1

Poslovni broj: 16 Gž-765/2019-2

Poslovni broj: 16 Gž-765/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak kao članice vijeća, na prijedlog više sudske savjetnice Ruth Kanešić, u pravnoj stvari tužiteljice K. B., OIB:… iz Š., zastupane po punomoćnicima iz Z. o. P. J. i J. P. iz S., kao nasljednica pok. tužitelja N. B., OIB:… iz Š., protiv tuženika Z. d.d., OIB:…, iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz O. d. H. & d.o.o. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i utvrđenja ugovora ništavim, povodom žalbe tužiteljice podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 3. lipnja 2016. broj P-684/08, u sjednici vijeća održanoj dana 12. lipnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

             

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-684/08 od 3. lipnja 2016.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje ništetnim Ugovor o kreditu broj 473/95 od 3. srpnja 1996. solemniziran po javnom bilježniku S. Z. iz S. pod brojem OU-85/96 i Dodatak broj I Ugovora o kreditu od 8. svibnja 2000. solemniziran po javnom bilježniku S. Z. iz S. pod brojem OU-231/2000 te Ugovor o garanciji broj 576/96 od 31. prosinca 1996. solemniziran po javnom bilježniku S. Z. iz S. pod brojem OU-1/97 i Dodatak Ugovoru o garanciji od 8. svibnja 2000. solemniziran po javnom bilježniku S. Z. iz S. pod brojem OU-230/2000 u cijelosti zajedno sa svim sredstvima osiguranja koje je N. d.o.o. izdao tuženiku temeljem navedenih Ugovora i Dodataka tih Ugovora kojima je određeno osiguranje tražbine prednika tuženika P. d.d. S. uknjižbom založnog prava u korist tuženika na nekretnini čkbr. 2625/680 upisanoj u z.k. ul. 1475 k.o. G., zatim zahtjev kojim se proglašava nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1562/01 od 18. srpnja 2001. na cijelom predmetu ovrhe - nekretnini čkbr. 2625/680 upisanoj u z.k. ul. 1475 k.o. G., kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Toč. II. izreke iste presude naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn u roku od 15 dana.

 

              Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i tuženiku naloži plaćanje troškova parničnog postupka uključujući troškove žalbe, a podredno da usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da proglasi nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem o ovrsi ili da usvoji žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba tužiteljice je neosnovana.

 

              Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su tužiteljica i njezin pravni prednik (pok. tužitelj) od 24. studenoga 1995. postali vlasnici poslovnog udjela  trgovačkog društva N. d.o.o.,

- da su tuženik i N. d.o.o. uz sudjelovanje pok. tužitelja kao založnog dužnika sklopili Ugovor o kreditu broj 473/95 od 3. srpnja 1996. solemniziran po javnom bilježniku S. Z. iz S. pod brojem OU-85/96 te Dodatak broj I Ugovoru o kreditu od 8. svibnja 2000. solemniziran po javnom bilježniku S. Z. iz S. pod brojem OU-231/2000, zatim Ugovor o garanciji broj 576/96 od 31. prosinca 1996. solemniziran po javnom bilježniku S. Z. iz S. pod brojem OU-1/97 i Dodatak ugovoru o garanciji od 8. svibnja 2000. solemniziran po javnom bilježniku S. Z. iz S. pod brojem OU-230/2000,

- da se tim ugovorima tuženik obvezao po nalogu i za račun nalogodavca izdati u korist Carinske uprave Republike Hrvatske garanciju za osiguranje dospjelih iznosa carine i drugih opterećenja pri uvozu robe,

- da je garancija izdana s rokovima važenja do 31. prosinca 1997. na iznos od 5.000,00 DEM,

- da je dospjelo potraživanje tuženika prema N. d.o.o. s osnova neplaćenih kreditnih obveza na dan 7. svibnja 2001. iznosilo 233.041,51 kn,

