena i jesu li navedenim rješenjem od 4. ožujka 1946. bivšoj D. uopće oduzete predmetne nekretnine.     

 

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovoga upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

 

Čl. 2. st. 1. t. 28. ZN propisano je da se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske na temelju propisa kao što je, između ostaloga, spomenuti Zakon o udruživanjima, zborovima i drugim javnim skupovima ("Službeni list FNRJ", broj 51/46 i 29/47).

 

Čl. 1. st. 5. ZN propisano je da se prijašnjim vlasnikom u smislu tog Zakona smatraju fizičke i pravne osobe kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz čl. 2. tog Zakona te akata i načina propisanih čl. 3. tog Zakona, odnosno njihovi nasljednici i pravni slijednici.

 

Čl. 12. st. 1. ZN propisano je da pravne osobe, odnosno njihovi pravni slijednici kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz čl. 2. te akata i načina propisanih čl. 3. tog Zakona imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu samo ako su do donošenja tog Zakona na teritoriju Republike Hrvatske održale neprekinuto pravno sljedništvo, obavljale djelatnost i imale sjedište. St. 2. istog članka propisano je da iznimno od odredbe st. 1. tog članka Vlada Republike Hrvatske može donijeti odluku kojom se pravnim osobama, odnosno njihovim pravnim slijednicima, koje do dana donošenja tog Zakona nisu mogle na teritoriju Republike Hrvatske održati neprekinuto pravno sljedništvo, obavljati djelatnost i imati sjedište jer su iz političkih razloga zabranjene i raspuštene, a promicale su hrvatske državotvorne nacionalne interese, priznaje pravo na naknadu oduzete imovine, kad za to postoje opravdani razlozi.

 

Paragraf  431. Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) propisivao je: “Za prenos vlasništva na nepokretnim stvarima mora se posao stečenja upisati u javne knjige za to određene. Ovaj upis zove se uknjižba (intabulacija).“

 

Dakle, upis prava vlasništva u zemljišne knjige bio je konstitutivne prirode prema pravnim pravilima bivšeg OGZ-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog darovnog ugovora, s time da je odlukom Vrhovnog suda SRH, Rev-250/90 od 20. ožujka 1991. zauzeto stajalište da se u primjeni pravnih pravila OGZ-a vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla moglo steći i bez upisa u zemljišnu knjigu, ako je ugovor bio izvršen. 

             

Tuženik u osporavanom rješenju navodi da je tužitelj novoosnovana udruga građena koja je pod istim nazivom kao i ranija D. upisana u registar udruženja građana RH dana 2. studenoga 1990., ali da iako ima isti naziv i isto područje djelovanja da nije pravno identična ranije ukinutom društvu, niti je pravni slijednik ukinutog društva, već da se radi o novoosnovanoj udruzi građana prema zakonima RH kojoj je spomenutom Odlukom Vlade priznat status ovlaštenika naknade i da ta Odluka ne znači automatsko priznavanje prava na naknadu već da se to pravo dokazuje u postupku i pred tijelom sukladno odredbama ZN. Pored toga tuženik smatra i da bivša D. nikada nije stekla predmetne nekretnine navedenim darovnim ugovorom jer isti nije proveden u zemljišnim knjigama, a tužitelj nije dostavio u spis eventualno dokaz da je bivša D. stupila u posjed predmetnih nekretnina.

 

Cijeneći navedene nesporne činjenice i citirane zakonske odredbe Sud utvrđuje slijedeće.

 

Navedenom Odlukom od 24. srpnja 1997. Vlada Republike Hrvatske je priznala tužitelju status ovlaštenika naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine te je u toj Odluci navedeno da se tužitelju priznaje pravo na ostvarenje naknade za oduzetu imovinu sukladno ZN u postupku i pred tijelom propisanim tim Zakonom. Dakle, tom Odlukom nije direktno tužitelju priznato pravo na naknadu za predmetnu imovinu, već mu je priznat status ovlaštenika naknade s time da pravo na naknadu za predmetnu imovinu može ostvariti ukoliko su ispunjeni ostali uvjeti iz ZN. Po stavu Suda radi se o Odluci u smislu citiranog čl. 12. st. 2. ZN. Naime, treba gledati bit te Odluke, a to je da se ostvari smisao čl. 12. st. 2. ZN, te je upravo u tom cilju u konkretnom slučaju navedena Odluka i donesena. Pri tome nema zakonske zapreke da se te odluke donose generalno za određenu pravnu osobu ili eventualno pojedinačno za svaki pojedini predmet. Osim toga, da se radi o Odluci u smislu čl. 12. st. 2. ZN ovaj Sud je već zauzeo u ranijoj presudi poslovni broj 7 UsI-1281/17.

