Broj: Kž 379/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M. zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 5. svibnja 2016. broj K-2/2016-11, u sjednici održanoj 9. studenog 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. D. M. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim opt. D. M. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11, te ga je na temelju čl. 110. uz primjenu čl. 48. st. 1. i 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. rujna 2015. do 30. rujna 2015.

Na temelju čl. 68. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6.  Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 5.784,00 kn i paušala u iznosu od 1.000,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

Optuženik je podnio žalbu putem branitelja B. K., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Spis predmeta je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, odnosno da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i da su u znatnoj mjeri u proturječnosti razlozi presude s iskazima danim u postupku, međutim, u daljnjem dijelu žalbe te tvrdnje ne obrazlaže i ne konkretizira.

Naime, iz obrazloženja žalbe proizlazi da optuženik u biti prvostupanjsku presudu  pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja budući da smatra da je sud pogrešno utvrdio da je on oštećeniku zadao sporni  ubod nožem jer da za to nema pouzdanih dokaza.

Dakle, suprotno navedenim paušalnim postupovnim prigovorima optuženika, izreka presude niti u jednom dijelu nije nerazumljiva niti je proturječna sama sebi i razlozima presude, a u obrazloženju presude sud prvog stupnja je o svim odlučnim činjenicama iznio jasne i neproturječne razloge koji nisu u suprotnosti s iskazima danim u postupku.

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju paušalno upire žalba, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Protivno tvrdnjama optuženika sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice pravilno i potpuno  utvrdio.

Naime, kao što je u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već istaknuto, sadržajno se cijela žalba optuženika svodi na osporavanje utvrđenja suda prvog stupnja da je on oštećeniku zadao ubodnu ranu nožem.

Ovakva teza obrane se argumentira time da ne postoji niti jedan materijalni dokaz za ovakvo utvrđenje suda prvog stupnja jer nož kojim je ubod počinjen nije pronađen, na odjeći i dijelovima tkiva optuženika nisu pronađeni tragovi koji bi upućivali da je on nožem zadao ubod oštećeniku, niti je sam oštećenik vidio nož. Nadalje, ističe da je sud zaključak o dokazanosti počinjenja kaznenog djela izveo samo na temelju iskaza oštećenika čiji je iskaz nepouzdan jer i sam oštećenik priznaje da je kritične zgode bio u sukobu s tri svjedoka koji su ispitani u ovom kaznenom postupku te je bio i prekršajno kažnjen zbog fizičkog nasilja. Žalbom se ukazuje i na to da nije jasno koje je dijelove iskaza svjedoka L. M. S. i M. K. sud prihvatio utvrđujući dinamiku događaja prema kojoj je optuženik oštećenika ubo nožem jer se ne analiziraju  iskazi svjedoka u cijelosti.

Međutim, svim naprijed navedenim tvrdnjama optuženik niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u sumnju ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja.

Naime, bez obzira što u konkretnom slučaju nož kao sredstvo počinjenja nije pronađen, niti postoje drugi materijalni tragovi o tome da je optuženik kritične zgode ubo oštećenika, to izvan bilo kakve sumnje proizlazi iz iskaza ošt. J. B. čiji je iskaz potvrđen iskazima E. B., S. Š. i D. P.. Oštećenik je dosljedno u svojim iskazima naveo da iako nož nije vidio, da je sto posto siguran da ga je ubo optuženik nakon što mu je izbio štap iz ruke  jer je u tom trenutku osjetio bol u predjelu ispod srca. Naveo je i da je na njega, dok je ležao na cesti, kako bi ga zaštitila, legla strina optuženika Z. M.. Sjeća se i da je nakon svega kumu D. P. rekao da zove policiju jer ga je V. (nadimak optuženika) ubo nožem u stomak.

Svjedok D. P. ovo potvrđuje navodeći da mu je oštećenik rekao da ga je ubo optuženik te da sam trenutak nanošenja ozljede nije vidio, ali je vidio kako S. S. odguruje D. M. od oštećenika u stranu.

Sin oštećenika E. B. potvrđuje ove navode oštećenika da je optuženik bio u blizini oštećenika, navodeći da ga je vidio kada je dolazio na lice mjesta na udaljenosti od oko pola metra kada se optuženik već udaljavao nakon sukoba te da mu je nakon toga otac koji je ležao na zemlji rekao da ga je optuženik probo nožem.

Svjedokinja S. Š. navodi, između ostalog, da ju je Z. M., zamolila da ode do oštećenikovog stana i donese zdravstvenu iskaznicu i novčanik i da joj je tom prilikom rekla da je legla na oštećenika koji je ležao na cesti i kojeg je optuženik ubo nožem.