- da je pok. tužitelj 28. prosinca 1995. podnio Trgovačkom sudu u Splitu prijavu za upis promjene ovlaštene osobe zatraživši upis sebe kao ovlaštene osobe za zastupanje N. d.o.o.,

- da je predmetna tražbina tuženika priznata u stečajnom postupku koji se vodio nad trgovačkim društvom N. d.o.o. kod Trgovačkog suda u Splitu pod brojem St-50/08,

- da je Ugovor o garanciji broj 576/96 sklopljen radi osiguranja plaćanja svih dospjelih iznosa carine i drugih opterećenja pri uvozu robe te pripadajućih kamata, a ukoliko banka u tijeku važnosti garancije utvrdi da je garantirana obveza veća od iznosa na koji je knjižena predmetna garancija (5.000,00 DEM) izvršit će korekciju knjiženja garancije (čl. 7. Ugovora),

iz čega zaključuje da nisu ostvareni zakonski uvjeti iz čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) pa predmetni ugovori nisu ništetni jer je pok. tužitelj bio ovlaštena osoba za zastupanje N. d.o.o., a tuženik je izvršio plaćanje u skladu s ugovorom u pogledu iznosa i roka plaćanja pa je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

              U žalbi tužiteljica ističe da je uz podnesak od 3. srpnja 2009. u spis dostavljen povijesni izvadak iz sudskog registra iz kojeg je razvidno da je osoba ovlaštena za zastupanje društva bio A. B., a ne pok. tužitelj i da je predmet prijave za upis u sudski registar od 28. prosinca 1995. bio upis usklađenja društva s ograničenom odgovornošću sa Zakonom o trgovačkim društvima. Navodi da se promjena osobe ovlaštene za zastupanje društva vrši odlukom uprave društva kojom se razrješava dužnosti ranija osoba ili odlukom kojom se imenuje druga osoba za direktora, a da u konkretnom slučaju nisu registarskom sudu priložene navedene odluke pa nije provedena ni prijava. Stoga drži da je predmetne ugovore u ime pravne osobe potpisala osoba koja za to nije bila ovlaštena pa su isti ništetni (ništavi) sukladno odredbi čl. 103. ZOO-a, a pok. tužitelj kao založni dužnik ima pravni interes to utvrditi. Nadalje, citirajući odredbu čl. 1. Ugovor o garanciji broj 576/96 tužiteljica navodi da je garancija izdana s rokom važnosti do 31. prosinca 1997. te zaključuje da je tuženik bio ovlašten izvršiti plaćanje po toj garanciji samo ukoliko je pozvan na plaćanje od strane korisnika garancije prije isteka tog roka, a u konkretnom slučaju nesporno su isplate izvršene nakon roka važenja garancije, dok tuženik nije dokazao da mu se korisnik garancije obratio radi plaćanja prije ugovorenog roka. U odnosu na visinu garancije tužiteljica ističe da je predmetna garancija bila izdana na iznos od 5.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti te je založno pravo (hipoteka) na nekretnini čkbr. 2625/535 upisanoj u z.k. ul. 1475 k.o. G. kao osiguranje za naplatu eventualnog potraživanja iz ugovora o garanciji upisano u zemljišnim knjigama na taj iznos zbog čega osporava da tuženik po predmetnoj hipoteci može ostvariti naplatu iznad navedenog iznosa. Ukazujući na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) tužiteljica smatra da je obrazloženje pobijane presude proturječno jer je prvostupanjski sud zaključio da banka nije u obvezi izvršiti korekciju uknjižene garancije u zemljišnim knjigama iako se nalogodavac obvezuje trpjeti takvu korekciju. Smatra da je obveza tuženika izvršiti korekciju uknjižbe temeljena na zakonu te da je u tu svrhu tuženik sa pok. tužiteljem trebao sklopiti dodatak ugovora o garanciji. Zaključuje da tuženik nije stekao hipoteku radi osiguranja naplate iznosa od 233.041,51 kunu koliko potražuje već da ima pravo naplate do iznosa od 5.000,00 DEM s troškovima naplate.

