Broj: Kž 591/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. S., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u svezi s čl. 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog B. S., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 26. rujna 2016. godine, broj K-13/2016-16, u sjednici održanoj 14. studenog 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

Žalba optuženog B. S. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi B. S. što je počinio kazneno djelo iz čl. 110. u svezi s čl. 34. st. 1. KZ/11 te je na temelju čl. 110. u svezi s čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zavora u trajanju od tri godine, u koju kaznu mu je na temelju čl. 63. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. ožujka 2016. pa nadalje.

Prema optuženom B. S. na temelju čl. 69. KZ/11 izrečena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati do prestanka izvršenja kazne tj. tri godine. Od optuženog B. S. na temelju čl. 79. KZ/11 oduzet je kuhinjski nož duljine oštrice 17. cm koji će po pravomoćnosti presude biti uništen.

U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženi B. S. je na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 6. Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08) obavezna platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 7.260,00 kuna.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi B. S. po branitelju M. M. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja što je rezultiralo povredom kaznenog zakona, te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači i oslobodi ga se optužbe, a podredno utvrdi da je djelo počinio u prekoračenju granica nužne obrane ili da se preinači u odluci o kazni i izrekne mu se djelomična uvjetna osuda.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik predloživši da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba optuženika nije osnovana.

Nije u pravu optuženi B. S. kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno time što sud nije prihvatio kao istinit i točan navod obrane optuženika da bi on svoga sina - oštećenog D. S. ubo nožem u namjeri otklanjanja njegovog istodobnog protupravnog napada.

Naime, prvostupanjski sud je izvršio pažljivu i sveobuhvatnu analizi izvedenih dokaza i na temelju takve analize ispravno zaključio da je obrana optuženika usmjerena izbjegavanju njegove kaznene odgovornosti, koji zaključak u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud. Nakon nesporno utvrđenog verbalnog sukoba, prvostupanjski sud ispravno prihvaća iskaz oštećenog D. S. da je njegov otac, optuženi B. S. krenuo prvi na njega s viljuškom u ruci koju je odbacio uzevši u ruku nož kojim je zamahnuo oprema njemu, a koji zamah je on odbio na način da je otac nožem koji je imao u rukama ubo ga u leđa u predjelu kralježnice, nastavljajući mu prijetiti da će ga zaklati, a kada je on pobjegao iz kuhinje držeći vrata,otac je cjepanicom razbio staklo na vratima, nakon čega je on pobjegao van iz kuće. Kako navodi, on je tada uzeo letvu i oca koji ga je tražio udario u predjelu nadlaktice i prsa, srušivši ga na zemlju, kada mu je i sjeo na prsa, a kada se pojavio njegov brat V. S. koji ih je rastavio.

Ovakvu dinamiku događaja kojoj nije prisustvovao nitko drugi osim optuženika i oštećenika u osnovnim crtama suglasno prikazuju oba sudionika, s time što optuženik tvrdi da je on bio napadnut u kući, tvrdeći da mu je sin tada udarcima šake slomio rebro.

Međutim, kako to ispravno zaključuje i prvostupanjski sud, obzirom na mjesto pronalaska noža na dvorištu, kojega je nesporno iznio upravo optuženi, nespornu činjenicu da je upravo optuženi cjepanicom razbio staklo na kuhinjskim vratima, istinitim se ukazuje iskaz svjedoka D. S. da je on taj koji je nakon verbalne prepirke čitavo vrijeme bio u defanzivi, braneći se od zamaha nožem oca - optuženika, bježeći iz kuhinje pred optuženikom, pokušavajući prekinuti ovaj sukob zatvaranjem vrata kao fizičke prepreke između njega i optuženika, a upravo je optuženik nakon prvog neuspjelog usmrćenja nožem u kuhinji bio osoba koja i dalje prijeti riječima da će ubiti sina, nastavlja atakirati na njega razbivši staklo na kuhinjskim vratima i konačno izašavši na dvorište gdje je sin pobjegao s nožem u rukama.

Upravo obzirom na ovako ispravno utvrđeno činjenično stanje ne može se raditi niti o postupanju u prekoračenju granica nužne obrane, kako to pogrešno sugerira optuženik u svojoj žalbi.

Suprotno tvrdnji optuženika drugačiju sliku o događanju ne pruža niti iskaz svjedoka V. S., koji nije bio očevidac događaja već je došao tek kasnije, kada je djelo već bilo dovršeno, a čiji iskaz je pročitan na raspravi bez da je za to postojala zakonska osnova. Naime, čitajući ovaj iskaz kako je on bio iznesen pred državnim odvjetnikom pogrešno je primijenjena odredba čl. 431. st. 1. toč. 4. ZKP/08 koja ovakvo čitanje omoguće samo ako je privilegirani svjedok iz čl. 285. st. 1. toč. 1. do 3. ZKP/08 ispitan od sudbene vlasti tj. suca istrage u dokaznom ročištu ili raspravnog suca na nekoj ranijoj raspravi, ali ne i od strane državnog odvjetnika koji je stranka u postupku. No kako nitko ne ukazuje na pogrešnu primjenu ove zakonske odredbe, drugostupanjski sud nije bio u ovlašten reagirati na nju po službenoj dužnosti, već ju samo deklarira, a nesporno radi se o svjedoku koji nije bio prisutan početku sukoba pa da bi mogao imati saznanja kako je sukob započeo.

Također, nije u pravu optuženik da bi kazna zatvora u trajanju od tri godine bila prestrogo odmjerena sankcija. U tome dijelu prvostupanjski sud je vodio računa o svim olakotnim okolnostima i odsustvu otegotnih, dajući primjereni značaj ovako utvrđenim olakotnim okolnostima. Niti sam optuženik u svojoj žalbi ne ističe neku novu okolnost koja sudu ne bi imao u vidu kada je donosio odluku o kazni. Upravo obzirom na utvrđene olakotne okolnosti, odsustvo otegotnih okolnosti i činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, prvostupanjski sud primjenom odredaba o ublažavanju kazne osuđuje optuženika na kaznu zatvora manju od zakonom propisane, a samo nešto višu od minimalno moguće uz odredbe o ublažavanju kazne. Upravo ovakvu kaznu, obzirom na utvrđene okolnosti relevantne za individualizaciju kazne smatra primjerenom i drugostupanjski sud, zbog čega je žalba optuženika neosnovana i u tome dijelu.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 14. studenog 2016. godine