Broj: Kž 3/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te doc. dr. sc. Marina Mrčele, Miroslava Šovanja, Senke Klarić-Baranović i Melite Božićević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. travnja 2016. broj I Kž 147/15.-6 kao drugostupanjskog suda, u sjednici održanoj 7. studenoga 2016., u prisutnosti optuženog M. B. i njegovog branitelja, odvjetnika N. G.,

p r e s u d i o   j e:

Žalba državnog odvjetnika i optuženog M. B. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. B. te potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu od 15. prosinca 2014. broj K-104/14., kojom je M. B. proglašen krivim zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/11.). Za navedeno kazneno djelo osuđen je na kaznu dugotrajnog zatvora trideset godina. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu dugotrajnog zatvora uračunato mu je vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 26. ožujka 2014. pa nadalje.

Optuženiku je, na temelju članka 69. KZ/11., izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o kockanju, koja može trajati najdulje tri godine.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi M. B. je, prema prvostupanjskoj presudi koja je potvrđena drugostupanjskom presudom, dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u visini koja će biti određena posebnim rješenjem.

Protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnio je žalbu državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se optuženom M. B. „izrekne kazna zatvora u duljem trajanju“.

Žalbu je podnio i optuženi M. B. osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji ne navodeći žalbeni prijedlog.

Optuženik je podnio žalbu i po branitelju, N. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji predloživši „da Vijeće Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud trećeg stupnja pobijanu presudu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje“.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, sukladno članku 490. stavku 2. u svezi članka 474. stavka 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

Sjednica je održana u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika N. G. Prisutnost optuženog M. B., koji se nalazi u Kaznionici u L., bila je osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (članak 475. stavak 9. ZKP/08.). Na sjednicu nije pristupio zamjenik glavnog državnog odvjetnika pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 475. stavak 5. ZKP/08.).

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženog M. B., osim zbog odluke o kazni.

Optuženik u žalbi na drugostupanjsku odluku ponavlja prigovor koji je iznio i u žalbi na prvostupanjsku odluku. Riječ je o prigovoru na izmjenu činjeničnog opisa kaznenog djela koju je napravio prvostupanjski sud ispuštajući iz činjeničnog opisa riječ „ranije“, a koji se odnosi na intimnu vezu optuženika i pokojne oštećene S. N. Izmjena je učinjena jer je utvrđeno da su optuženik i oštećenica u vrijeme počinjenja kaznenog djela bili u vezi. Drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da ta izmjena ne utječe na subjektivnu i objektivnu istovjetnost između činjeničnog opisa optuženja i činjeničnog opisa presuđenja. Optuženik sada u žalbi tvrdi da je time prvostupanjski sud „prekoračio ovlaštenje i preuzeo ulogu tužitelja u tom segmentu“. No, takav stav je pogrešan.

Prilikom presuđenja, prvostupanjski sud smije promijeniti činjenični opis kaznenog djela, ali promjena ne smije dovesti do prekoračenja optužbe, odnosno presuda se mora odnositi samo na osobu koja je optužena (subjektivna istovjetnosti) i samo na djelo koje je predmet optužbe (objektivna istovjetnost, članak 449. stavak 1. ZKP/08.). Izostavljanje riječi „ranije“ u činjeničnom opisu ne utječe na objektivne i subjektivne sastavnice kaznenog djela koje je optuženiku stavljeno na teret i za koje je proglašen krivim. Zato opisanom izmjenom nije prekoračena optužba niti je počinjena ikakva druga povreda odredaba kaznenog postupka.

Optuženik prigovara pravnoj oznaci djela. Smatra da ubojstvo nije počinjeno iz koristoljublja jer „uopće nije obrazložena uzročno-posljedična vezan između učina kaznenog djela od strane optuženog te njegovog kasnijeg ponašanja, odnosno uzimanja novca i mobitela oštećenice te trošenje istog na kockanje“. Ističe da je s oštećenicom bio u „skladnoj vezi u kojoj su trebali očekivati više prihode obzirom na novo zaposlenje oštećenice [pa] je posve neživotno i nelogično da bi netko tko koga navodno uzdržava vlastita partnerica istu ubije kako bi se dočepao relativno malog iznosa njenog novca, kad bi u suprotnom i dalje mogao živjeti na njen račun“. Zato smatra da „se logičnom nameće zaključak da“ optuženik nije usmrtio oštećenicu „da bi došao do njenog novca … jer je do njega mogao doći na mnogo lakših načina i to u većim iznosima i kroz dulje vremensko razdoblje. Optuženik je prvo nakon svađe usmrtio oštećenicu, a zatim kockanjem podsvjesno nastojao pobjeći od situacije u kojoj se našao“, a taj stav žalitelj podupire psihijatrijskim nalazom i mišljenjem prema kojem je optuženik „kao ovisnik o kocki … traži utjehu i bijeg od kritične situacije u kojoj se nalazi“.