 

              Predmet spora, osim proglašenja ovrhe nedopuštenom, je utvrđenje ništavim (ništetnim) Ugovora o kreditu broj 475/95 od 3. srpnja 1996. i Dodatka broj I tog ugovora od 8. svibnja 2000. te Ugovora o garanciji broj 576/96 od 31. prosinca 1996. i Dodatka broj I tog ugovora od 8. svibnja 2000. zaključenih između tuženika i N. d.o.o. obzirom da je pok. tužitelj zaključio i potpisao predmetne ugovore u svojstvu direktora trgovačkog društva N. d.o.o. iako nije bio ovlaštena osoba za zastupanje tog trgovačkog društva.

 

              Razmatranjem sadržaja spisa razvidno je da je predmetne ugovore od 3. srpnja 1996. i od 31. prosinca 1996. odnosno dodatke tih ugovora 8. svibnja 2000. zaključio i potpisao pok. tužitelj u svojstvu direktora N. d.o.o. iako u vrijeme sklapanja tih ugovora, a ni kasnije nije bio upisan u sudski registar kao član uprave društva odnosno kao direktor društva. Trgovačkom sudu u Splitu je 28. prosinca 1995. podnesena prijava za upis u sudski registar usklađivanje društva s ograničenom odgovornošću sa Zakonom o trgovačkim društvima (list 11C-11F spisa) u kojoj prijavi je kao član društva, član uprave i osoba ovlaštena za zastupanje društva naveden pok. tužitelj, a uz prijavu je priložen Društveni ugovor o usklađenju od 24. studenoga 1995. (list 23A spisa) kojeg su kao osnivači potpisali pok. tužitelj i tužiteljica te Ugovor o prijenosu osnivačkog uloga - poslovnog uloga od 24. studenoga 1995. kojim je A. B. (upisan kao osnivač društva u sudskom registru) prenio cijeli svoj udio u društvu pok. tužitelju i tužiteljici.

 

              Upis promjene člana uprave trgovačkog društva je deklaratornog karaktera, a time se nužno ne dira u načelo javnosti i načelo povjerenja podataka upisanih u sudski registar jer se svaka osoba može pozvati na stanje upisa u registru glede pravno odlučnih podataka i činjenica koji se sukladno Zakonu o trgovačkim društvima i drugim zakonima upisuju u sudski registar, osim one osobe kojoj je bilo poznato ili moralo biti poznato da se stvarno stanje glede tih podataka razlikuje od stanja upisa u registru (čl. 66. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93)). U konkretnom slučaju se ne radi o zaštiti interesa trećih osoba (prema kojima upis u sudski registar ima učinak sljedećeg dana od dana upisa - čl. 11. Zakona o sudskom registru) već o odnosima unutar društva. Naime, u konkretnom slučaju je pok. tužitelj bio upoznat sa stvarnim stanjem u trenutku sklapanja spornih ugovora odnosno da je prije njihovog sklapanja i to 24. studenoga 1995. sklopio Ugovor o prijenosu osnivačkog uloga - poslovnog uloga s u sudskom registru upisanim članom uprave A. B. te Društveni ugovor o usklađenju kojim je određen direktorom trgovačkog društva N. d.o.o. pa se stoga ni ne može pozivati na stanje u sudskom registru.

 

              Slijedom navedenog, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja prema kojem je pok. tužitelj znao i postupao prema stvarnom stanju, znajući da postoje pravni akti kojim je imenovan direktorom trgovačkog društva N. d.o.o., a isto tako znajući da su podaci upisani u registru u suprotnosti sa stvarnim stanjem, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nisu ostvareni uvjeti iz čl. 103. ZOO-a te da predmetni ugovori nisu ništavi.