Prema tome, iz navedenih iskaza nedvojbeno slijedi zaključak da je optuženik kritične zgode, nakon što je čuo da je optuženik u sukobu s njegovom kćerkom L. M. S., došao kako bi se obračunao s oštećenikom i pri tom ga je ubo nožem. Dakle, osim što sud prvog stupnja ukazuje da je iskaz oštećenika potvrđen iskazima navedenih svjedoka, pravilno ističe da je njegov iskaz i logično uvjerljiv ukazujući da oštećenik nema razloga od više osoba s kojim je bio u fizičkom sukobu neistinito teretiti upravo optuženika, i to još u stanju u kojem je bio neposredno  nakon ubadanja.

Kada je, posve ispravno prihvatio ove iskaze navedenih svjedoka, sud prvog stupnja je s pravom otklonio iskaze svjedoka L. M. S. i M. K. u dijelu u kojem su oni naveli da je optuženik kritične zgode bio kod svoje kuće jer je to očito smišljena  konstrukcija kakao bi se pogodovalo optuženiku. U pogledu iskaz potonjih svjedoka sud prvog stupnja je naveo da prihvaća dijelove koji se odnose na dinamiku događanja, dakle, opisivanje sukoba oštećenika s kćerkom i zetom optuženika, koji je prethodio spornom sukobu, tako da ti razlozi obrazloženja nisu ni u kakvoj koliziji s ostalim navodima suda prvog stupnja.

Iz naprijed navedenih razloga, bez obzira što nema materijalnih dokaza da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo, a što se nerijetko događa u kaznenim postupcima kada počinitelji nakon počinjenja kaznenih djela do dolaska policije učine nedostupnim sredstva počinjenja i uklone ostale relevantne tragove koji bi upućivali na počinitelja, kraj vjerodostojnog iskaza oštećenika čiji iskaz u najvažnijim okolnostima korespondira s iskazima svjedoka E. B., S. Š. i D. P., svaka dvojba o tome da je optuženik počinitelj predmetnog kaznenog djela je isključena.

Dakle, protivno tvrdnjama optuženika, činjenično stanje je u pobijanoj presudi pravilno utvrđeno, dok u pogledu nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja optuženik niti ne ukazuje koja to odlučna činjenica, u smislu odredbe čl. 470. st. 3. ZKP/08 nije utvrđena, niti u tom pravcu predlaže određene dokaze.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava citirane u izreci presude i nije u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.

Nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Naime, sud prvog stupnja je optuženiku primjenom odredbi o zakonskom ublažavanju, jer je djelo ostalo u pokušaju, izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine koja je primjerena i koja će i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ispuniti svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije. Državni odvjetnik pogrešno u žalbi, u nastojanju da argumentira svoj stav da je izrečena kazna zatvora preblaga, navodi da se optuženiku kao otegotno trebalo cijeniti činjenicu da je on porekao počinjenje kaznenog djela i da nije priznao svoj krimen niti se iskreno pokajao, a nije niti pokušao sanirati štetu koju je počinio. Naime, optuženikovo je pravo da se brani na način na koji god smatra da je za njega najpovoljniji i kada odluči ne iznositi obranu ili poriče počinjenje kaznenog djela, tada mu se to, kao i odsustvo kajanja,  ni na koji način  ne može uzeti otegotnim (za razliku od priznanja i kajanja  koje se mogu uzeti olakotnom okolnošću).

Imajući u vidu sve okolnosti djela, izrečena je kazna posve primjerena i optuženiku nije potrebno izricati strožu društvenu osudu. Optuženikovo ponašanje koje je prethodilo spornom događaju, nema značaj koji mu pridaje državni odvjetnik.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Optuženik se ne žali zbog odluke o kaznenim sankcijama, međutim, kako se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, smatra se, u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08, da njegova žalba sadrži i tu žalbenu osnovu.

Međutim, niti u tom pravcu žalba nije osnovana jer je sud prvog stupnja optuženiku za ovakvo teško kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od pet do dvadeset godina, uz odredbe o ublažavanju, izrekao maksimalno ublaženu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i blaža kaznena sankcija ne bi u dovoljnoj mjeri izražavala društvenu osudu za ovakvo pogibeljno kazneno djelo.

Sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja je optuženiku ispravno izrečena jer su za to ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 68. KZ/11.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane, na temelju čl. 482. ZKP/08, je presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 9. studenog 2016.