No, „uzročno-posljedična veza između“ ubojstva i „uzimanja novca i mobitela oštećenice te trošenje istog na kockanje“ itekako postoji. Drugostupanjski sud pravilno ocjenjuje raščlambu prvostupanjskog suda u odnosu na pet odlučnih okolnosti.

Prvo, optuženik ima potrebu za novcem koja je nerazmjerna njegovim prihodima, a novac u najvećem dijelu troši na kockanje, zbog čega zapada u dugove (iskazi svjedoka E. H. i M. T.). Drugo, oštećenica je zapravo uzdržavala optuženika te mu je za njegove potrebe za vrijeme trajanja njihove veze (oko 15 mjeseci s prekidima) dala ukupno oko 50.000,00 kuna (iskazi svjedoka M. N. i A. N.). Treće, optuženik odmah nakon ubojstva uzima bankovne kartice oštećenice, podiže njen novac koji koristi za kocku. Četvrto, optuženik prodaje mobitel oštećenice D. H. i taj novac koristi za kockanje. Peto, u naredna dva dana nakon ubojstva, optuženik je u više navrata na bankomatima podigao maksimalno dopuštene iznose novca s računa oštećenice, a novac je trošio u automat klubovima.

Na temelju ovih potpuno i pravilno utvrđenih okolnosti, ispravna je ocjena da je optuženikovo ubojstvo oštećenice motivirano koristoljubljem. Žalbeni navodi tu ocjenu ne dovode u pitanje. Naime, koristoljublje je pobuda bezobzirnog sebičnog stremljenja za vlastitom korišću. Za ostvarenje koristi počinitelj ne preže niti od ubojstva, a motiv koristoljublja mora postojati u vrijeme počinjenja djela. Sve te sastavnice postoje i ovdje, a odgovaraju i optuženikovoj strukturi ličnosti utvrđenoj na temelju nalaza i mišljenja vještakinje za psihijatriju (duboki i trajni poremećaj ličnosti dominantnih dissocijalnih, narcističkih i histrionskih obilježja). Iz utvrđenih okolnosti, posebno ponašanja odmah nakon počinjenja djela i naredna dva dana, očito je da je ubojstvo motivirano koristoljubljem i da je ta pobuda postojala u vrijeme počinjenja ubojstva. Žaliteljevo pozivanje na „neživotnost i nelogičnost“ optuženikova postupanja uključivalo bi sabrano i razumno dugoročno planiranje optuženikova života. No, optuženikova struktura ličnosti i njegovo ponašanje odmah nakon počinjenja djela i u naredna dva dana ne upućuje na takvo promišljanje nego na aktivnosti koje su usmjerene na trenutno zadovoljenje ovisničke potrebe za koju mu je nužan novac, a do kojeg dolazi ubojstvom. Zato „nelogičnost i neživotnost“ na koju se poziva žalitelj je očita naknadna analiza napravljena radi pokušaja izbjegavanja pravne oznake koristoljublja. No, ta analiza nema podloge u objektivno utvrđenim odlučnim okolnostima na temelju kojih je moguć jedini pravilan zaključak, a to je da je optuženikovo ubojstvo motivirano koristoljubljem.

S tim u vezi niti žaliteljevo ustrajanje da je ubojstvo posljedica svađe, a optuženikovo kasnije kockanje „bijeg od situacije u kojoj se našao“ nije utemeljeno niti dovodi u pitanje pravnu oznaku djela. Naime, sam optuženik tvrdi da „se nije htio svađati“. Osim toga, drugostupanjski sud je pravilno prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda prema kojoj nisu utvrđeni tragovi koji bi upućivali na zaključak da je između optuženika i oštećenice neposredno prije počinjenja kaznenog djela došlo do sukoba. Zato nisu prihvatljivi žalbeni navodi da je ubojstvo posljedica svađe i da je optuženikovo kockanje odmah nakon počinjenja djela „bijeg od situacije“. Naprotiv, to njegovo kockanje jasno upućuje na potrebu za novcem koju je ostvario ubojstvom oštećenice.