 

              Pok. tužitelj upućen je na parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1562/01 od 18. srpnja 2001. na nekretnini čkbr. 2625/680 upisanoj u z.k. ul. 1475 k.o. G. kao založnoj nekretnini temeljem ovršnih isprava - solemniziranih Ugovora o kreditu broj 475/95 od 3. srpnja 1996. i Dodatka broj I tog ugovora od 8. svibnja 2000. te Ugovora o garanciji broj 576/96 od 31. prosinca 1996. i Dodatka broj I tog ugovora od 8. svibnja 2000. zbog prigovora da tražbina ne postoji jer je tuženik naplatu carinske obveze po osnovi garancije izvršio nakon isteka roka važenja garancije odnosno da je zalog dan radi osiguranja naplate u iznosu od 5.000,00 DEM te troškovima naplate, a ne u ovrhom zatraženom iznosu.

 

              Prije svega valja navesti da je prema sadržaju spisa ovrha određena na temelju Ugovora o kreditu i Dodatka I tog ugovora obustavljena rješenjem broj Ovr-1562/01 od 17. ožujka 2008. jer je ovršenik u cijelosti podmirio tražbinu, a i žalbeni razlozi pok. tužitelja u žalbi protiv rješenja o ovrsi odnosili su se samo na okolnosti vezane za Ugovor o garanciji i Dodatak I tog ugovora.

 

              Odredbom čl. 11. Ugovora o garanciji broj 576/96 od 31. prosinca 1996. obvezao se nalogodavac (N. d.o.o.) predati tuženiku kao osiguranje za naplatu eventualnog potraživanja (osnovni dug i naknada drugih troškova) između ostalog i pravo zaloga na čkbr. 2625/680 upisanoj u z.k. ul. 1475 k.o. G., a odredbom čl. 13. istog Ugovora stranke su se suglasile da se u svrhu osiguranja potraživanja tuženika iz čl. 1. Ugovora (glavnice, kamata i drugih troškova po Ugovoru te troškova realizacije zaloga) zasnuje založno pravo uknjižbom hipoteke u korist tuženika na nekretnini založnih dužnika (pok. tužitelja kao vlasnika kuće na predmetnoj nekretnini te pok. tužitelja, I. B. i I. B. za po 1/3 dijela zemljišta svakog na predmetnoj nekretnini). Obzirom da je Ugovorom o diobi nekretnina između pok. tužitelja, I. B. i I. B. od 28. veljače 2000. predmetna nekretnina pripala u cijelosti pok. tužitelju, tuženik je s nalogodavcem (N. d.o.o.) uz učešće pok. tužitelja kao založnog dužnika sklopio Dodatak I. Ugovoru o garanciji broj 576/96 8. svibnja 2000. kojim su izmijenjene citirane odredbe u tom smislu.

 

              Nadalje, predmetnim Ugovorom o garanciji tuženik se obvezao po nalogu i za račun nalogodavca izdati u korist Carinske uprave Republike Hrvatske garanciju za osiguranje dospjelih iznosa carine i drugih opterećenja pri uvozu robe na propisanom obrascu sukladno odredbama Carinskog zakona, a garancija se izdaje s rokom važnosti do 31. prosinca 1997. i evidentira u knjigama tuženika u visini kunske protuvrijednosti od 5.000,00 DEM (čl. 1. tog Ugovora), a ukoliko u tijeku važnosti garancije tuženik utvrdi da je garantirana obveza veća od iznosa na koji je knjižena predmetna garancija, nalogodavac je suglasan da tuženik za taj iznos izvrši korekciju knjiženja garancije i obvezuje se na novoutvrđeni iznos garancije platiti proviziju od dana njegovog izdavanja (čl. 7. Ugovora). Tuženik se garancijom iz čl. 1. Ugovora obvezao da će na prvi poziv korisnika garancije (Carinske uprave) platiti dospjele iznose carine i drugih opterećenja pri uvozu robe i pripadajućih kamata na robu koja je podignuta ispod carinskog nadzora prije namirenja propisanih carinskih obveza ako ih u propisanom odnosno rješenjem Carinarnice određenom roku ne podmiri nalogodavac (čl. 2. Ugovora).

