Broj: Kžm 40/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Ranka Marijana, Damira Kosa i Vesne Vrbetić kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 2. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. listopada 2015.,  broj KZD-4/15, u sjednici održanoj 15. studenog 2016., u prisutnosti opt. D. M. i branitelja optuženice, A. V., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. D. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. D. M. je proglašena krivom zbog kaznenog djela pokušaja teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 2. u vezi s čl. 34. KZ/11 i na temelju istih odredbi uz primjenu čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 1. KZ/11 osuđena je na kaznu zatvora u trajanju pet godina i tri mjeseca, u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. travnja 2015. nadalje.

 

Na temelju čl. 68. KZ/11 optuženici je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

Na temelju čl. 148. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženica je dužna naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 9.179,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženici izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženica je podnijela žalbu osobno i putem branitelja, A. V., odvjetnika iz Z., pobijajući dio presude o uračunavanju vremena oduzimanja slobode i istražnog zatvora i odluku o troškovima kaznenog postupka, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i optuženici u kaznu zatvora uračuna sve vrijeme oduzimanja slobode te da se oslobodi dužnosti naknade troškova postupka, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Optuženica je u odgovoru na žalbu predložila da drugostupanjski sud odbije žalbu državnog odvjetnika.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sukladno čl. 475. st. 2., 5. i 9. ZKP/08 sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženice (uz pomoć tehničkog uređaja za vezu na daljinu) i njezinog branitelja. Uz izlaganje žalbe branitelj je na sjednici vijeća priložio presliku psihijatrijskog nalaza i mišljenja te rješenja Općinskog suda u Virovitici od 22. veljače 2016. kojim je optuženica djelomično lišena poslovne sposobnosti u pogledu liječenja i nadzora nad liječenjem.

 

Žalbe državnog odvjetnika i opt. D. M. nisu osnovane.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno olakotnim „uzeo u obzir izraženo kajanje i prihvaćanje odgovornosti i spremnost na kaznu i na liječenje kod optuženice“ obzirom da se optuženica u odnosu na događaj branila amnezijom koja je otklonjena nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještačenja. Po mišljenju državnog odvjetnika takva obrana „ne predstavlja kajanje, a još je manje prihvaćanje odgovornosti za učinjeno“. Budući da je djelo ostalo u pokušaju „spletom sretnih okolnosti a manje se to može pripisati stvarnoj volji optuženice“ te da je ponašanje optuženice proizašlo iz njene bazične strukture ličnosti (otežano kontrolira agresivne impulse i sniženog je praga tolerancije na frustraciju) i iz snažnog afekta, po mišljenju državnog odvjetnika utvrđene olakotne okolnosti „nisu takvog intenziteta da bi opravdale dvostruko manju kaznu od zakonom predviđene minimalne kazne za ovo kazneno djelo.“

 

Razmotrivši žalbene navode državnog odvjetnika, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osuda na kaznu zatvora u trajanju pet godina i tri mjeseca primjerena je svim okolnostima djela i ličnosti optuženice te će se tom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja. Sud prvog stupnja ispravno je utvrdio i primjereno vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nužna za njenu individualizaciju. Cijeneći olakotnim da je optuženica predmetno kazneno djelo počinila u stanju bitno smanjene ubrojivosti, da je djelo ostalo u pokušaju, njenu neosuđivanost, nepovoljne uvjete odrastanja u nefunkcionalnoj obitelji opterećenoj međusobnim sukobima, izraženo kajanje, prihvaćanje odgovornosti, kazne i liječenja, a otegotnim da je optuženica kazneno djelo počinila na štetu vlastitog djeteta i prekršajnu kažnjavanost zbog nasilja u obitelji, kazna zatvora, kako je odmjerena po prvostupanjskom sudu, primjerena je stupnju krivnje, posljedicama i pogibeljnosti djela. Ovo poglavito imajući na umu da je kod oštećenog djeteta nastupila (laka) tjelesna ozljeda pri čemu već činjenica da je djelo ostalo u pokušaju predstavlja zakonski osnov za ublažavanje kazne. Slijedom navedenog nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

 

Optuženica u obje žalbe (osobnoj i putem branitelja) pobija prvostupanjsku presudu samo u dijelu koji se odnosi na uračunavanje vremena oduzimanja slobode u kaznu zatvora i odluku o troškovima postupka.

