Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Kž-Us 60/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, dr. sc. Zdenka Konjića, Dražena Tripala i Ranka Marijana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. A., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 8. ožujka 2016. br. K-Us-7/15, u sjednici održanoj 10. studenoga 2016., u nazočnosti branitelja optuženika, odvjetnika Lj. P. V. iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba opt. D. A. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

U obnovljenom kaznenom postupku protiv opt. D. A., temeljem čl. 508. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj  152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08), u odnosu na njega stavljena je izvan snage pravomoćna presuda Županijskog suda u Rijeci br. K-Us-6/09 od 12. srpnja 2010., preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž-Us-2/11 od 5. travnja 2011. te je donesena nova presuda kojom je opt. D. A. oglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. i 3. KZ/97 i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam (7) godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru te na izdržavanju kazne, sukladno čl. 63. st. 1. KZ/97.

 

Temeljem čl. 173. st. 7. KZ/97, od optuženika je oduzeta predmetna opojna droga te digitalna vlaga, a temeljem čl. 80. KZ/97 primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta namijenjenih ili uporabljenih za počinjenje kaznenog djela, pobliže opisanih u izreci te presude.

 

Na temelju čl. 82. st. 2. KZ/97, od optuženika je oduzet novčani iznos od 5.500,00 kn te je, u vezi čl. 559. ZKP/08, obavezan uplatiti protuvrijednost iznosa od 3.000,00 EUR na ime stečene imovinske koristi.

 

Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.148,00 kn, sukladno čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 5. i 6. ZKP/08.

 

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju Lj. P. V., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik Lj. P. V., koji je izložio navode žalbe i ostao pri žalbenom prijedlogu. Optuženik, koji se nalazi u istražnom zatvoru, pismeno je izjavio da ne želi nazočiti sjednici žalbenog vijeća, dok uredno pozvani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana bez prisutnosti tih osoba, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, izreka prvostupanjske presude nije nerazumljiva niti proturječna sama sebi, a obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i opširne razloge o svim odlučnim činjenicama. Naime, iako je do primopredaje opojne droge heroin faktički došlo tijekom mjeseca studenog 2008. godine, prvostupanjski sud osnovano utvrđuje da je kriminalna djelatnost započeta već u ljeto te godine, kada je postignut kriminalni dogovor između optuženika i svjedoka R. Č. vezano za nabavku i dopremanje droge u R. O tome se, suprotno tvrdnji žalbe, navode razlozi na listu 33, V pasus obrazloženja prvostupanjske presude. Stoga u izreci naznačeni kriminalni period od mjeseca lipnja do studenoga 2008. godine odgovara činjenicama kako ih utvrđuje i obrazlaže prvostupanjski sud. Također, netočno se žalbom tvrdi da u obrazloženju presude izostaju razlozi o tome na koji način se optuženik povezao s ostalim učesnicima kriminalne djelatnosti. Upravo suprotno, kriminalna aktivnost udruživanja optuženika radi zajedničke nabavke i preprodaje opojne droge heroin obrazložena je na listu 30, III pasus presude, pri čemu doista nije odlučno da li optuženik, osim svjedoka R. Č., poimence poznaje i sve druge uključene osobe. Osim toga, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je optuženiku, već iz same količine nabavljene opojne droge (u dva navrata ukupno 4 kg heroina), bilo poznato da će ju svjedok R. Č. sam i putem drugih osoba dalje prodavati.