 

              Obzirom na navedeno, pok. tužitelj je kao založni dužnik predmetnu nekretninu dao u zalog radi osiguranja čitavog potraživanja tuženika iz Ugovora o garanciji i to glavnice, kamate i drugih troškova koje bi tuženik imao po tom Ugovoru kao i troškove realizacije zaloga.             

 

              U konkretnom slučaju tuženik se obvezao izdati posebne bankarske garancije (carinske garancije) koje su propisane posebnim carinskim propisima. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o garanciji 31. prosinca 1996. sadržaj garancije bio je izričito propisan Uputom o korištenju garancije kao jamstva za namirenje dospjelih carinskih obveza (Narodne novine broj 63/92, 1/95 - dalje: Upute), a ne Pravilnikom o korištenju bankovne garancije u carinskom postupku (Narodne novine broj 82/99), na koji se poziva prvostupanjski sud, jer je isti stupio na snagu kasnije. Sastavni dio Upute je i obrazac prema kojem svaka garancija mora sadržavati formulaciju: „Ova garancija važi za osiguranje namirenja dospjelih svota carine i drugih opterećenja pri uvozu robe, čiji je osnov nastao od _____ do _____“. Slijedom navedenog, tuženik se bankarskom garancijom obvezao korisniku garancije (Carinskoj upravi) namiriti dospjele svote carine i drugih opterećenja čiji je osnov nastao do 31. prosinca 1997.

 

              Sukladno odredbi čl. 19. Carinskog zakona (Narodne novine broj 53/91, 64/91, 33/92, 40/92, 61/92, 26/93, 60/93, 89/93, 106/93, 29/94, 92/94, 28/96, 49/96 - dalje: CZ), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o garanciji, obveza plaćanja (osnov) carine nastaje: 1) za robu koja se uvozi, unosi ili prima iz inozemstva - na dan kada roba prijeđe prijeko carinske crte, a za robu koja se iz slobodne ili carinske zone stavlja u promet na hrvatskom tržištu - na dan kada je roba iz slobodne ili carinske zone upućena na hrvatsko tržište, 2) za robu smještenu u konsignacijsko skladište - na dan kad je kupac preuzeo robu s konsignacijskog skladišta, 3) za robu koja je privremeno uvezena u carinsko područje Hrvatske - na dan kad se podnese carinska deklaracija za konačno carinjenje te robe, odnosno na dan proteka roka za koji je odobren privremeni uvoz, 4) za robu i prijevozna sredstva iz članka 16. tog zakona - na dan izvršnosti odluke organa kojom je roba ili prijevozno sredstvo oduzeto odnosno na dan kad se donese odluka o dozvoli izvršenja, 5) za robu koja se iz konsignacijskog skladišta prenosi u carinsko skladište - na dan kad je iznesena iz konsignacijskog skladišta, 6) za provoznu robu koja je na carinskom području Hrvatske zadržana radi uvoza - na dan kad se podnese carinska deklaracija za carinjenje te robe, a ako deklaracija nije podnesena - na dan stavljanja robe u slobodni promet, 7) za robu koja se izvozno-uvozno carini bez prelaska robe preko carinske crte - na dan kad se podnese carinska deklaracija. Nadalje, odredbom čl. 247. Carinskog zakona propisano je da Vlada Republike Hrvatske može propisati uvjete za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom poslije carinskog pregleda, a prije uplate carine,  način osiguranja naplate carine i način izvješćivanja u postupku nadzora nad kretanjem carinske robe s time da rok za uplatu carine ne može biti duži od 8 dana od dana prijema obračuna carine pa je temeljem te odredbe donijeta Odluka o uvjetima za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja pri uvozu robe (Narodne novine broj 62/92 - dalje: Odluka). Tom Odlukom u toč. I. između ostalog određeno je da robu koja je pod carinskim nadzorom carinski obveznik može podići poslije obavljenog carinskog pregleda, a prije izvršenog obračuna i namirenja carine i drugih uvoznih opterećenja (carinske obveze), ako Carinskoj upravi Republike Hrvatske na ime osiguranja za pravodobno i cjelovito namirenje tih obveza podnese pisanu garanciju banke (carinska garancija), a ista se podnosi i za robu pod carinskim nadzorom smještenu u konsignacijskom skladištu. Toč. III. Odluke propisano je da se carinskom garancijom, izdanom za namirenje carinskih obveza za robu koja se poslije obavljenog carinskog pregleda podiže ispod carinskog nadzora, banka jamči Republici Hrvatskoj pravodobno i cjelovito namirenje carinskih obveza u svezi s tom robom, ako ih u propisanom odnosno rješenjem carinarnice utvrđenom roku ne namiri, podnositelj garancije. Nadalje se tim stavkom Odluke propisuje da se carinska garancija iz toč. I. te Odluke ne može povući dok se ne namire carinske obveze za robu ocarinjenu u razdoblju važenja garancije.

 

              Slijedom navedenog, predmetna garancija omogućuje carinskom obvezaniku podizanje robe poslije obavljenog carinskog pregleda, iako još nije niti izvršen obračun i namirenje carine i drugih uvoznih opterećenja. Zato je odlučno da roba koja je pod carinskim nadzorom, bude ocarinjena u razdoblju važenja garancije, a ne i da je korisnik pozvan na plaćanje. Ovo stoga, jer ako je roba ocarinjena u razdoblju važenja garancije, ona se može podignuti bez plaćanja, a za koje plaćanje banka garantira putem carinske garancije da će plaćanje biti izvršeno ako carinski obveznik ne izvrši plaćanje.

 

              Odredbom čl. 1083. st. 1. ZOO-a propisano je da se bankarskom garancijom obvezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne ispuni obvezu o dospjelosti, namiriti obvezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji. Ti su uvjeti za predmetnu garanciju upravo oni koji proizlaze iz odredbi CZ kao posebnog zakona i Odluke donesene na temelju tog zakona, a obuhvaćaju obvezu izdavaoca ove vrste bankarske garancije da će banka isplatiti dospjele iznose carine i dr., za onu robu za koju je osnov plaćanja nastao u vremenu važenja garancije.

 

              Za prosudbu stoga da li je u konkretnom slučaju pok. tužitelj kao založni dužnik (isto kao i nalogodavac) u obvezi po izdanoj carinskoj garanciji prema tuženici, potrebno je bilo utvrditi kada je roba ocarinjena odnosno kada je nastao osnov plaćanja carine na privremeno uvezenu robu. U konkretnom slučaju, sukladno čl. 19. CZ to je dan kad se podnese carinska deklaracija za konačno carinjenje robe odnosno dan proteka roka za koji je odobren privremeni uvoz.

 

              Prema navodima tuženika predmetna tražbina se odnosi na iznos od 107.719,78 kn isplaćen korisniku garancije (Carinskoj upravi) 17. siječnja 1998. po uvoznoj carinskoj deklaraciji broj 22040 iz 1997. te na iznos od 70.328,36 kn isplaćen korisniku garancije 23. listopada 2000. po uvoznoj carinskoj deklaraciji broj 16207 od 28. kolovoza 1997. (iznos 46.513,62 kn) i po uvoznoj carinskoj deklaraciji broj 26555 od 22. prosinca 1997. (iznos od 23.814,74 kn). Dakle, u konkretnom slučaju osnov za plaćanje carine nastao je podnošenjem carinskih deklaracija u vremenu važenja predmetne garancije. Pok. tužitelj tijekom postupka ne osporava da je osnov za plaćanje carine nastao u vremenu važenja garancije već ističe da je naplata po garanciji zatražena i izvršena nakon vremena važenja garancije. Obzirom na sve ranije navedeno, prema ocjeni ovoga suda, nije odlučno kada je zatražena i izvršena naplata po navedenoj garanciji.

 

              Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

             

U Varaždinu 12. lipnja 2019.