Broj: Kž 169/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K., zbog kaznenog djela iz čl. 110 u vezi s čl. 34 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. prosinca 2014 godine broj K-100/14, u sjednici održanoj 15. studenog 2016 godine,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. M. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. M. K. zbog kaznenog djela iz čl. 110 u vezi čl. 34 KZ/11, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

              Na temelju čl. 54 KZ/11 optuženiku je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 6.travnja do 5. prosinca  2014 godine.

              Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. M. K. po branitelju M. P. odvjetniku iz Z.

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

              Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

              Na temelju čl. 474 st. 1 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda i 143/12, dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen na razgledanje državnom odvjetniku.

              Žalbe nisu osnovane.

              Nije u pravu opt. M. K. kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 2 ZKP/08, s tvrdnjom da je predsjednik raspravnog vijeća bio ujedno i član optužnog vijeća koje je donijelo odluku dana 3. srpnja 2014 godine, iako je po odredbi čl. 32 st. 1 t. 5 ZKP/08 morao biti izuzet od suđenja. Sjednica optužnog vijeća održana je 30. srpnja 2014 godine, a ne 3. srpnja 2014 godine, kako se to pogrešno navodi u žalbi, a u tom vijeću predsjednik raspravnog vijeća nije bio član vijeća, što proizlazi iz zapisnika i rješenja optužnog vijeća od 30. srpnja 2014. br. 5 KOV-75/14 (list 353 do 357 spisa), zbog čega žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.

              Također nije osnovana tvrdnja u žalbi optuženika da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 ZKP/08, s navodom da je sud zahvatom u činjenični opis optužnice izmijenio riječ „vidjevši“ u „znajući“ izmijenio identitet optužbe i time povrijedio odredbu čl. 449 st. 1 ZKP/08. Radi se, naime, o neznatnoj korekciji činjeničnog opisa djela, a ne o odlučnoj činjenici kojom bi se bitno zadrlo u identitet optužbe, budući da je cjelokupni činjenični opis djela, neovisno o toj izmijeni, u svim odlučnim činjenicama identičan opisu iz optužnice i odgovara njegovom pravnom opisu, pa ni u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

              Nasuprot tvrdnjama optuženika u žalbi, sud prvog stupnja potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje nakon temeljite analize i ocjene svih provedenih kako personalnih, tako materijalnih i kontrolnih dokaza, te izveo valjane zaključke koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u razlozima presude. Optuženik u žalbi, naime, daje svoju ocjenu svjedočkih iskaza, izvlačeći iz konteksta njihovih cjelokupnih iskaza pojedine rečenice kao potvrdu za navode u svojoj obrani. Međutim, u prvostupanjskoj presudi citirani su vrlo opširno iskazi svih ispitanih svjedoka pred državnim odvjetnikom i na raspravi, nakon čega je uslijedila analiza pri kojoj je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su njihovih sedam od jedanaest svjedočkih iskaza iscrpni i u potpunom u međusobnom suglasju u odnosu na dinamiku odvijanja događaja. Pritom je jedan svjedok dao iscrpan opis događaja pred državnim odvjetnikom u suglasju s iskazima navedenih sedam svjedoka, da bi na raspravi reterirao, no preciznom analizom ta dva iskaza, osnovano je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim iskaz dan pred državnim odvjetnikom. Preostala tri svjedoka događaj nisu vidjeli, jer su bili na drugim mjestima, pa prema tome, ne postoji baš nikakvo proturječje u provedenim personalnim dokazima, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi optuženika. 

