Broj: Kž-Us 118/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja, kao predsjednika vijeća te doc. dr. sc. Marina Mrčele i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. G. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 295. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama optuženog J. G. i optuženog Z. C. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. srpnja 2016. broj K-Us-41/15, u sjednici održanoj 7. studenog 2016.,

p r e s u d i o   j e :

Žalbe optuženog J. G. i optuženog Z. C. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom optuženi J. G. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – trgovanja utjecajem iz članka 295. stavka 1. KZ/11. te je uz osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedna) godina, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda te je određeno da se ta kazna zatvora neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo. Istom presudom optuženi Z. C. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. te zbog kaznenog djela krivotvorenja – krivotvorenja službene isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11. Za svako od tih kaznenih djela utvrđene su mu pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci pa je, na temelju članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda te je određeno da se ta kazna neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi J. G. i optuženi Z. C. dužni su platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. u ukupnom iznosu od 20.372,05 kuna, što iznosi 10.186,25 kuna za svakog te paušalni iznos i to optuženi J. G. 5.000,00 kuna, a optuženi Z. C. 2.000,00 kuna.

Žalbu protiv te presude podnio je optuženi J. G. po branitelju, odvjetniku Z. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno da se preinači i da ga se blaže kazni.

Protiv te presude žalbu je podnio i optuženi Z. C. putem branitelja, odvjetnika K. T., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se ta presuda preinači i oslobodi ga se od optužbe za oba kaznena djela za koja je proglašen krivim ili da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženog J. G. u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, a vraćen je uz popratni dopis zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Inke Jurišić broj KŽ-DO-998/2016 od 26. rujna 2016.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženog J. G. osim zbog odluke o kaznenoj sankciji

Optuženi J. G. u uvodu svoje žalbe ističe da se žali i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, no ne navodi o kojoj bi se povredi radilo. Iz sadržaja njegovih žalbenih navoda proizlazi da se njima zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda. Stoga je pobijana presuda u odnosu na tu žalbenu osnovu ispitana sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., no pri tome nije utvrđeno postojanje nijedne od bitnih postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ističe da prvostupanjski sud prilikom ocjene dokaza uopće ne ocjenjuje iskaz svjedoka G., komunalnog redara općine S., koji je po svojoj funkciji bio osoba koja je trebala voditi T. Š. u izvršenju poslova vezanih uz provedbu rada za opće dobro; da već sama činjenica da je on Š. odmah po dolasku u općinu S. rasporedio na rad s ostalim osobama koje su bile angažirane na javnim radovima dokazuje da na njegovoj strani nije postojala nikakva namjera, a posebno ne izravna da se Š. na bilo koji način pogoduje te da se obavi službena radnja koja se ne bi smjela obaviti; da prvostupanjski sud ne zauzima nikakav stav o razlozima zbog kojih je došlo do smjene u izboru osobe koja će voditi brigu o ispunjavanju obveze rada za opće dobro iako je upravo to ključan element za postupanje obojice optuženika. Potom, ponavljajući svoju obranu, izlaže razloge zbog kojih je preuzeo obvezu raspoređivanja Š. na izvršenje rada za opće dobro te razloge zbog kojih je taj rad izvršavan tako kako jest, zaključivši da se tu može raditi o „nonšalantnosti“, no nikako i o ostvarenju kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Pritom, kao i u obrani, ističe da nikada nije od optuženog Z. C. kao sebi podređenog službenika zatražio da neistinito evidentira da je T. Š. redovito dolazio na posao i odrađivao puno radno vrijeme.

