- 1 -              Rev 3095/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3095/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.o.o. u stečaju, V., OIB: ... (univerzalni pravni sljednik I. g. d.d. Z., OIB: ...) protiv tuženika L. g. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Đ. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1739/18-4 od 7. kolovoza 2018., kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-1475/13 od 9. svibnja 2013. i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-1475/13 od 23. travnja 2018., u sjednici održanoj 4. lipnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužitelju 7.263.058,30 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja.

 

Rješenjem suda prvog stupnja ispravljena je presuda suda prvog stupnja br. P-1475/13 u uvodu u odnosu na dan zaključenja glavne rasprave i dan objave presude tako da umjesto „18. travnja 2012., a presuda objavljena 9. svibnja 2012.“ ima pisati:“18. travnja 2013., a presuda objavljena 9. svibnja 2013.“ (toč. I.), te je odbačen tuženikov prigovor radi prebijanja (toč. II.).

 

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđene su presuda i rješenje suda prvog stupnja.

 

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti pobijane odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet postupka je isplata duga tuženika zbog izvršenih građevinskih radova od strane tužitelja, kao izvoditelja radova, na temelju Ugovora o građenju od 19. veljače 2001. sklopljenog između stranaka.

 

Revizijski navodi kojima se osporavaju presuda i rješenje, a kojima se tvrdi da je bitna povreda odredaba parničnog postupka ostvarena time što nedostaju valjani razlozi za utvrđenje suda kao i obrazloženje vezano uz odbacivanje tuženikovog prigovora radi prijeboja sadržajno upućuju na isticanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Pobijana presuda i rješenje nemaju nedostataka i mogu se ispitati te sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revident.

 

U odnosu na revizijske navode koje tuženik iznosi u okviru tog revizijskog razloga, a koji se zapravo svode na navode da se u presudi prvog stupanj kao tužitelj pojavljuje Industrogradnja d.d., a u pobijanom rješenju kao tužitelj Isto d.d., tuženik zapravo ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 192. st.1. ZPP.

 

Pravilno je sud drugog stupnja ocijenio da u konkretnom slučaju nje došlo do subjektivne preinake u smislu čl. 192. st. 1. ZPP iz razloga što je sud prvog stupnja u razdoblju od donošenja pobijane presude 9. svibnja 2013. do rješenja 23. travnja 2018. postupio sukladno čl. 212. i čl. 215. ZPP, pa Industrogradnja grupa d.d. uopće nije mogla biti stranka u postupku na dan donošenja rješenja suda prvog stupnja. Radi navedenog nisu osnovani revizijski razlozi kojima se pobija drugostupanjsko rješenje kojim je potvrđeno rješenje o ispravku presude.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o građenju i aneksa istome, prema kojem ugovoru tuženik ima još dug prema tužitelju u iznosu od 7.263.058,30 kuna.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi čl. 630. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a koji zakon se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) ugovor o građenju je ugovor o djelu u kojem se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje da mu za to isplati određenu cijenu.

 

Obzirom je tužitelj izvršio svoje obveze preuzete Ugovorom o građenju od 19. veljače 2001. i aneksom istom, a tuženik nije u cijelosti izvršio svoju obvezu isplate ugovorene cijene kako je to propisano čl. 630. st. 1. ZOO, tužitelj opravdano traži da mu tuženik isplati taj iznos.

 

Pravilno su sudovi ocijenili i glede istaknutog prigovora prijeboja, odnosno zbog čega nije moguće odlučivati o prigovoru prijeboja ako o toj tražbini već teče parnica. Prema pravnom shvaćanju sudova kad tuženik istakne prigovor radi prebijanja u parnici, on time na specifičan način ostvaruje ista ovlaštenja koja ostvaruje kad istakne  tužbeni zahtjev, u kom slučaju se primjenjuju i pravila o litispendenciji – čl. 194. ZPP.

 

Stoga, ako bi sud presudom odlučio o istaknutom prigovoru radi prijeboja, odluka o postojanju ili nepostojanju tog potraživanja postala bi pravomoćna sukladno čl. 333. st. 3. ZPP zbog čega su sudovi pravilno odlučili kada su odbacili tuženikov prigovor radi prebijanja.

 

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP., u odnosu na presudu, odnosno na temelju čl. 400. st. 3. ZPP u odnosu na rješenje drugostupanjskog suda.

 

Zagreb, 4. lipnja 2019.