Broj: Kž-976/16
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Jasne Pavičić i Rajke Tomerlin-Almer kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Bračić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog F. J. G. P. zbog kaznenog djela iz čl. 132 st. 1 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), rješavajući po žalbi oštećenog kao tužitelja P. B. izjavljenoj protiv rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj KO-194/13 od 6. rujna 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 8. studenog 2016. godine,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba oštećenog kao tužitelja P. B. te se u k i d a prvostupanjsko rješenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem temeljem čl. 481 st. 2 ZKP/08 odbačen je kao nedopušten prijedlog oštećenog kao tužitelja P. B. od 4. kolovoza 2016. godine za stavljanje izvan snage klauzule pravomoćnosti tri rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-194/13 od 10. veljače 2015., od 30. ožujka 2015. i od 17. rujna 2015. godine.
Protiv navedenog rješenja pravodobno je žalbu podnio oštećeni kao tužitelj P. B. po svom opunomoćeniku Z. G., odvjetniku iz B., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se pobijano rješenje ukine.
Žalba je osnovana.
S pravom ističe žalitelj da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je žalba oštećenika kao tužitelja nedopuštena. Naime, u pobijanom se rješenju navodi da je svoje zakonsko pravo na podnošenje žalbi protiv tri ranije navedena rješenja o troškovima oštećenik kao tužitelj iskoristio podnošenjem žalbe na rješenje od 22. prosinca 2015. godine, a koja je žalba odbijena rješenjem broj KV-368/16 od 6. srpnja 2016. godine. U tom pravomoćnom rješenju se navodi da je to rješenje doneseno na temelju tri ranije donesena pravomoćna rješenja o trošku. Međutim, pri tome posve ispušta iz vida da tri sporna ranije donesena rješenja nisu niti mogla postati pravomoćna, a jer su dostavljena samo tumaču, a nisu dostavljena i oštećeniku kao tužitelju. Naime, s obzirom da je oštećenik kao tužitelj stranka u ovom kaznenom postupku, te je i ranije donesenom oslobađajućom presudom obvezan na plaćanje svih troškova kaznenog postupka, prvostupanjski je sud bio dužan sva tri rješenja o troškovima kaznenog postupka, a kojima sudskom tumaču dodjeljuje zatraženi trošak prevođenja, dostaviti i oštećeniku kao tužitelju, a koji je potom imao pravo uložiti žalbu na ta rješenja i na taj način osporavati visinu dodijeljenih troškova. Kako mu ta rješenja nisu dostavljena, ista nisu mogla niti postati pravomoćna, pa slijedom toga s pravom žalitelj i predlaže da se stave izvan snage klauzule pravomoćnosti stavljene na ta tri sporna rješenja.
S obzirom da je, dakle, prvostupanjski sud neosnovano odbacio prijedlog oštećenika kao tužitelja, temeljem čl. 494 st. 3 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), pobijano je rješenje ukinuto.
Ovdje valja, a radi daljnjeg pravilnog postupanja u ovom kaznenom predmetu, ukazati i na izričitu zakonsku odredbu čl. 145 st. 6 ZKP/08. Ta je odredba, naime, izmijenjena odnosno dopunjena Zakonom o izmjenama i dopunama ZKP (NN-56/16) i tako izmijenjena važi od stupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju, tj. od 1. srpnja 2013. godine. U toj se zakonskoj odredbi izrijekom navodi da troškovi za prevođenje na jezike manjina u Republici Hrvatskoj koji nastanu primjenom odredaba Ustava i Zakona o pravu pripadnika manjina u Republici Hrvatskoj te troškovi usmenog i pisanog prevođenja okrivljeniku u smislu članka 202. stavka 3. ovog Zakona neće se naplaćivati od osoba koje su prema odredbama ovog Zakona dužne naknaditi troškove kaznenog postupka.
U Zagrebu, 8. studenog 2016. godine
