Broj: Kž 512/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. E. B., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11, odlučujući o žalbi opt. E. B. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 08. srpnja 2015. br. K-29/14, u sjednici održanoj 14. studenog 2016., u prisutnosti opt. E. B. i njegovog branitelja N. S., odvjetnika iz P.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

I.              Prihvaća se djelomično žalba opt. E. B., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 136. st.2. KZ/11 i u tom dijelu predmet upućuje nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II.              Uslijed odluke pod toč. I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. E. B. za kazneno djelo iz čl. 153. st.1 KZ/11, u vezi sa čl. 152. st. 1. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 06. listopada 2014. do 14. studenog 2016.

III.              Žalba opt. E. B. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Puli-Pola proglasio je krivim opt. E. B. za kazneno djelo silovanja, iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 i za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode, iz čl. 136. st. 2. KZ/11, počinjena na način pobliže opisan u izreci te presude, i na temelju istih zakonskih odredbi, utvrdio mu je za ta djela pojedinačne kazne i to za kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. KZ/11, kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a za kazneno djelo iz čl. 136. st. 2. KZ/11, kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme istražnog zatvora od 06. listopada 2014., pa nadalje.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZKP/08), ošt. N. L. upućena je da imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08, optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka sudu za provedena vještačenja i dr., visina kojih će se odrediti naknadno posebnim rješenjem, te paušalni iznos od 10.000,00 kn.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. E. B. putem branitelja N. S., odvjetnika iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, dostavljeni su spisi predmeta na dužno razgledanje, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženika, N. S., odvjetnika iz P., dok je sukladno odredbi čl. 475. st. 9. ZKP/08, nazočnost opt. E. B., koji se nalazi u istražnom zatvoru u Zatvoru u Puli, osigurana putem zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (audio-video uređaj), te u odsutnosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji nije pristupio iako je uredno obaviješten o sjednici vijeća (sukladno odredbi čl. 475. st. 5. ZKP/08).

Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode, iz čl. 136. st. 2. KZ/11.

U pravu je žalitelj kada ističe da je činjenično stanje u odnosu na ovo kazneno djelo za sada nepotpuno i pogrešno utvrđeno, jer i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud nalazi da se razlozi na kojima prvostupanjski sud temelji zaključke da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 136. st. 2. KZ/11, za sada ukazuju nedostatnim i preuranjenim.

Prije svega, tvrdnje oštećene da ju je optuženik prisilio da uđe u auto, nisu same za sebe dovoljne za zaključak da joj je time protupravno oduzeo slobodu kretanja a još manje da bi to učinio kako bi je prisilio da što učini, jer za sada su takve tvrdnje proizvoljne i neutemeljene jer nisu potvrđene niti jednim od izvedenih dokaza. Naime, niti jedan od ispitanih svjedoka ne potvrđuje istaknute tvrdnje oštećenice, već naprotiv iz njihovih iskaza proizlazi da je oštećena bez prisile sjela u vozilo optuženika. Tako, svj. R. G. navodi da je vidio optuženika kraj vrata vozača a oštećenu kraj vrata suvozača, te da je čuo kada je K. (optuženik) rekao N. da sjedne u auto što je ona i učinila, dok svj. G. K. navodi da je vidjela optuženika i oštećenu kako nešto raspravljaju kod optuženikovog vozila, pri čemu nije uočila da bi jedno drugog kontaktirali rukom, dok svj. M. G. navodi da su joj njezin suprug R. i G. rekli da su vidjeli da je oštećena na poziv optuženika da sjedne u auto napravila krug oko vozila te ga obišla da bi sjela u vozilo na mjesto suvozača.

Stoga će u ponovnom suđenju nadležni sud provesti sve već provedene dokaze, raspraviti sva sporna pitanja, nakon čega će savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku koju će valjano i potpuno obrazložiti, vodeći računa o tome da, s obzirom na činjenice da se optuženik tereti da je počinio djelo iz čl. 136. st. 2. KZ/11, valja najprije utvrditi je li počinjenim radnjama ostvario osnovno djelo iz stavka 1. (protupravno oduzeo slobodu kretanja oštećenoj), a zatim i je li to učinio kako bi je prisilio da što učini (i što bi to konkretno trebala pod prisilom učiniti).

U odnosu na kazneno djelo silovanja, iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08), smatrajući da je pobijana presuda nejasna te se ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dani razlozi da su proturječni i nisu u suglasnosti sa sadržajem izvedenih dokaza, jer protivno tome, sud je upravo sukladno odredbi čl. 450. st. 2. ZKP/08, dao potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koje je utemeljio na rezultatima i pravilnoj ocjeni dokaza izvedenih na raspravi, pa se navedeni žalbeni razlozi odnose zapravo na prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji će se razmotriti i ocijeniti nastavno, kod obrazlaganja te žalbene osnove. S druge strane, protivno navodima u žalbi, sud opravdano nije razmatrao primjenu načela in dubio pro reo (u sumnji za korist okrivljenika), jer nije niti našao postojanje dvojbi glede odlučnih činjenica, u smislu čl. 3. st. 2. ZKP/08.