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da nije točno da prvostupanjski sud uopće nije ocijenio iskaz svjedoka I. G. Naime, nakon što je reproducirao iskaz tog svjedoka, prvostupanjski sud je naveo da iz iskaza pojedinih saslušanih svjedoka među kojima je i onaj I. G. proizlazi da je, nakon što je taj svjedok odbio voditi nadzor nad Š., optuženi G. odredio da evidenciju vodi optuženi C., dok će on, tj. optuženi G., Š. davati radne zadatke. Iskaz tog svjedoka prvostupanjski sud ocijenio je kao iskaz koji je dan jasno i određeno (odlomak 4 na stranici 10 pobijane presude). Imajući, nadalje, na umu da i iz obrane optuženog Z. C. i iz iskaza svjedoka I. G., S. P. i N. H. proizlazi da je optuženi J. G., a nakon što je došlo do verbalnog sukoba između T. Š. i komunalnog redara I. G. koji je do tada raspoređivao T. Š. na poslove izvršavanja rada za opće dobro i o tome vodio evidenciju, za vođenje te evidencije zadužio optuženog Z. C. i to na način da, kako to proizlazi iz obrane optuženog C., u tu evidenciju upisuje ono što mu bude govorio optuženi G., neprihvatljivi su i žalbeni navodi optuženog G. da nikada nije od optuženog Z. C. kao sebi podređenog službenika zatražio da neistinito evidentira da je T. Š. redovito dolazio na posao i odrađivao puno radno vrijeme. Ovo tim više kada se ima na umu da i iz obrane optuženog Z. C. i iz svjedočkih iskaza S. P. i N. H. proizlazi da je optuženi Z. C. bio svjestan da podaci koje je po nalogu optuženog G. upisivao u tu evidenciju ne odgovaraju stvarnom stanju i stoga nezadovoljan činjenicom vođenja te evidencije na opisani način.

Budući da je ovdje odlučno to da je optuženi J. G., a nakon što je komunalni redar I. G. odbio voditi dodjeljivanje poslova izvršavanja rada za opće dobro za T. Š. i vođenje evidencije o tome, odredio da će evidenciju o tome voditi optuženi Z. C., i to na temelju onoga što mu on bude govorio, prvostupanjski sud, protivno stanovištu ovog žalitelja niti nije bio dužan upuštati se u izlaganje razloga zbog kojih je došlo do smjene u izboru osobe koja će voditi brigu o ispunjavanju obveze rada za opće dobro za T. Š., kao ni u obrazlaganje razloga zbog kojih je optuženi G. preuzeo obvezu raspoređivanja Š. na izvršenje rada za opće dobro. Prvostupanjski sud je također pravilno zaključio da se u postupanju optuženog G. ne može raditi o „nonšalantnosti“, nego o svjesnom iskorištavanju svog službenog položaja u vidu posredovanja da se obavi službena radnja koja se ne bi smjela obaviti, a za taj svoj zaključak iznio je jasne, iscrpne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud (osobito odlomci 4. i 5. na 11. stranici te 1 do 6. na 12. stranici pobijane presude). Stoga su neprihvatljivi i žalbeni navodi optuženog G. da se tu može raditi o „nonšalantnosti“, no nikako i o ostvarenju kaznenog djela za koje je proglašen krivim.

U okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona žalitelj ističe da posredovanje po samoj definiciji pretpostavlja barem tri sudionika - osobu za koju se posreduje, osobu prema kojoj se posreduje i osobu koja posreduje, a da u konkretnom slučaju, kada bi i bila točna tvrdnja prvostupanjskog suda da je on svom podređenom dao nalog da nešto učini, nema elementa posredovanja kao bitnog obilježja kaznenog djela za koje je on proglašen krivim.

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da je za postojanje kaznenog djela trgovanja utjecajem iz članka 295. stavka 1. KZ/11. odlučno takvo postupanje počinitelja kojim on iskorištavanjem svog službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti. Ovdje je optuženi J. G. iskorištavanjem svog službenog položaja načelnika općine S. u vidu autoriteta koji proizlazi iz te funkcije naspram podređene mu službene osobe, optuženog Z. C. kao pročelnika jedinstvenog upravnog odjela općine S., ovome naložio da u evidenciju o broju odrađenih sati rada za opće dobro na slobodi za T. Š. evidentira da je T. Š. redovito dolazio na posao i odrađivao puno radno vrijeme iako je bio svjestan da to ne odgovara istini. Prema tome, u opisanom postupanju sadržana su sva tri sudionika posredovanja: osoba koja posreduje – optuženi J. G., osoba prema kojoj se posreduje – optuženi Z. C. i osoba za koju se posreduje – T. Š.

S obzirom na to da su u izreci pobijane presude sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela trgovanja utjecajem iz članka 295. stavka 1. KZ/11. za koje je optuženi J. G. proglašen krivim, dok su u obrazloženju pobijane presude izneseni jasni, iscrpni i valjani razlozi kojima su ista obrazložena, a koje u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan vid povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 6. ZKP/08.

