- 1 -              Revr 729/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 729/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica I. R. R., odvjetnica u Z., protiv tuženice Kliničke bolnice M., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici A. K. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu H., K., Š., B. i partneri j.t.d., Z., radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-10/17-2 od 5. lipnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-332/14-61 od 10. siječnja 2017., u sjednici održanoj 11. lipnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-10/17-2 od 5. lipnja 2017. i sudi:

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-332/14-61 od 10. siječnja 2017. u točki III., IV. i V. izreke.

 

II. U preostalom dijelu revizija tuženice se odbija kao neosnovana.

 

III. Nalaže se tužiteljici M. R. iz Z. naknaditi tuženici Kliničkoj bolnici M., Z. troškove revizije u iznosu od 2.145,00 kuna (dvije tisuće stotinu četrdeset pet kuna) u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-332/14-61 od 10. siječnja 2017. sudio je:

 

„I. Utvrđuje se da je tužiteljici od strane tuženika povrijeđeno dostojanstvo za vrijeme rada kod tuženika čime je tuženik izvršio povredu obveza iz radnog odnosa tužiteljice.

 

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici s osnova nematerijalne štete iznos od 20.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2017. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu 50.000,00 kn.

 

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu 5.712,88 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2017. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

V. Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 87.420,04 kn u roku od 8 dana.“

 

Županijski sud u Varaždinu presudom poslovni broj Gž R-10/17-2 od 5. lipnja 2017. djelomično je odbio žalbu tuženice kao neosnovanu, a žalbe tužiteljice i njezinog punomoćnika djelomično je prihvatio i djelomično odbio te je potvrdio presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-332/14-61 od 10. siječnja 2017. u pobijanom dosuđujućem dijelu u točkama I. i II. izreke i odbijajućem dijelu u točki III. izreke kojom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 20.000,00 kuna, dok je preinačio presudu u pobijanom odbijajućem dijelu u točki III. izreke kojom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 30.000,00 kuna i u odluci o troškovima u točki IV. i V. izreke i sudio je:

 

„Nalaže se tuženiku Kliničkoj bolnici M. Z. isplati tužiteljici M. R. pored dosuđenog iznosa od 20.000,00 kn s osnove naknade nematerijalne štete i daljnji iznos od 30.000,00 kn (tridesettisućakuna) sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 10. siječnja 2017.g. do isplate u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.099,94 kn (dvanaesttisućadevedesetdevetkunaidvedesetčetirilipe) sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 10. siječnja 2017.g. do isplate u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 937,50 kn u roku od 8 dana.

 

Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, kao i dogovora na žalbu.“

 

Tako su sudovi odlučili u sporu za utvrđenje povrede dostojanstva tužiteljice za vrijeme rada kod tuženika te isplati nematerijalne štete.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. i čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Iako je tuženica podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, revizija je razmatrana kao revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP budući da je drugostupanjska presuda donesena pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP. Naime, u ovom postupku se ne primjenjuju odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije koji je stupio na snagu tek 1. siječnja 2009. („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12), dakle, nakon događaja koji su se prema navodima tužiteljice dogodili tijekom 2005., a koji propisuje da je postupcima diskriminacije dozvoljena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, tijekom postupka nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 373. ZPP, u vezi s čl. 354. st. 1. ZPP, jer je drugostupanjski sud sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 373.a ZPP utvrdio činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu te se sukladno tome i pozvao na odredbu čl. 373.a ZPP.

 

Nadalje, u postupku koji je prethodio reviziji, suprotno revizijskim navodima tuženice, nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženica u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja (kada navodi da tužiteljica nije dokazala da je K. M. vikala na tužiteljicu i vrijeđala ju te da psihička bolest kod tužiteljice može proizlaziti i iz njezine osobnosti, a ne iz događaja na radnom mjestu), valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tuženice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji. Pri tome se napominje da je revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

 

Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženica u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje povrede dostojanstva tužiteljice za vrijeme rada kod tuženice te isplata nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda i duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti.

 

Među strankama je sporno je li tužiteljica diskriminirana na radnom mjestu i je li ponašanje nadređene osobe tužiteljici (glavne sestre bolnice) bilo takvog stupnja i intenziteta da bi moglo predstavljati povredu ugleda i časti.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica tijekom 2005. u radnom odnosu kod tuženice temeljem ugovora o radu na radnom mjestu glavne medicinske sestre Službe za ORL i CFK te je obavljala poslove tog radnog mjesta,

 

- da tužiteljica nije imala propisanu stručnu spremu za radno mjesto glavne medicinske sestre Službe za ORL i CFK sukladno novom Zakonu o sestrinstvu,

 

- da je glavna sestra bolnice K. M. u razdoblju od veljače do rujna 2005. neprestano napominjala tužiteljici da nema odgovarajuću stručnu spremu te da bi trebala svoje radno mjesto prepustiti sestri I. F.,

 

