Broj: Kr 99/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. M. Š. i dr., zbog kaznenog djela 216. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11; dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o zahtjevu os. D. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što ju čine presude Općinskog suda u Splitu od 9. veljače 2016. broj Kml-155/13 i Županijskog suda u Bjelovaru od 9. lipnja 2016. broj Kžmp-2/2016, u sjednici održanoj 8. studenog 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se zahtjev os. D. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presude Općinskog suda u Splitu od 9. veljače 2016. broj Kml-155/13 i Županijskog suda u Bjelovaru od 9. lipnja 2016. broj Kžmp-2/2016, M. Š. i D. B. osuđeni su na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci svaki, zbog kaznenog djela iz čl. 216. st. 1. KZ/97, dok je ošt. H. I. d.o.o. Z. s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

Po pravomoćnosti navedene presude os. D. B. je putem branitelja A. Ć., odvjetnika iz S., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. i 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08)  i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08 dostavljen je primjerak zahtjeva sa spisima Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik smatra da je drugostupanjski sud trebao prihvatiti njegovu žalbu u kojoj je predlagao primjenu novog Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) kao blažeg budući je tim zakonom, za razliku od KZ/97, kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci moguće zamijeniti radom za opće dobro „jer bi se time u odnosu na podnositelja ostvarila svrha kažnjavanja.“ Zamjera da sud drugog stupnja nije dao „jasne i valjane razloge zbog kojih se ne bi mogao primijeniti institut zamjene kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi…već samo navodi da primjena ovog instituta nije dolazila u obzir.“ Prigovara da drugostupanjski sud nije razmotrio žalbeni razlog počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a time i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja što je od utjecaja na presudu.

Nije u pravu osuđenik da su ostvarene povrede zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. i 3. ZKP/08.

Iz sadržaja prvostupanjske i drugostupanjske presude jasno proizlazi da su sudovi postupili prema čl. 3. KZ/11, te primjenom načela konkretnosti nisu našli osnovanim primijeniti taj zakon kao blaži.

Suština osuđenikovih navoda, da bi se i radom za opće dobro ostvarila svrha kažnjavanja, u suštini je polemiziranje oko izbora sankcije što ne može biti predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka. U pravu je osuđenik da je prema čl. 55. KZ/11 kaznu zatvora do jedne godine moguće zamijeniti radom za opće dobro, dok je prema KZ/97 to moguće samo u slučaju izricanja kazne zatvora do šest mjeseci. U konkretnom je slučaju sud prvog stupnja ocjenom svih okolnosti o kojima ovisi vrsta i visina kaznenopravne sankcije, a kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja (str. 7 i 8 prvostupanjske presude) zaključio da je primjerena jedino „bezuvjetna kazna zatvora“. Naime, obrazloženje prvostupanjske presude jasno implicira da je kod izbora kazne, unatoč korektnog držanja pred sudom i roditeljskog statusa D. B., od posebnog značaja bila činjenica višekratne osuđivanosti „između ostalog i za istovjetna kaznena djela.“ Odgovarajući na žalbene navode osuđenika drugostupanjski sud je koncizno, ali razumljivo odgovorio da je pravilno primijenjen „zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, jer novi KZ/11, vezano za visinu zapriječene kazne, nije blaži za počinitelje, dok primjena instituta zamjene kazne zatvora radom za opće dobro, u odnosu na obojicu optuženika, nije dolazila u obzir…“ Ovaj dio obrazloženja također valja povezati sa razlozima suda o opravdanosti izricanja kazne oduzimanja slobode, upiranjem na višekratnu osuđivanost počinitelja, kako uvjetnom osudom tako i (bezuvjetnim) kaznama zatvora, uz ocjenu da će „upravo izrečenim kaznama zatvora biti ostvarena zakonom propisana svrha kažnjavanja…“ Drugim riječima, rukovodeći se načelom konkretnosti, prvostupanjski i drugostupanjski sud su ocijenili da je D. B. (i M. Š.) primjereno osuditi na kaznu zatvora jer se jedino takvom sankcijom može ostvariti svrha kažnjavanja, što stoga ne zahtjeva primjenu općeg dijela KZ/11, konkretno odredbi rada za opće dobro iz čl. 55. KZ/11, kao povoljnijih za počinitelja od onih iz KZ/97.

Nadalje, odredba čl. 487. st. 1. ZKP/08 nalaže drugostupanjskom sudu da ocijeni žalbene razloge i iznese povrede zakona koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što ne znači da je dužan obuhvatiti svaki pojedini navod žalitelja, već one bitne  i važne za odluku. U ovom je predmetu drugostupanjski sud dostatno, jasno i nedvosmisleno odgovorio na ključne navode žalbe. Tako nije utvrdio da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka istaknuta u žalbi D. B. Naprotiv, ocijenio je da je prvostupanjska presuda „potpuno razumljiva i nema nikakvog proturječja izreke i razloga presude“, a nije našao ni druge povrede procesnog zakona koje je ispitao prema čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 navodom da se žalbe „sadržajno…svode na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja“. Kod ocjene tih žalbenih navoda (obojice tada optuženika) prihvatio je argumentaciju suda prvog stupnja o dokazanosti terećenog djela utemeljenu na kritičkoj analizi i nedosljednosti iskaza M. Š. Stoga je prihvatio pravilnim utvrđenje iz prvostupanjske presude da su M. Š. i D. B. počinili kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 1. KZ/97, otuđenjem željezničkih tračnica vrijednosti 43.000,00 kuna, dakle svakako vrijednosti preko 1.000,00 kuna, što je bitan element ovog kaznenog djela, a takvo utvrđenje odgovara činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude.

Valja dodati da je promašeno inzistiranje osuđenika na kontradiktornosti izreke i razloga presude upiranjem kako pravilan matematički izračun broja komada izrezanih tračnica sa njihovom duljinom rezultira manjim ukupnom duljinom otuđenih tračnica, „dakle 26 metara dužnih kraće“, a time i nižom vrijednosti ukradene robe. Ovo stoga što ni činjenični opis djela ne sadrži točne naznake o duljini svakog pojedinog komada željezničke tračnice („od oko 80 m“, „dužine od cca 1,5 do cca 2 m) za posve pouzdan izračun, već je odlučan navod o vrijednosti otuđenih predmeta, koja višestruko premašuje 1.000,00 kuna i koja je pouzdano utvrđena iz podataka dostavljenim od oštećenika.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08, trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 8. studenog 2016.