 

Stoga nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Također, ne može se prihvatiti tvrdnja žalbe da bi odbijanjem dokaznih prijedloga obrane prvostupanjski sud povrijedio optuženikovo pravo da dokazuje činjenice koje mu idu u prilog. Prvostupanjski je sud prihvatio prijedloge obrane za ispitivanjem svjedoka pretrage njegovog stana, a prihvatio je i prijedlog da se presluša telefonski razgovor između svjedoka R. Č. i os. I. P. vođen 20. rujna 2008. godine, koji dokazni prijedlog je bio dostatno specificiran. Stoga se ne može tvrditi da je obrana bila u neravnopravnom položaju prema dokaznim prijedlozima optužbe. Prijedlog obrane da se preslušaju i ostali telefonski razgovori vođeni između svjedoka Č. te osuđenika P., kao i razgovori između tog svjedoka i os. M. T., s pravom su odbijeni zbog činjenice da su posebne mjere tajnog praćenja i prisluškivanja bile na snazi više mjeseci, a obrana nije dostatno označila vrijeme vođenja tih razgovora. Osim toga ocijenjeno je da se radi o nevažnim dokazima, što prvostupanjski sud valjano obrazlaže. Slijedom toga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, već se eventualno radi o tome da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim, o čemu će naknadno biti riječi.

 

Nije ostvaren žalbeni osnov povrede kaznenog zakona.

 

Neovisno o tome što je 1. siječnja 2013. godine stupio na snagu novi Kazneni zakon koji za predmetno kazneno djelo u čl. 329. st. 1. toč. 4. u vezi čl. 190. st. 1. i 2. KZ/11 predviđa blažu kaznu, isti se u obnovljenom kaznenom postupku ne može primijeniti, jer prema izričitoj odredbi čl. 508. st. 1. ZKP/08, za novi postupak vrijede iste materijalnopravne odredbe kao i za prvi postupak, osim odredaba o zastari. Stoga prvostupanjski sud nije bio dužan u presudi obrazložiti pitanje pravnog kontinuiteta niti primjene blažeg zakona, već je predmetno kazneno djelo osnovano pravno označio prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme vođenja prvog postupka.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud olako prihvatio terećenje svjedoka R. Č. kao istinito, iako u njemu postoje određene nelogičnosti. Temeljem sadržaja preslušanih telefonskih razgovora ukazuje se da je svjedok R. Č. započeo sa preprodajom opojne droge heroin prije poznanstva sa optuženikom, pa je očito da je za tu svrhu angažirao drugu osobu. U svakom slučaju, svjedok Č. neistinito tvrdi da se prije kontakta sa optuženikom bavio prodajom opojne droge „na sitno“. Smatra se da sadržaj telefonskih razgovora koje je optuženik vodio sa svjedokom R. Č. ne potvrđuju navode njegovog iskaza, budući da se u njima ni na koji način ne spominje nabavka ili prodaja opojne droge. Taj svjedok je lažno teretio optuženika kako bi mu se osvetio zbog njegovog iskaza danog pred redarstvenim vlastima u nazočnosti branitelja. Stoga je trebalo prihvatiti dokazne prijedloge obrane i preslušati telefonske razgovore koje je svjedok R. Č. vodio s drugim osobama, a iz kojih bi bilo vidljivo da je svjedok Č. već od 2006. godine nabavljao opojnu drogu s područja Z., u čemu optuženik nije učestvovao niti prema navodima optužnice. Stoga je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je opt. D. A. počinio predmetno kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.

 

Svjedok R. Č. (koji je u prvom postupku pravomoćno oglašen krivim zbog predmetne kriminalne djelatnosti) dosljedno tvrdi da je preko osobe iz Z. po imenu B. (koju spominje i optuženik u svojoj obrani) saznao da mu optuženik može nabaviti opojnu drogu heroin pa je u tom smislu s njim postigao dogovor u ljeto 2008. godine. Vezano za to, iskazuje da je u dva navrata u R. preuzeo količine od 1 kg odnosno 3 kg opojne droge heroin na mjestu i u vrijeme koje mu je označio optuženik te mu je na ime kupoprodaje 1 kg heroina predao iznos od 3.800,00 EUR-a. Tako nabavljenu drogu držao je u svojoj garaži i dalje prodavao putem drugih učesnika, koji su također pravomoćno osuđeni u prvom postupku.