U odnosu na žalbu optuženog Z. C. osim zbog odluke o kaznenoj sankciji

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi Z. C. u svojoj žalbi ističe da je izreka pobijane presude nerazumljiva jer u činjeničnom opisu uopće nije navedeno kako je, kome i kakvu korist on pribavio te da nema ni utvrđenja koja bi se odnosila na njegovu namjeru da nekome pribavi nekakvu korist. Nadalje, da nije jasno je li on pogodovao optuženome J. G. ispunjavanjem njegovog naloga o načinu evidentiranja rada za opće dobro T. Š. i time pribavio korist tom optuženiku, je li on postupao s ciljem da pogoduje T. Š. i je li u konačnici pogodovao Probacijskom uredu B., odnosno nekome u tom uredu. Prema stanovištu žalitelja, ove odlučne činjenice nijednom riječju nisu „komentirane“ ni u obrazloženju pobijane presude, zbog čega je ostvaren i daljnji vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koji se očituje u tome što pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

Protivno istaknutim žalbenim navodima, činjenični opis izreke pobijane presude sadrži jasna utvrđenja svih bitnih elemenata kaznenih djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. i članka 279. stavka 1. KZ/11. za koja je ovaj optuženik proglašen krivim. Naime, iz istog jasno proizlazi da je optuženi Z. C., postupajući po nalogu/traženju sebi nadređene službene osobe, optuženog J. G., iskoristio svoj službeni položaj i ovlasti pročelnika jedinstvenog upravnog odjela općine S. na način da je u evidenciju o broju odrađenih sati rada za opće dobro na slobodi za T. Š. evidentirao da je T. Š. redovito dolazio na posao i odrađivao puno radno vrijeme iako je bio svjestan da to ne odgovara istini. Potom je izvijestio Probacijski ured B. da je T. Š. u cijelosti izvršio svoju obvezu iz pravomoćne presude Općinskog suda u Virovitici broj K-498/13 od 21. siječnja 2014., a T. Š. je pribavio korist time što ovaj nije u cijelosti odradio rad za opće dobro na slobodi koji mu je izrečen pravomoćnom presudom.

Budući da su za sve bitne elemente kaznenih djela za koja je ovaj optuženik proglašen krivim u obrazloženju pobijane presude izneseni jasni, iscrpni i valjani razlozi, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koji upire ovaj žalitelj, a ni njezinim ispitivanjem u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila ostvarena ni neka od onih bitnih postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

S obzirom na izloženo, ne mogu se prihvatiti ni oni žalbeni navodi kojima ovaj optuženik tvrdi da je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon (članak 469. točka 1. ZKP/08.) jer ne postoje bitni elementi kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., a ni kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11.

Žalitelj, nadalje, smatra da je prvostupanjski sud postupio protivno odredbi članka 3. stavka 2. ZKP/08. jer je dvojbe o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela i o kojima ovisi primjena kaznenog zakona propustio riješiti na način koji je za njega povoljniji, a to se, prije svega, odnosi na dvojbu o postupanju optuženog Z. C. s izravnom namjerom. Pojašnjavajući ove žalbene navode, ističe da je on počeo voditi spornu evidenciju o izvršavanju rada za opće dobro za T. Š. po nalogu optuženog J. G. tek nakon više od mjesec dana u odnosu na dan kada je T. Š. počeo raditi (28. svibanj 2014.) i to prema podacima koje mu je on davao, time da on nije ni mogao ni trebao provjeravati je li T. Š. uredno radi. Tome u prilog ide činjenica da je on (žalitelj) burno reagirao kada je probacijski ured javio da ima dojave da T. Š. ne ispunjava uredno svoju obvezu („ne treba nam da nam zbog jednog bedaka dolazi policija, neću varati policiju i državne službe“). Međutim, prvostupanjski sud, umjesto da to protumači u njegovu korist, neutemeljeno zaključuje da je upravo to dokaz da je on bio svjestan svog protuzakonitog postupanja te s izravnom namjerom sačinjavao neistinite evidencije o radu T. Š.