- da je 22. rujna 2005. glavna sestra bolnice K. M. vikala na tužiteljicu pred još dvije zaposlenice: „kako ju nije sram, da nema ni obraza ni morala ni poštenja jer sjedi na radnom mjestu za koje nema stručnu spremu“ nakon čega je isti dan tužiteljica otvorila bolovanje,

 

- da je tužiteljica bila na bolovanju dva mjeseca, a liječila se psihijatrijski još dvije godine,

 

- da je 6. rujna 2005. K. M. uputila tužiteljici uvredljivo intonirani dopis iz čega je vidljivo nezadovoljstvo glavne sestre činjenicom da tužiteljica nije dobrovoljno odstupila sa svog radnog mjesta,

 

- da je medicinski vještak psihijatar u nalazu i mišljenju naveo da postoji uzročna veza između događaja na radnom mjestu i smetnji kod tužiteljice te da su dijagnosticirane smetnje posljedica događaja na radnom mjestu,

 

- da kod tužiteljice postoji smanjenje opće, životne i radne aktivnosti u omjeru od 10%,

 

- da je tužiteljica smijenjena s radnog mjesta glavne medicinske sestre Službe za ORL i CFK u veljači 2006.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući da je tužiteljica bila diskriminirana na temelju naobrazbe sukladno odredbi čl. 14. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) te da je tužiteljica bila uznemiravana od strane K. M. pri čemu se uznemiravanje temelji na diskriminaciji na temelju naobrazbe zbog čega je tužiteljici povrijeđeno dostojanstvo za vrijeme rada. Nadalje, tužiteljica sukladno odredbi čl. 102. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) i čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) utvrđuje da je tužiteljica pretrpjela duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti te joj po tom osnovu dosuđuje pravičnu novčanu naknadu od 10.000,00 kuna. Osim toga, prema shvaćanju prvostupanjskog suda događaj od 22. rujna 2005. predstavlja povredu ugleda i časti tužiteljice jer je tužiteljica stavljena u nepovoljniji položaj u svojoj radnoj sredini pred kolegama zbog čega joj je sud dosudio nematerijalnu štetu u iznosu od 10.000,00 kuna. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je tužiteljici ukupno dosudio iznos od 20.000,00 kuna.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženice protiv prvostupanjske presude, primjenom odredbe čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i dosudio tužiteljici pored iznosa od 10.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade za pretrpljene duševne boli daljnji iznos od 5.000,00 kuna (ukupno 15.000,00 kuna) te iznos od 25.000,00 kuna (ukupno 35.000,00 kuna) na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti tužiteljice što sveukupno iznosi dodatnih 30.000,00 kuna.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentica vidi u tome što po shvaćanju tuženice postupci glavne sestre K. M. prema tužiteljici nisu bili diskriminirajući te da ponašanje glavne sestre bolnice nije bilo takvog stupnja i intenziteta da bi moglo predstavljati povredu ugleda i časti tužiteljice. Nadalje, u reviziji ističe i da vještaci nisu ovlašteni donositi ocjenu je li radnik pretrpio uznemiravanje.

 

Pogrešno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tužiteljica bila diskriminirana na radnom mjestu na temelju naobrazbe.

 

U odredbi čl. 2. st. 1. ZR navedeni su diskriminacijske osnove (na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnoga stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća). Među njima se ne nalazi kao diskriminacijska osnova stupanj naobrazbe na čemu tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev.

 

Nadalje, iz odredbe čl. 2. st. 2. i 3. ZR proizlazi da je bilo za izravnu bilo za neizravnu diskriminaciju zbog nekog od diskriminacijskih temelja navedenih u stavku 1. istog članka nužno da se diskriminirana osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

U ovom konkretnom slučaju iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da je tužiteljica bila ili mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji.

 

Odredbom čl. 2. st. 4. ZR propisano je da je diskriminacija iz stavka 1. ovoga članka zabranjena je u odnosu na:

 

1. uvjete za zapošljavanje, uključujući kriterije i uvjete za izbor kandidata za obavljanje određenog posla, u bilo kojoj grani djelatnosti i na svim razinama profesionalne hijerarhije,

 

2. napredovanje na poslu,

 

3. pristup svim vrstama i stupnjevima stručnog osposobljavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije,

 

4. uvjete zaposlenja i rada i sva prava iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom, uključujući jednakost plaća,

 

5. otkaz ugovora o radu,

 

6. prava članova i djelovanje u udrugama radnika ili poslodavaca ili u bilo kojoj drugoj profesionalnoj organizaciji, uključujući povlastice koje proizlaze iz toga članstva.

 

Iz postupanja tuženice ne proizlazi da je tužiteljica bila diskriminirana u odnosu na bilo koju točku iz st. 4. čl. 2. ZR. Tuženica je kao poslodavac dužna poštivati zakonske propise pa tako i Zakon o sestrinstvu prema kojem tužiteljica nije ispunjavala uvjete za radno mjesto koje je obavljala te ju je poslodavac na temelju tih zakonskih odredbi opravdano mogao smijeniti s tog radnog mjesta.