              Nadalje, prvostupanjski sud je zatražio nalaz i mišljenje čak sedam vještaka, od kojih se pet vještačenja odnosi na mehanizam nastanka ozljeda oštećenika i utvrđivanje načina njegovog kontakta s vozilom kojim je upravljao optuženik, dok su preostala dva vještačenja po vještakinji toksikologu i vještakinji psihijatriju. Vještak za promet, iako u nemogućnosti da tehničkim putem odredi udaljenost oštećenika koji je stajao ispred automobila, procjenjuje da je prema dinamici naleta i pregaženja mogućnost da je optuženik vozio na haubi oštećenika tri do pet metara, a da se oštećenik pritom držao za brisače automobila, proizlazi iz utvrđenih oštećenja, čime su potkrijepljeni iskazi sedmorice svjedoka uključujući oštećenika. Zatim, u dokumentaciji očevida opisan je trag zacrnjenja od gume, u početnom dijelu manjeg, a u zadnjem većeg intenziteta, što je po vještaku karakteristično za proklizavanje pogonskog kotača, a što je s obzirom na smjer rotacije kotača karakteristično za vožnju unatrag. Optuženik, po zaključku vještaka za promet nije reagirao kočenjem sve dok nije pregazio oštećenika, nakon čega je došlo do gašenja automobila vjerojatno uslijed položaja ukliještenog tijela oštećenika ispod podnice automobila, što je onemogućilo daljnje kretanje automobila. Sudsko medicinski vještak na temelju medicinske dokumentacije pritom je utvrdio da opisane ozljede oštećenika mogu nastati na način da je došlo do prelaska kotača automobila preko trupa i desnog lakta oštećenika, a ozljede na glavi mogle su nastati i struganjem podvozja automobila. Na taj način vještaci su potkrijepili suglasne iskaze svjedoka o načinu na koji je optuženik vozilom nasrnuo na oštećenika, nabacio ga na poklopac motora, gdje se on najprije držao za brisače, a zatim nakon što je skliznuo na tlo prešao prednjim desnim kotačem preko donjeg dijela leđa i dodajući gas u vožnji unazad, pri čemu je prednji desni kotač zastrugao po tijelu ošt. M. S., pa je zbog uklještenja tijela oštećenika o podvozje vozila došlo do gašenja motora. Iskaze svjedoka također potkrepljuju svojim nalazima vještakinja za kemijsko fizikalna vještačenja, vještakinja za tekstilna vlakana i vještakinja za biološka vještačenja, koje potvrđuju upravo opisani način kontakta vozila optuženika i oštećenika, putem pregleda odjeće i pregleda desnog prednjeg kotača automobila, desnih vrata vozila i tragovima krvi, gdje su pronađena 53 tekstilna vlakna s odjeće oštećenika, te podudarnost s DNA profilom oštećenika. Konačno, nije sporno da je više osoba koje su se nalazile u blizini, dotrčalo kako bi u trenutku kada se motor automobila ugasio i automobil mimo volje optuženika zaustavio, nastojalo podići vozilo kako bi izvukli ispod njega oštećenika, što im je i uspjelo.

              Prema tome, slijedom navedenog, nema dvojbe da je kod optuženika u trenutku kada je vozilom nasrnuo na oštećenika koji je stajao ispred automobila i nabacio ga na vozilo, a zatim kada je pao s poklopca vozila na kojem se držao za brisače, prešao kotačima preko njega, postojala izravna namjera da ga ubije, no djelo je ostalo u pokušaju, jer je uslijed uklještenja tijela oštećenika o podvozje vozila, došlo do gašenja motora. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u činu optuženika stječu sva bitna obilježja  kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 110 u vezi čl. 34 KZ/11, pa ni u tom dijelu žalba nije osnovana.

              Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika u odnosu na odluku o kazni

              Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da su olakotne okolnosti precijenjene, a niti optuženik koji u žalbi tvrdi da se nije u dovoljnoj mjeri cijenila njegova mladost u vrijeme počinjenja kaznenog djela i njegovo kasnije uredno ponašanje. Naprotiv, prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu o ublažavanju kazne iz čl. 48 st. 1 KZ/11, jer je kazneno djelo ostalo u pokušaju, a zatim i činjenicu da je optuženik po zaključku liječnika vještaka psihijatra tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, a imao je u vidu i njegovu mladost. Međutim, optuženik je pri počinjenju djela iskazao izuzetnu bezobzirnost i upornost, pa je uz ovu otegotnu okolnost prvostupanjski sud opravdano cijenio i činjenicu njegove dosadašnje kaznene i prekršajne osuđivanosti. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske također stajališta da je izrečena kazna zatvora primjenom odredbe u ublažavanju kazne u trajanju od tri godine i šest mjeseci, primjerena svim olakotnim i otegotnim okolnostima, te da je takvom kaznom moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda  kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci. 

Zagrebu, 15. studenog 2016 godine