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženika, zbog odluke o kazni.

Žalitelji traže drugačiju ocjenu okolnosti odlučnih za izbor vrste i mjere kazne. Državni odvjetnik smatra da drugostupanjski sud „nije dovoljno cijenio činjenicu poigravanja i iskorištavanja okrivljenika sa osjećajima oštećenice prema njemu“ jer se uvjeravanje oštećenice da mu je novac potreban „kako bi podmirio troškove života svoje djece … pokazalo potpuno lažnim“ pa zato nije trebalo uzeti kao olakotno okolnost da je optuženik otac dvoje djece. Također smatra da „obmanjivanje obitelji oštećenice … nakon počinjenja djela“ i boravak uz mrtvo tijelo oštećenice „da se domogne svog preostalog novca … iz razloga dnevnog limita podizanja gotovine“ upućuje na to „da je kazna trebala biti veća“. Osim toga, smatra da je „priznanje rezultat isključivo njegove svijesti da se ne može izvući“, a „njegovo držanje tijekom rasprave … zapravo aludira na to da je učinjeno s njegove strane bilo zapravo opravdano“.

Optuženik smatra da je precijenjena otegotna okolnost „da je izbjegavao priznati“ majci oštećenice što „se dogodilo [jer] bi mali broj ljudi smogao snage priznati majci što je učinio njenom djetetu“. Također smatra „da se nije mogla uzeti otegotnom činjenica da je djelo počinjeno u domu oštećenice kao mjestu gdje se osoba mora osjećati zaštićeno i sigurno [jer] većina kaznenih djela na štetu partnera događa se upravo u zajedničkom domu“ pa bi ta okolnost mogla biti otegotna „da je djelo počinila nepoznata osoba, primjerice provalnik“.

Žalbeni navodi nisu osnovani jer su okolnosti utvrđene za izbor vrste i mjere kazne pravilno utvrđene i ocijenjene.

Okolnost višemjesečnog financijskog iskorištavanja oštećenice pravilno je ocijenjena kao otegotna kao i njegovo prijetvorno postupanje nakon počinjenja djela u odnosu na majku oštećenice te je tim okolnostima pridana odgovarajuća važnost. Optuženikov žalbeni navod da bi malo ljudi priznalo „majci što je učinilo njenom djetetu“ ne umanjuje neprihvatljivost takvog ponašanja. Ponašanje optuženika nakon počinjenja djela motivirano iskorištavanjem dnevnih ograničenja isplate gotovog novca putem bankomata dovoljno je cijenjeno, a ta okolnost djelomično je sadržana i u ocjeni pravne oznake djela. Priznanje je također pravilno cijenjeno kao olakotno, a treba navesti i to da se optuženik sam prijavio policiji. Žaljenju je također dana odgovarajuća važnost, a kajanje pravilno nije ocijenjeno iskrenim. Optuženikov navod da „većina kaznenih djela na štetu partnera događa se upravo u zajedničkom domu“ ne dovodi u pitanje ocjenu da se svatko u domu treba osjećati sigurno i zaštićeno.

Zato navodi oba žalitelja ne utječu na izbor vrste i mjere kazne. Svaka suprotna ocjena prenaglasila bi retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja, odnosno umanjila važnost otegotnih okolnosti i dovela do toga da kazna ne bi odgovarala stupnju krivnje i da ne bi ispunila svrhu kažnjavanja. Stoga upravo kazna dugotrajnog zatvora 30 (trideset) godina sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio obitelji oštećenice i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija drugostupanjsku presudu, a pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 479. stavka 1. točke 1. ZKP/08. na čije postojanje trećestupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon (članak 479. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), to je, na temelju članka 490. stavka 2. u svezi članka 482. ZKP/08., žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. B. trebalo odbiti kao neosnovane i potvrditi drugostupanjsku presudu.

Zagreb, 7. studenoga 2016.