- 1 -              Rev 1248/2014-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1248/2014-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel, Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-432/09-2 od 26. studenog 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6823/05-25 od 14. listopada 2008., u sjednici održanoj 11. lipnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade plati iznos od 420.276,29 kn, te iz osnove nematerijalne štete iznos od 110.000,00 kn, sve to s utuženim zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci. Točkom II. izreke te presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 31.860,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji se navodi da drugostupanjski sud uopće nije interpretirao žalbene navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a niti su izneseni razlozi zbog kojih takve žalbene navode sud smatra neosnovanim.

 

Prema odredbama članka 368. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu ako utvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Slijedom toga, kada se drugostupanjski sud, donoseći odluku o žalbi tužitelja, pozvao na odredbu iz članka 368. stavak 2. ZPP-a, to bez daljnjega znači da je prihvatio sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i na njima, ali iz drugih materijalnopravnih razloga, utemeljio svoju odluku. Na takav je način drugostupanjski sud, protivno navodima revidenta, jasno izrazio svoje shvaćanje o činjeničnom stanju iz prvostupanjske presude.

 

To znači da pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a niti ona iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP-a (na koju se opisno ukazuje u reviziji).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu (materijalne i nematerijalne) štete nastale, prema navodima tužitelja, neosnovanim kaznenim progonom i to kao posljedicom nepravilnog rada Općinskog državnog odvjetništva u Daruvaru, Općinskog suda u Grubišnom polju te Županijskog suda u Bjelovaru.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je Općinsko državno odvjetništvo u Daruvaru postupilo po kaznenoj prijavi tvrtke Z. d.o.o. iz V. Z. (čiji je direktor bio tužitelj) pa je podnesen zahtjev za provođenje istrage i potom podignuta optužnica protiv tužitelja za kazneno djelo sklapanja štetnog ugovora, označeno i kažnjivo po članku 294. stavak 1. KZ-a;

 

- da je državno odvjetništvo odustalo od progona koji je nakon toga preuzeo oštećenik, s tim da je navedeni kazneni postupak (poslovni broj K-12/02 Općinskog suda u Grubišnom Polju) pravomoćno okončan donošenjem presude kojom je tužitelj oslobođen optužbe.

 

Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da u radu zamjenika općinskih državnih odvjetnika i sudaca koji su sudjelovali u navedenom kaznenom postupku, nije bilo nezakonitog ili nepravilnog postupanja, odnosno da je kazneni postupak bio vođen sukladno Zakonu o kaznenom postupku. Pritom je istaknuto da tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao protupravnost u ponašanju zamjenika općinskih državnih odvjetnika i sudaca, odnosno volju i pristanak da se tužitelju nanese šteta. Stoga je odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za naknadu štete iz članka 67. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 3/94, 75/95, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00, 67/01, 5/02, 101/03, 117/03, 17/04 i 141/04 - u daljnjem tekstu: ZS) i članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01, 199/03 i 79/07.).

 

Drugostupanjski sud, sa svoje strane, za razliku od suda prvog stupnja, ističe da odgovornost Republike Hrvatske zbog eventualnog nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca nije uvjetovana voljom i pristankom suca da se građaninu ili stranci nanese šteta. U tom se smislu navodi da odgovornost za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suca može eventualno postojati samo u onim situacijama kada je šteta posljedica ukinutih ili preinačenih odluka, odnosno onih odluka i radnji suca koje nisu opravdane pravomoćnom sudskom odlukom.

 

Odgovarajući na revizijske navode u kojima se osporava primjena materijalnog prava, valja istaknuti da sukladno odredbi 67. ZS-a, Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Republika Hrvatska može od suca zatražiti naknadu isplaćene svote samo kad je sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Prema istovjetnom sadržaju članka 83. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 51/01, 58/06, 16/07, 20/07 i 146/08), tuženica odgovara za štetu koju u obnašanju dužnosti nanese državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika građaninu ili pravnoj osobi nepravilnim ili nezakonitim radom.

 

Iako se u navedenim odredbama, koje su specijalne prirode, izričito ne navodi da se radi o objektivnoj odgovornosti države to bez daljnjega proizlazi iz cilja i svrhe tih propisa, koji su takvi prije svega radi zaštite trećih osoba u odnosu na nezakoniti ili nepravilan određenih pravosudnih dužnosnika. To znači da odgovornost države postoji i u onim slučajevima kada na strani suca ili državnog odvjetnika (ili njegovog zamjenika) nije postojala volja, namjera ili pristanak da se određenim postupanjem nanese šteta trećim osobama (tako u Rev-430/08 i Rev-973/14).

 

Međutim, za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu članka 67. ZS-a moraju biti kumulativno ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete propisane odredbama u to vrijeme važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

Opće pretpostavke odgovornosti države za štetu jesu nezakonit i nepravilan rad suda, postojanje štete koja je zbog toga nastala, ali i uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada suda i nastale štete. Te pretpostavke moraju se kumulativno ispuniti.

 

Pritom se nezakonit rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt. Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti.

U ovom slučaju, polazeći od zaključaka oba nižestupanjska suda, tužitelj doista ničim nije dokazao postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca ili zamjenika državnih odvjetnika. Dakle, sudovi su pravilno ocijenili da u obnašanju dužnosti sudaca ili zamjenika državnih odvjetnika kazneni postupak koji se vodio protiv tužitelja nije bio vođen protivno zakonskim pravilima ili da je došlo do propusta u primijeni zakona. Osim toga, nije dokazano niti postojanje uzročne veze između rada sudaca i zamjenika državnih odvjetnika u naznačenom kaznenom predmetu i štete za koju tvrdi da mu je nastala jer, uz ostalo, iza njihovih postupaka stoje pravomoćne sudske odluke.

 

Prema tome, kako u postupku nije utvrđeno da je šteta koju je pretrpio tužitelj posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca ili zamjenika državnog odvjetnika, to nema osnove za odgovornost tuženice, kako su to pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 11. lipnja 2019.