Prije svega treba navesti da ovdje ni nije bilo sporno da optuženi Z. C. ni nije bio zadužen za povjeravanje T. Š. poslova koje je ovaj trebao izvršavati u okviru rada za opće dobro na slobodi, kao ni za nadziranje u izvršavanju istoga, nego je on bio zadužen da na temelju onoga što mu bude govorio optuženi J. G., odnosno sam T. Š. vodi evidenciju o broju odrađenih sati rada za opće dobro na slobodi za T. Š. Suština inkriminacije optuženog Z. C. je, dakle, u svjesnom upisivanju u tu evidenciju, koja predstavlja službenu ispravu, podataka koji nisu odgovarali istini, odnosno stvarnom stanju. Ta svijest, osim iz obrane samog tog optuženika („ne treba nam da nam zbog jednog bedaka dolazi policija, neću varati policiju i državne službe“), proizlazi i iz iskaza svjedokinja S. P. („Stoga je morao postupati po naređenjima načelnika J. G. iako je i sam bio svjestan da T. Š. ne dolazi na posao.“....“C. znao negodovati prvo zato što mora voditi evidenciju o T. Š., a onda i zbog njegovih neurednih dolazaka i odlazaka s posla.“) i N. H. („Rekao mi je u više navrata kako je svjestan da T. Š. ne dolazi na vrijeme na posao i da ranije odlazi s posla kući.“...“shvatila da II opt. negoduje i zbog činjenice da uopće mora voditi evidenciju, a jednako tako što u tu evidenciju upisuje podatke koji mu se kažu da upisuje bez njegovog utjecaja“).

Prema tome, ovdje ne postoji nikakva dvojba u odnosu na odlučne činjenice koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze ocijenio te pravilno utvrdio da je optuženi Z. C. postupao s izravnom namjerom prvog stupnja (bio je svjestan obilježja djela i htio je njihovo ostvarenje). Prvostupanjski sud je taj zaključak i dostatno obrazložio (odlomak 4 na stranici 13 prvostupanjske presude). Zato nije niti bilo potrebe za primjenom pravno logičkog pomagala iz članka 3. stavka 2. ZKP/08., a za što se žalitelj neosnovano zalaže.

Optuženi Z. C. u svojoj žalbi nadalje ističe da se utvrđenje prvostupanjskog suda o danima u kojima T. Š. navodno nije radio doslovno temelji samo na ispisima telefonskih poziva s njegovog mobilnog telefona koji su, u vrijeme kada je on odrađivao rad za opće dobro, izvršeni izvan područja koje pokrivaju bazne stanice u općini S. Međutim, osim onih dana za koje je nedvojbeno utvrđeno da T. Š. uopće nije bio na području općine S., krivnji žalitelja pripisuju se i oni dani za koje je informatičkim vještačenjem utvrđeno da su s mobilnog uređaja T. Š. obavljene komunikacije koje su evidentirale bazne stanice s područja općine S. U odnosu na ove potonje žalitelj smatra da je trebalo pouzdano utvrditi gdje je i kada točno bio T. Š. u vrijeme kada su na njegovom mobilnom telefonu iste registrirane, dok je u odnosu na onih 13 dana za koje je vještačenjem utvrđeno da s mobilnog uređaja T. Š. nije ostvarena nikakva komunikacija s područja općine S. trebalo uzeti u obzir da je T. Š. po odobrenju optuženog J. G. bio na odmoru na moru, da su za određeni broj dana evidenciju o radu T. Š. vodili drugi službenici te da žalitelj nije znao (niti je trebao i morao znati) gdje se i kada T. Š. stvarno nalazio u kritičnom razdoblju.

Kao prvo, utvrđenje prvostupanjskog suda da T. Š. nije izvršio rad za opće dobro na slobodi onako kako je to prikazano u evidenciji o broju odrađenih sati rada za opće dobro na slobodi koju je sačinio, potpisao i Probacijskom uredu B. dostavio optuženi Z. C. ne temelji se, kako to tvrdi žalitelj, samo na rezultatima stalnog sudskog vještaka za informatiku, telekomunikacije i biometriju, nego i na iskazima u tijeku ovog postupka saslušanih svjedoka o kojima je već bilo govora, ali i navodima obrane samog žalitelja. Kada je riječ o rezultatima spomenutog vještačenja, ovdje je odlučno to da se T. Š. u pojedine dane za koje iz sporne evidencije proizlazi da je izvršavao rad za opće dobro na slobodi na području općine S. on uopće nije nalazio u komunikaciji zahvaćenoj ćelijama koje pokrivaju zemljopisnu općinu S., dok se u pojedine dane samo djelomično nalazio na tom području. Prema tome, kraj nespornog utvrđenja da se T. Š. u kritično vrijeme nije nalazio tamo gdje se prema evidenciji trebao nalaziti, sasvim je neodlučno gdje se on tada stvarno nalazio. Što se tiče navoda žalbe da je u odnosu na one dane za koje je vještačenjem utvrđeno da s mobilnog uređaja T. Š. nije ostvarena nikakva komunikacija s područja općine S. trebalo uzeti u obzir da je on po odobrenju optuženog J. G. bio na odmoru na moru te da su za određeni broj dana evidenciju o radu T. Š. vodili drugi službenici, isti samo potvrđuju ono o čemu je već prethodno bilo riječi, a to je da je optuženi Z. C. svjesno upisivao u tu evidenciju neistinite podatke.

