Broj: Kž 170/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana  kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. F. Z., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98; dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću od 16. prosinca 2014. broj K-2/2012, u sjednici održanoj 8. studenog 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) opt. F. Z. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97, dok na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja „na temelju na raspravi izvedenih dokaza…trebao izvesti drugačiji zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica“. U žalbi se navodi kako je prije kratkoročne pozajmice optuženik kao direktor „L.“ d.o.o. sklopio ugovor sa „S. M.“ o izgradnji i isporuci broda za cijenu koja je namjerno uvećana od konačne cijene kako bi iskoristio okolnost da će „S. M.“ vraćati novac društvu „L.“ d.o.o., ustrajući u tvrdnji da je optuženik za sebe prisvojio 71.200,00 kuna, pri čemu je posao u društvu L. d.o.o. u svezi naplata-isplata organizirao na nezakonit način.

Suprotno stavu državnog odvjetnika ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pobijanoj presudi argumentirano, sveobuhvatno i valjano ocijenjeni svi izvedeni dokazi na temelju kojih je činjenično stanje pravilno utvrđeno, uz ispravan zaključak kako nije dokazano da je optuženik za sebe zadržao inkriminirani iznos od 71.200,00 kuna i time počinio terećeno kazneno djelo.

U pravu je sud prvog stupnja kako obranu optuženika, da navedeni iznos novca nije zadržao za sebe već je koristio za podmirenje tekućih troškova poslovanja društva uključujući i isplatu plaća, podupiru iskazi svjedoka  M. S., N. R., D. O. i A. B. Upravo iz iskaza svjedokinje A. B., na koju se upire u žalbi i koja je bila inspektorica financijske policije, proizlazi da je obavljanjem kontrole u  „L.“ d.o.o. uočila nepravilnosti u radu, primjerice poslovanje s gotovinom te da je tadašnji rukovoditelj računovodstva neuredno vodio knjige. Međutim svjedokinja je također navela da je račun društva tada bio u blokadi i da je  jedini način poslovanja bio moguć gotovim novcem, koji se doduše tada nije smio imati, da je društvo „L.“ d.o.o. imalo neke privatne pozajmice koje nisu na taj način knjižene što predstavlja prekršaj i da su se takve pozajmice trošile za nabavku repromaterijala i za isplate plaća. Pored toga prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještačenja prema kojem je razvidno da je kod obračuna i stavljanja u odnos preplate po računu za izradu broda i s tim u svezi povrata sredstava društvu „L.“ d.o.o. vraćeno upravo 71.200,00 kuna manje nego je trebalo vratiti, ali  se vještak nije mogao izjasniti je li time optuženik pribavio sebi korist na štetu „L.“ d.o.o. Budući da su i svjedoci M. S., N. R. i D. O. također govorili o posuđivanju novca za isplatu plaća, bilo u naturi ili „na ruke“ i ovaj sud prihvaća razloge pobijane presude o nedostatku dokaza za učin terećenog kaznenog djela.

Naime, da bi se optuženika moglo osuditi za predmetno kazneno djelo trebalo je nedvojbeno utvrditi (čl. 455. st. 1. ZKP/08), da je terećeni iznos novca zadržao za sebe što je bitno obilježje inkriminiranog kaznenog djela. Kako je optuženik iznio argumente o razlozima poslovanja mimo računa društva koje je bilo u blokadi, da je posudbom i doznačenim novcem na njegov račun ustvari došao do „gotovine“ kojom je podmirivao tekuće troškove poslovanja „L.“ d.o.o., uključujući isplatu plaća, (čime je ustvari „L.“ d.o.o. dugovao „S. M.“ 71.200,00 kuna) koju obranu su potvrdili ispitani svjedoci, bez obzira  na činjenicu da je poslovanje društva bilo nepropisno i uz neuredno vođenje poslovnih knjiga, to nije moguće pouzdano i sigurno zaključiti da je novac zadržao za sebe te time oštetio „L.“ d.o.o. za navedeni iznos.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 koje drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. studenog 2016.