 

Nadalje, u odnosu na pravo na naknadu za predmetu imovinu navodi se da je u vrijeme sklapanja navedenog darovnog ugovora bio na snazi spomenuti OGZ prema kojem je uvjet za prijenos vlasništva bila uknjižba u zemljišnim knjigama ili prema zauzetom stajalištu sudske prakse, ako ugovor nije bio proveden u zemljišnim knjigama, da je izvršen (predaja u posjed). U konkretnom slučaju nije sporno da navedeni darovni ugovor nije bio uknjižen, a u odnosu na predaju u posjed u spisu nema nikakvog dokaza, pa bi iz toga proizlazilo da bivša D. nikada nije u pravnom smislu stekla predmetne nekretnine na temelju navedenog darovnog ugovora. Međutim, neovisno od toga raspuštanjem bivše D. navedenim rješenjem od 4. ožujka 1946. nastupio je i citirani raskidni uvjet iz točke 8. darovnog ugovora, što znači da sve i da je navedeni darovni ugovor faktično izvršen, predmetne nekretnine su raspuštanjem D. prestale biti njezino vlasništvo, pa stoga niti nije moglo doći do oduzimanja predmetnih nekretnina od bivše D. navedenim rješenjem od 4. ožujka 1946.

 

U odnosu na tvrdnje tužitelja da tadašnja D. nije prestala postojati svojom voljom ili zato što bi prekršila neki zakon već da je raspuštena isključivo iz političkih razloga pa da se stoga ne može smatrati da je nastupio navedeni raskidni uvjet iz točke 8. darovnog ugovora, navodi se da taj raskidni uvjet glasi: „….Za slučaj da D. „B. H. Z.“ na temelju svojih pravila zaključi prestanak družbe ili ju oblast raspusti ili da ih kojih drugih razloga prestane postojati….“. Dakle tim uvjetom obuhvaćeni su svi razlozi prestanka D. pa i politički.

 

Nadalje, pojašnjenja radi navodi se da pravilno smatra tužitelj da su navedenim rješenjem od 4. ožujka 1946. oduzete sve nekretnine i pokretnine bivše D. koje su se u tom trenutku nalazile u njezinom vlasništvu i posjedu bez obzira što one nisu poimenično navedene u tom rješenju. To stoga što se u tom rješenju navodi da se oduzima „cjelokupna imovina raspuštenog udruženja kako pokretna tako i nepokretna“, a to se odnosi na cijelu imovinu. Takva konstrukcija je, kao što obrazlaže tužitelj, bila uobičajena kada su bila u pitanju primjerice rješenja o konfiskaciji. Međutim, kao što je ranije obrazloženo predmetne nekretnine u pravnom smislu nikada nisu postale vlasništvo bivše D., a pored toga i da su eventualno postale vlasništvo bivše D., one su nastupom raskidnog uvjeta prestale biti njezino vlasništvo pa stoga niti nisu mogle biti obuhvaćene navedenim oduzimanjem iz rješenja od 4. ožujka 1946.   

 

U odnosu na navode drugozainteresirane osobe G. B. da je zahtjev nepravodobno podnesen navodi se da je iz zahtjeva tužitelja koji se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka razvidno da je isti predan u zakonskom roku i to dana 27. lipnja 1997. (dakle do 1. srpnja 1997.) pa stoga isti nije nepravodobno podnesen. Ovdje bi se eventualno moglo govoriti o nepotpunom zahtjevu, međutim tada se primjenjuju odredbe čl. 68. i 137. tada važećeg Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91 i 103/96), pa stoga činjenica da je tužitelj naknadno priložio navedenu Odluku Vlade Republike Hrvatske ne čini taj zahtjev nepravodobnim. Što se tiče navoda da tužitelj nije priložio original ili ovjereni prijepis darovnog ugovora navodi se da je Sud izvršio uvid u spis predmeta upravnog postupka i utvrdio da se u spisu nalazi ovjerena preslika darovnog ugovora pa su stoga ti navodi  drugozainteresirane osobe G. B. neosnovani.   

 

Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocjenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

U Rijeci 12. lipnja 2019.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Vesna Perić, v.r.

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (pet primjeraka), u roku od 15 dana od dana dostave presude i rješenja. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).