Ne mogu se prihvatiti ni daljnji žalbeni navodi ovog optuženika da se ne može govoriti o krivotvorenju evidencija kada državno tijelo za koje su one vođene, odnosno probacijski ured iste prihvaća kao vjerodostojne. Naime, za probacijski ured kojemu tijelo u koje je osuđenik rješenjem tog probacijskog ureda upućen na izvršavanje rada za opće dobro na slobodi dostavi evidenciju o broju odrađenih sati rada za opće dobro na slobodi vrijedi pretpostavka da podaci u toj evidenciji odgovaraju istini, odnosno stvarnom stanju te probacijski ured nije ni ovlašten ni dužan provjeravati istinitost podataka u povratno mu dostavljenoj evidenciji.

Na žalbe optuženog J. G. i optuženog Z. C. zbog odluke o kaznenoj sankciji

Žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji, optuženi J. G. navodi da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio sve postojeće olakotne okolnosti. Ističe da je on priznao propust u svome radu, no da nikada nije koristio svoj status i autoritet načelnika za ostvarivanje bilo kakve nedopuštene svrhe, nego je, naprotiv, sve poduzimao da taj autoritet i dignitet statusa načelnika općine sačuva i održi ga neovisnim od bilo kakvih pritisaka.

U žalbi zbog iste žalbene osnove optuženi Z. C. ističe da nije počinio nijedno kazneno djelo za koje je proglašen krivim, no da je, ako bi se eventualno zaključilo da je ipak kazneno odgovoran za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11., s obzirom na sve okolnosti slučaja, njegovu neosuđivanost te dosadašnji besprijekoran život i rad, opravdano uz izrečenu mu uvjetnu osudu utvrditi minimalnu kaznu te rok kušnje odrediti u minimalnom zakonom predviđenom vremenu.

Odlučujući o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije za optuženike, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne pa im je tako olakotnim cijenio da su neosuđivani, zaposleni, oženjeni i očevi dvoje djece, a optuženom J. G. i sudioništvo u Domovinskom ratu u kojemu je i odlikovan, dok otegotnih okolnosti na strani optuženika nije našao. Cijeneći te okolnosti, kao i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra počinjenim kaznenim djelima koja se očituje u tome što je zbog propusta obojice optuženika da pravilno i zakonito obavljaju svoje službene dužnosti došlo do ugrožavanja autoriteta države u vidu gubitka povjerenja građana u državu odnosno u institucije sustava vlasti, kako na središnjoj, tako i na lokalnoj razini, optuženog J. G., zbog kaznenog djela iz članka 295. stavka 1. KZ/11. osudio je na kaznu zatvora od 1 (jedne) godine, a optuženog Z. C., zbog kaznenih djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. i članka 279. stavka 1. KZ/11., po utvrđenju pojedinačnih kazni zatvora od po 6 (šest) mjeseci za svako, na jedinstvenu kaznu zatvora od 10 (deset) mjeseci. Potom je, uz primjenu članka 56. KZ/11., odgodio izvršenje ovih kazni pod uvjetom da optuženici u roku od 3 (tri) godine ne počine novo kazneno djelo. Izrečene uvjetne osude su, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerene težini i društvenoj opasnosti počinjenih kaznenih djela i osobama optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Stoga nisu mogle biti prihvaćene žalbe optuženika izjavljene zbog osnove iz članka 471. stavka 1. ZKP/08.

Budući da žalbe optuženog J. G. i optuženog Z. C. nisu osnovane te da ni ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. nisu nađene ni povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. studenog 2016.