 

Međutim, tuženica smjela nije zbog toga što tužiteljica nije posjedovala odgovarajući stupanj stručne spreme za svoje radno mjesto tužiteljicu stavljati pod pritisak, tražiti njezinu smjenu i vrijeđati je. Stoga postupanje glavne sestre tuženice ima obilježja mobinga, odnosno zlostavljanja na radnom mjestu.

 

Mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

 

U konkretnom slučaju mobing prema tužiteljici očituje se u neprestanom isticanju da tužiteljica nije imala odgovarajuću stručnu spremu na sastancima Sestrinskog kolegija, vršenju pritiska na tužiteljicu da svoje radno mjesto zamijeni s onim I. F. u razdoblju od veljače do rujna 2005. te u višemjesečnom inzistiranju glavne sestre bolnice da se tužiteljicu smijeni s njezinog radnog mjesta (iako odluku o tome donosi ravnatelj bolnice, a ne glavna sestra bolnice K. M.) kao i u vikanju na tužiteljicu pred drugim kolegicama pri čemu omalovažava i vrijeđa tužiteljicu.

 

Ovakvim postupanjem glavne sestre bolnice K. M. tužiteljica je stavljena u neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo radno okruženje što nije prihvatljivo ponašanje jednog radnika prema drugome na radnom mjestu.

 

Odredbom čl. 102. st. 1. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka, odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

Stoga tuženica sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZR prema odredbi čl. 154. ZOO.

 

Iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužiteljica dokazala da joj je štetnom radnjom tuženice prouzročena šteta kao i da postoji uzročna veza između postupanja zaposlenice tuženice (glavne sestre bolnice) i štete koju je tužiteljica pretrpjela u vidu akutne reakcije na stres, a potom i dijagnoze poremećaja prilagodbe što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

 

Ispitujući pobijane nižestupanjske presude, ocjena je ovog revizijskog suda da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 200. ZOO ocjenjujući da pravična novčana naknada za duševne boli zbog smanjenja opće, životne i radne aktivnosti u omjeru od 10% kako je to utvrdio vještak u nalazu i mišljenju, iznosi 15.000,00 kuna, a za povredu ugleda i časti tužiteljice da iznosi 35.000,00 kuna.

 

Naime, prema ocjeni ovog suda, cijeneći pritom sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebice vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti (smanjenje od 10%), životnoj dobi tužiteljice (rođena je 1963. godine), tužiteljici bi pravilnom primjenom citirane zakonske odredbe pripadala novčana naknada od 10.000,00 kuna kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

Pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 200. ZOO valjalo je tužiteljici dosuditi i iznos od 10.000,00 kuna na ime naknade štete zbog povrede časti i ugleda tužiteljice koju je tužiteljica pretrpjela ponižavajućim postupanjem glavne sestre bolnice.

 

Tuženici je za odgovoriti da protivno revizijskim navodim vještak nije donio ocjenu je li radnica pretrpjela diskriminaciju, odnosno u ovom slučaju mobing, već je upravo sud utvrđivao te činjenice (da je tužiteljica bila pod konstantnim pritiskom K. M. te da ju je ona vrijeđala i ponižavala) dok je vještak samo dao mišljenje o tome da utvrđene dijagnoze kod tužiteljice proizlaze iz događaja na radnom mjestu i u kojem omjeru je tužiteljica pretrpjela smanjenje opće, životne i radne aktivnosti što je vještak ovlašten utvrditi.

 

Slijedom navedenog, iako su sudovi pogrešno ocijenili da je tužiteljica bila diskriminirana na radnom mjestu, pravilnom primjenom materijalnog prava da je tužiteljica pretrpjela mobing na radnom mjestu valjalo je djelomično prihvatiti reviziju tuženice i preinačiti drugostupanjsku presudu u navedenom dijelu, a djelomično odbiti reviziju kao neosnovanu, sve kao u izreci, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. i čl. 393. ZPP.

 

Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP, prema uspjehu stranaka u postupku. Slijedom navedenog, budući da je u cijelosti potvrđena presuda suda prvog stupnja, valjalo je sukladno navedenim odredbama ZPP koje se odnose na parnični trošak, potvrditi prvostupanjsku presudu i u dijelu koji se odnosi na parnični trošak.

 

Budući da je tuženica je uspjela s revizijom u omjeru od 60%, tužiteljica joj je dužna po čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP naknaditi troškove revizije i to trošak nagrade punomoćniku za sastav revizije po Tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14 i 118/14) u iznosu od 1.500,00 kuna, uvećane za 25% PDV, što ukupno čini 1.875,00 kuna te uvećano za trošak sudske pristojbe plaćene u iznosu od 1.700,00 kuna, što uz uspjeh tuženice s revizijom od 60% ukupno čini 2.145,00 kuna.

 

Zagreb, 11. lipnja 2019.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v. r.