 

Iz navedenog slijedi da svjedok R. Č. jasno i nedvosmisleno tereti optuženika za kriminalnu djelatnost opisanu u izreci prvostupanjske presude.

 

Iako optuženik drugačije opisuje svoju ulogu tj. tvrdi da je svjedok Č. drogu nabavljao preko svjedoka T. F., a on, optuženik, je u više navrata preuzimao novac od svjedoka Č. u R. te ga predavao svjedoku F. u Z. (a jedanput i u R.), prvostupanjski sud s pravom takvom obranu otklanja kao neuvjerljivu i sračunatu na umanjivanje vlastite kaznene odgovornosti.

 

Prije svega, u postupku nije utvrđen ozbiljan motiv za lažno terećenje optuženika jer su on i svjedok R. Č. bili u dobrim, čak i prijateljskim odnosima, kako je vidljivo iz sadržaja preslušanih telefonskih razgovora. Osim toga, svjedok R. Č. priznaje vlastitu kriminalnu aktivnost, a optuženik nije na uvjerljiv način dokazao zašto bi lažno teretio njega, umjesto svjedoka T. F. Naime, da je svjedok Č. doista želio zaštiti svjedoka F., kako optuženik tvrdi u obrani, mogao je u svom iskazu prešutjeti identitet osobe koja mu je nabavljala opojnu drogu, a ne nužno i teretiti optuženika.

 

Nadalje, istinitost terećenja svjedoka R. Č. jasno je potvrđena rezultatima provedenih posebnih dokaznih radnji tajnog praćenja i prisluškivanja, koji su u pobijanoj presudi opširno i precizno analizirani. Doista, učestalost i vrijeme telefonskih kontakata te susreta između optuženika i svjedoka R. Č., posebno vezanih uz kritične datume primopredaje opojne droge i to 10. i 20. studenoga 2008., nedvojbeno potvrđuju da svjedok R. Č. govori istinu. Također, znakovit je susret optuženika i svjedoka Č. dana 19. studenoga 2008. godine zabilježen mjerama tajnog praćenja, kada svjedok Č. tvrdi da je na ime isporuke 1 kg heroina predao optuženiku iznos od 3.800,00 kn. Također, posebno je važan i podatak da svjedok Č., kada dana 20. studenoga 2008. godine ne može preuzeti opojnu drogu iz zaključanog vozila na parkirnom prostoru „T. C.“ u R., odmah telefonom pokušava kontaktirati optuženika, a nakon uspješno obavljene primopredaje 3 kg opojne droge heroin opet kontaktira optuženika te se s njim i susreće. Sve ove podudarnosti između iskaza svjedoka R. Č. i rezultata provedenih posebnih dokaznih radnji, prvostupanjski sud valjano i temeljito obrazlaže, a te argumente prihvaća i ovaj žalbeni sud, tim više jer se niti žalbom ne dovode s uspjehom u sumnju.

 

U žalbi isticana okolnost da optuženik i svjedok R. Č. u svojim telefonskim razgovorima izrijekom ne spominju nabavku opojne droge, samo je djelomično točna jer se neki od uporabljenih termina kao npr. ... nabavi mi četiri gume ... treba mi tri gume za prijatelja ... snimi mi pet filmova …", mogu povezati s unaprijed dogovorenim šiframa za nabavku opojne droge. Osim toga, nije niti realno očekivati da će osobe iz kriminalnog miljea koje se kontinuirano bave preprodajom većih količina opojne droge u svojim razgovorima to izričito spomenuti. Međutim, važnost snimljenih telefonskih razgovora odlučna je za utvrđivanje dinamike kontakata između optuženika i svjedoka Č. te za usporedbu tih kontakata s podacima koje je svjedok Č. naveo u svom iskazu.

 

Kod takvog stanja stvari tj. kada obrana nije uvjerila sud u postojanje motiva za lažno terećenje optuženika, a iskaz svjedoka R. Č. sukladan je podacima dobivenim mjerama tajnog praćenja i prisluškivanja, niti za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nikakve dvojbe nema da je optuženik počinitelj predmetnog kaznenog djela.