Neosnovano optuženik ističe žalbenu osnovu povredu kaznenog zakona, bez naznake o kojoj se povredi iz čl. 469. ZKP/08 radi, a iz samog obrazloženja žalbe proizlazi da optuženik ustvari pobija ispravnost utvrđenih činjenica na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoje zaključke da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja, te smatra da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje a to je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Ne radi se stoga o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona na ispravno utvrđeno činjenično stanje već o pobijanju ispravnosti utvrđenja odlučnih činjenica, što će se razmotriti nastavno, u dijelu povodom žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na način pobliže opisan u izreci pobijane presude, pri čemu je dao logične i uvjerljive razloge o svim odlučnim i važnim činjenicama i utemeljio ih na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka, tako da ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

Da je optuženik s oštećenom ostvario spolni odnošaj i s njim izjednačenu spolnu radnju primjenom sile i bez njezinog pristanka, u svemu na način opisan u izreci pobijane presude, prvostupanjski sud pravilno zaključuje na temelju iskaza oštećene, koji je objektivan, okolnosan i uvjerljiv, te potvrđen iskazima ispitanih svjedoka, prije svega iskazom svj. M. H., koje je sud pravilno analizirao i ocijenio, te sadržajem medicinske dokumentacije i nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka, pri čemu činjenica da na samom spolovilu oštećene nema tragova sile nema onaj značaj koji joj u žalbi neosnovano pridaje žalitelj.

Nije u pravu optuženik niti kad prigovara da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer sud nije prihvatio dokazne prijedloge optuženika usmjerene na provođenje psihijatrijskog vještačenja optuženika i oštećene; provođenje očevida na licu mjesta događaja; ispitivanje svj. K. A. na predložene okolnosti; pribavljanje podataka o organizaciji službe osiguranja na objektu T. U. poslovnica V.; te prijedloga za izdvajanjem zapisnika o pretrazi osobnog automobila od 29. rujna 2014, jer je prvostupanjski sud na stranicama 5 i 6 pobijane presude dao utemeljene, jasne i opravdane razloge iz kojih smatra da su navedeni dokazni prijedlozi nevažni, nepotpuni i neutemeljeni, koje razloge u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Uz to treba dodati da je prvostupanjski sud s druge strane prihvatio, proveo i ocijenio iskaze svjedoka D. B. i A. Z., kao dokaze predložene od strane obrane, tako da nisu opravdani žalbeni prigovori da su odbijeni svi dokazni prijedlozi obrane.

Prema tome, sud je savjesno ocijenio svaki izvedeni dokaz kako pojedinačno tako i u svezi s ostalim izvedenim dokazima, te je na temelju takve ocjene izveo pravilan zaključak da je optuženik nakon saznanja da je oštećena u seksualnoj vezi s D. K., primjenom sile i bez njenog pristanka izvršio spolni odnošaj i s njim izjednačenu spolnu radnju, na način opisan u izreci pobijane presude, čime je počinio kazneno djelo silovanja, iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Nakon što je prihvaćanjem žalbe optuženika ukinuta prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 136. st. 2. KZ/11, na način pobliže opisan pod toč. I. izreke ove drugostupanjske odluke, trebalo je uslijed takve odluke i žalbe optuženika zbog odluke o kazni, odlučiti o kazni u odnosu na kazneno djelo silovanja.

              Pri tome je ovaj sud našao, da je prvostupanjski sud pravilno cijenio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, i da se kazna zatvora u trajanju tri (3) godine koju mu je za to kazneno djelo bio utvrdio sud prvog stupnja, u svemu ukazuje primjerenom i podobnom za ostvarenje zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

              Stoga je takova kazna i izrečena optuženiku na način kao u toč. II. izreke ove odluke.

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o naknadi troškova kaznenog postupka sudu i oštećenici, jer se ista temelji na odredbi čl. 148. st. 1. ZKP/08 kojom je propisano da se optuženiku kojeg se proglasi krivim mora naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka, s tim da će se tek  u postupku izvršenja odluke o troškovima moći cijeniti imovinsko stanje osuđenika, sukladno odredbi čl. 148. st. 6. ZKP/08.

Prema svemu što je izloženo trebalo je na temelju čl. 483. st. 1., čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Zagreb, 14. studenog 2016.