Broj: Kž-eun 41/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović-Stilinović kao zapisničara, u postupku priznanja i izvršenja odluke o novčanoj kazni izrečenoj osuđenom Ž. B. zbog prekršaja iz članka 77. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 4. i člankom 12.c Zakona o zašiti potrošača Republike Slovenije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 28. rujna 2016. broj Kv-eun-8/16-16, u sjednici održanoj 2. studenog 2016.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba osuđenog Ž. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem je, na temelju članka 77. stavaka 1. i 3. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj 91/10., 81/13. i 124/13.; dalje: ZPSKS-EU), priznata, i to u dijelu odluke o novčanoj kazni koja se odnosi na osuđenog Ž. B., odluka o prekršaju Tržišnog inspektora Republike Slovenije, Ministarstva gospodarskog razvoja i tehnologije od 16. prosinca 2013. broj 7100-1929/2013-9-23004, pravomoćna 14. siječnja 2014.,  zbog prekršaja iz članka 77. stavka 2. u vezi s stavkom 1. točkom 4. istog članka te člankom 12.c Zakona o zaštiti potrošača Republike Slovenije te mu je, na temelju članka 77. stavka 2. i stavka 1. točke 4.  Zakona o zaštiti potrošaka u svezi s člankom 52. stavak 3. Prekršajnog zakona, izrečena novčana kazna od 1.200,00 EUR-a koju je bio dužan platiti u roku od 15 dana, i to u dijelu odluke o novčanoj kazni koja se odnosi na plaćanje iznosa od 600,00 EUR-a, te je određeno da će se u tom dijelu odluka  izvršiti u Republici Hrvatskoj kao državi izvršenja (točka I. izreke).

Također je, na temelju članka 81. stavka 2. ZPSKS-EU, utvrđeno da visina neplaćenog dijela navedene novčane kazne od 600,00 EUR-a iznosi, u protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan donošenja te odluke, 4.500,00 kuna (točka II. izreke).

Na temelju članka 82. stavka 1. ZPSKS-EU u vezi s člankom 33. stavkom 10. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13. i 110/15.; dalje: PZ), osuđenom Ž. B. naloženo je protuvrijednost novčane kaznu od 600,00 EUR-a u iznosu od 4.500,00 kuna platiti u koristi proračuna Republike Hrvatske (točka III. izreke).

Također je određeno da će se novčana kazna, ako ne bude plaćena, u skladu s odredbom članka 34. stavka 1. PZ-a naplatiti prisilno (točka IV. izreke).

Protiv ovog rješenja žalbu je podnio osuđeni Ž. B. po opunomoćeniku, odvjetniku D. H., s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu i ukine rješenje Županijskog suda u Rijeci posl. br. broj Kv-eun-8/16-16 od 28. rujna 2016.“

Spis je, u skladu s odredbom članka 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje i u skladu s odredbom članka 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj 26/15.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

U odnosu na žalbenu tvrdnju da „osuđenik kao niti njegov punomoćnik nisu od suda zaprimili nikakvu dokumentaciju na koju bi dali svoje očitovanje“ valja istaknuti da ni u Glavi VI. ZPSKS-EU, a niti u općim odredbama tog Zakona, nije propisano da bi sud u postupku donošenja odluke o priznanju i izvršenju odluka o novčanoj kazni trebao osuđeniku dostavljati dokumentaciju na koju bi se on mogao očitovati, pa nije počinjena povreda odredaba postupka na koju osuđenik ovom tvrdnjom upire.

Osuđenik Ž. B. u žalbi navodi da „pobijano rješenje nikako nije moglo biti doneseno u odnosu na žalitelja (…) jer isti nije i nikada nije bio odgovorna osoba u trgovačkom društvu A. I. d.o.o.“.

Međutim, ovom tvrdnjom osuđenik zapravo pobija pravilnost pravomoćne odluke o prekršaju Tržišnog inspektora Republike Slovenije, Ministarstva gospodarskog razvoja i tehnologije od 16. prosinca 2013. broj 7100-1929/2013-9-23004, a to u postupku priznanja i izvršenja odluke o novčanoj kazni prema ZPSKS-EU (Glava VI. tog Zakona), kako to proizlazi iz odredaba članaka 3. i 4. tog Zakona kojima su propisana načela uzajamnog priznavanja (kao temelja pravosudne suradnje u kaznenopravnim stvarima unutar Europske unije) i učinkovite suradnje (prema kojem su nadležna tijela Republike Hrvatske u okviru svojih nadležnosti i u skladu s temeljnim načelima pravnog poretka Republike Hrvatske obvezna postupati tako da se u najvišoj mogućoj mjeri postigne svrha pravosudne suradnje) nije dopušteno.

Osuđeni Ž. B. u žalbi ustraje u ranije iznesenim tvrdnjama (koje je isticao već u žalbi protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 13. siječnja 2016. godine broj Kv-eun-28/14-6, povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. ožujka 2016. broj Kž-eun 12/16-4 kojim je to prvostupanjsko rješenje bilo ukinuto i predmet je bio upućen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje) da je on novčanu kaznu izrečenu mu u iznosu 1.200,00 EUR-a bio platio „u dva obroka po 600,00 EUR i to 18. veljače 2014. godine i 26. ožujka 2014. godine“, dodajući da „Okružni sud u Celju nije ničim dokazao da bi se ove uplatnice odnosile na neki drugi prekršaj, a ne baš na ovaj predmetni te u tom pravcu nije dostavljen niti jedan dokaz“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ispravno je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja, u skladu s podacima u spisu, naveo da je dopisom Okružnog suda u Celju od 13. rujna 2016.  broj PomPR 5952014-0337 dostavljen dopis Ministarstva gospodarskog razvoja i tehnologije Republike Slovenije, Tržišnog inspektorata u kojem je izričito navedeno da predmetna novčana kazna nije plaćena u cijelosti, a da su se protiv Ž. B. kao odgovorne osobe u pravnoj osobi vodila dva prekršajna postupka (broj 7100-2185/2013-31002 i broj 7100-1929/2913-23004) te da se uplatnice koje je osuđenik priložio odnose na raniji prekršajni postupak 7100-2183/2013-31002 za koji su sve obveze plaćene, dok on u odnosu na predmetnu odluku o prekršaju broj 7100-1929/2013-9-23004 od 16. prosinca 2013. kojom je izrečena novčana kazna od 1.200, 00 ERUUR-a, budući da je platio samo polovicu izrečene kazne, još mora platiti 600,00 EUR-a novčane kazne.

Dakle, očigledno je da osuđenik novčanu kaznu za dio koje je pobijanim rješenjem određeno izvršenje nije platio u cijelosti, odnosno da je od te kazne ostalo neplaćeno 600,00 EUR-a, pa su citirane žalbene tvrdnje neutemeljene.

Slijedom iznesenog, žalbenim tvrdnjama osuđenika nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu osuđenika nije povrijeđen materijalni prekršajni propis.

Slijedom iznesenog je, na temelju članka 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 494. stavkom 3. točkom 2 ZKP/08., odbijena žalba osuđenog Ž. B., kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 2. studenog 2016.