 

U odnosu na kriminalnu radnju držanja opojne droge kokain i marihuane radi daljnje prodaje, žalitelj ne navodi razloge pobijanja, a ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je i u tom dijelu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

 

Suština optuženikove žalbe ogleda se u tvrdnji da svjedok R. Č. ne govori istinu kada iskazuje da se prije poznanstva i dogovora sa optuženikom bavio prodajom opojne droge tek „na sitno“. Nasuprot tome, žalbom se tvrdi da je taj svjedok već od 2006. godine imao osobu od koje je redovito nabavljao opojnu drogu heroin zbog čega mu dogovor sa optuženikom nije bio niti potreban. Na okolnost vjerodostojnosti iskaza svjedoka R. Č., koji poriče bilo kakvu povezanost s ranijom nabavkom opojne droge iz Z., predlaže se preslušati telefonske razgovore između svjedoka Č. i os. I. P., posebno na dan 16. listopada 2008. godine, te svjedoka Č. i os. M. T. iz rujna 2008. godine.

 

Nasuprot tome, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno. Pored toga što predloženi telefonski razgovori nisu u dostatnoj mjeri  vremenski specificirani, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da se niti ne odnose na važne činjenice. Naime, utvrđenje da se svjedok R. Č. i prije dogovora sa optuženikom bavio preprodajom opojne droge heroin nije odlučna jer to priznaje i sam svjedok, a opseg te kriminalne djelatnosti vidljiv je iz pravomoćne presude koja je u odnosu na R. Č. ostala na snazi. Iako R. Č., ispitan u svojstvu svjedoka, sada umanjuje svoju raniju kriminalnu djelatnost, time nije dovedena u pitanje vjerodostojnost njegovog iskaza u cjelini. S druge strane, prvostupanjski je sud na istu okolnost prihvatio prijedlog obrane i preslušao telefonski razgovor između svjedoka Č. i os. I. P. koji je vođen dana 20. rujna 2008. godine, ali iz tog razgovora nije mogao utvrditi ništa bitno što bi bilo od koristi za optuženika. Stoga bi se preslušavanjem ostalih, u žalbi navedenih telefonskih razgovora, samo bezrazložno odugovlačio ovaj kazneni postupak.

 

              Stoga je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud primijenio i odgovarajuću odredbu materijalnog prava te je opt. D. A. osnovano oglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. i 3. KZ/97 na način učinjen u izreci prvostupanjske presude.

 

Budući da se u žalbi optuženika izrijekom ne pobija odluka prvostupanjskog suda o kazni, to je ista ispitana po službenoj dužnosti, u smislu čl. 478. ZKP/08.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne. Naime, kada se uzme u obzir da se konkretno radi o izrazito velikoj količini opojne droge heroin koja je naročito opasna za ljudsko zdravlje (ukupno 4 kg), a optuženik je prethodno već osuđivan u  Republici Italiji za istovrsno kazneno djelo i to na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i novčanu kaznu od 14.000,00 EUR-a, očito je da se radi o počinitelju kod kojeg ranija osuda nije polučila željenu svrhu, već je činjenje takvih kaznenih djela preuzeo kao životni obrazac ponašanja.

 

S druge strane, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da na strani optuženika nema olakotnih okolnosti, a činjenica da je od događaja proteklo više od osam godina posljedica je nekorektnog ponašanja optuženika koji se za to vrijeme nalazio u bijegu te je postao dostupan hrvatskim pravosudnim organima tek na temelju izručenja iz Republike Srbije.

 

U povodu žalbe optuženika ispitana je i odluka prvostupanjskog suda o oduzimanju predmeta te imovinske koristi pa je utvrđeno da su te odluke sukladne čl. 80. st. 1. i čl. 82. st. 2. KZ/97.

 

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 10. studenoga 2016.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu