Broj: Kž-417/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Nade Marincil, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. J., zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj K-188/15 od 29. travnja 2016., u sjednici održanoj 2. studenog 2016.

r i j e š i o   j e

              I/ Prihvaća se žalba optuženika M. J., ukida se pobijana presuda, te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              II/ Uslijed odluke pod toč. I/ žalba državnog odvjetnika postala je bespredmetna.

Obrazloženje

Općinski sud u Rijeci presudom od 29. travnja 2016. proglasio je krivim opt. M. J., zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom, opisano i kažnjivo po čl. 99. st. 1. KZ/97 te mu na temelju istog zakonskog propisa izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Na temelju čl. 67. KZ/97 prema optuženiku je primijenjena mjera upozorenja uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

              Na temelju čl. 63. KZ/97 u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. ožujka 2012. do 28. lipnja 2012.

Na temelju čl. 148. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda i 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 – dalje u tekstu ZKP/08) optuženik je dužan nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 10.654,00 kuna od čega se iznos od 5.810,00 kuna odnosi na trošak vještaka sudske medicine dr. R. D. B., iznos od 864,00 kuna na ime troška vještaka radiologa dr. S. K. B., iznos od 3.480,00 kuna na ime troška vještaka psihijatra dr. E. D. H. te 500,00 kuna na ime paušala.

              Protiv presude žalbu podnosi državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik M. J. proglasi krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. KZ/11 i osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora.

              Žalbu podnosi i optuženik M. J. osobno te putem branitelja K. F., odvjetnika iz C. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, odnosno blaže kazni.

              Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je podneskom broj KŽ-DO-426/16 od 19. listopada 2016., isti vratilo.

Žalba optuženika M. J. je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika postala bespredmetna.

Optuženik M. J. je u pravu kada u žalbi tvrdi da u pobijanoj presudi izostaju razlozi o činjenicama odlučnim za primjenu instituta nužne obrane (čl. 21. KZ/11). Premda to u žalbi izrijekom ne navodi, takvim žalbenim tvrdnjama optuženik očito sugerira postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da prvostupanjski sud ne prihvaća stajalište obrane da bi se u konkretnom slučaju radilo o postupanju optuženika u nužnoj obrani.

Argumentirajući takav svoj stav, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u bitnome navodi kako činjenica da je oštećenik zamahnuo nogom prema optuženiku, kao i prijetnje oštećenika da će ga ubiti, koje je optuženiku prije inkriminiranog događaja dojavila S. F., uz činjenicu da kod oštećenika nije pronađeno nikakvo oružje, ne predstavljaju napad oštećenika na optuženika ili izravno predstojeći napad koji bi bio takve kvalitete da bi opravdavao inkriminirano postupanje optuženice prema oštećeniku.

Iz takvog bi obrazloženja proizlazilo da prvostupanjski sud prihvaća da je oštećenik inkriminirane zgode prvi napao optuženika na način da je nogom zamahnuo prema njemu, ali da takav napad, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, ne opravdava inkriminiranu reakciju optuženika - udarac tvrdim predmet omotanim u PVC vrećicu u predjelu glave oštećenika. Prema čl. 21. st. 2. KZ/11 nužna je ona obrana koja je prijeko potrebna da se od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad.

Povezujući ranije izloženo obrazloženje prvostupanjskog suda sa sadržajem citirane odredbe, može se zaključiti da sud prvog stupnja smatra (premda to izrijekom ne navodi u pobijanoj presudi)  da je optuženik kritične zgode doduše bio izložen istodobnom protupravnom napadu od strane oštećenika, ali da obrana kakvu je poduzeo nije bila prijeko potrebna za odbijanje takvog napada.

Imajući na umu sve ranije navedeno, optuženik je u pravu kada u žalbi tvrdi da u pobijanoj presudi izostaju razlozi o svim činjenicama odlučnim za primjenu instituta nužne obrane, budući prvostupanjski sud uopće ne razmatra pitanje eventualnog postupanja optuženika u prekoračenju granica nužne obrane.

Naime, imajući u vidu odredbu iz čl. 21. st. 3. KZ/11 u kojoj se propisuje da se počinitelj koji prekorači granice nužne obrane može blaže kazniti, prvostupanjski sud je s obzirom na utvrđenje da inkriminirana radnja koje je optuženik kritične zgode poduzeo nije bila prijeko potrebna za odbijanje protupravnog  napada oštećenika, logikom stvari morao razmotriti i pitanje eventualnog postupanja optuženika u prekoračenju granica nužne obrane.

Pored toga, ovaj drugostupanjski sud dodatno primjećuje da sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude ne iznosi svoj stav o tome koji drugi blaži način obrane je optuženik kritične zgode objektivno imao na raspolaganju za odbijanje protupravnog napada oštećenika.

              Na opisani način prvostupanjski sud je ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, slijedom čega je na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ( toč. I/ izreke ovog rješenja).

              Uslijed takve odluke žalba državnog odvjetnika je bespredmetna ( toč. II/ izreke ovog rješenja). Na ovom mjestu valja primijetiti da i državni odvjetnik u uvodu žalbe ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, koju međutim, u daljnjem tekstu ne konkretizira niti obrazlaže. Naime, iz obrazloženja žalbe u bitnome proizlazi da državni odvjetnik smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi optuženik nastavio udarati oštećenika nakon što je ovaj pao na tlo, kao i zaključak suda prvog stupnja da je optuženik kazneno djelo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim počinio s neizravnom namjerom, dok kaznenu sankciju kakvu je prvostupanjski sud izreko optuženiku pobijanom presudom drži preblagom, kakve žalbene tvrdnje, međutim, evidentno ne ulaze u krug žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

              Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano, te potom donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku, koju će obrazložiti sukladno čl. 459. ZKP/08.

U Varaždinu, 2. studenog 2016.