 

U žalbi se upire na podatke iz kaznene prijave, navode da je prilikom dolaska policijskih službenika na mjesto događaja D. M. pokazivala znakove psihičke rastrojenosti, da su (23. lipnja 2014.) u 18.14 sati upotrijebljena sredstva prisile, lisice, preventivno zbog onemogućavanja samoozljeđivanja, nakon čega je ista prevezena sanitetskim vozilom u O. V., a nakon izvršenog pregleda je zatražena asistencija policijskih službenika radi njenog smještanja na daljnje liječenje u Neuropsihijatrijsku bolnicu .... u P. gdje je zadržana do daljnjeg. Po mišljenju optuženice bila je lišena slobode 23. lipnja 2014. te je do određivanja istražnog zatvora bila smještena na zatvorenom odjelu bolnice bez mogućnosti napuštanja bolnice pa je u kaznu zatvora kao vrijeme oduzimanja slobode trebalo uračunati vrijeme od 23. lipnja 2014. nadalje.

 

U pravu je žaliteljica da su policijski službenici prema njoj uporabili sredstva prisile i to preventivno jer je pokazivala znakove psihičke rastrojenosti, potom je sanitetskim  vozilom prevezena  u O. V., a nakon izvršenog pregleda zatražena je asistencija policijskih službenika PP V. radi njenog smještanja na daljnje liječenje u Neuropsihijatrijsku bolnicu ... u P.. Iz dokumentacije spomenute bolnice razvidno je da je optuženica i prije predmetnog događaja višekratno liječena u Neuropsihijatrijskoj bolnici .... u P., da je policija pružala „asistenciju HMP do psihijatrijske ambulante“, da je bila liječena i na VI - akutnom odjelu iste bolnice, na koji je smještena i kritične zgode. Spomenuti odjel je namijenjen pacijentima koji zbog svog psihičkog stanja trebaju psihijatrijsku dijagnostiku i liječenje u posebnim zaštićenim uvjetima kada je potrebna intenzivna opservacija pacijenta (list 55 do 65 spisa).

 

Prema tome, iz stanja spisa jasno proizlazi da policijski službenici nisu uhitili optuženicu niti su joj oduzeli slobodu u svezi s kaznenim djelom, već su djelovali preventivno kako bi onemogućili njeno samoozljeđivanje do prihvata na hospitalno liječenje koje je provedeno na bolničkom odjelu određenom prema medicinskim kriterijima gdje se optuženica nalazila radi liječenja do određivanja istražnog zatvora.

 

Slijedom navedenog te imajući na umu i pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na sjednici 3. listopada 2016., a koje pravno shvaćanje je u smislu čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima obvezujući za sve suce suda, vrijeme koje je optuženica provela na liječenju u psihijatrijskoj bolnici ne smatra se vremenom oduzimanja slobode u svezi s kaznenim djelom pa nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 6. ZKP/08 zbog koje se žali optuženica.

 

Neosnovano se optuženica žali i zbog odluke o troškovima postupka, navodeći da nema sredstava kojima bi iste naknadila, s prijedlogom da se oslobodi dužnosti naknade istih. Naime, kako je optuženica prvostupanjskom presudom proglašena krivom to je prvostupanjski sud zakonito i pravilno, u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08, naložio  plaćanje troškova kaznenog postupka. Međutim, ako bi imovinsko stanje opt. D. M. u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka bilo takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje ili osoba koje je ona po zakonu dužan uzdržavati, predsjednik vijeća može tada, na njen obrazloženi zahtjev potkrijepljen odgovarajućim dokazima, posebnim rješenjem osloboditi optuženicu dužnosti naknade troškova postupka (čl. 148. st. 6. ZKP/08).

 

Nadalje, ovaj sud nalazi da je osnovano i ispravno optuženici izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja je ispitana sukladno čl. 478. ZKP/08 obzirom na istaknute osnove pobijanja prvostupanjske presude u žalbi optuženice.

 

Slijedom izloženog, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 486. st. 1. i 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 15. studenog 2016.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na temelju čl. 164. st. 5. ZKP/08 sutkinja Lidija Grubić Radaković odluci prilaže

 

 

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA

 

Stajališta sam da u uračunavanje u kaznu zatvora treba uračunati vrijeme koje je optuženica provela u Psihijatrijskoj bolnici .... od 23. lipnja 2014. do 14. travnja 2015. godine kada joj je određen istražni zatvor. Naime, za mene nije sporno da je neposredno nakon kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju na to da je počinila kazneno djelo (čl. 106. st. 2. ZKP/08), te da je s obzirom na psihičko stanje u kojem se nalazila odvezena u Psihijatrijsku bolnicu. Na teško psihičko stanje optuženice ukazuje i činjenica da je po policiji vezana i onemogućeno joj je bilo kakvo kretanje sve do smještaja na Zatvoreni odjel bolnice, zbog čega se ne može govoriti o dragovoljnosti odlaska na liječenje pa naknadno pristajanje na liječenje nikako se ne može podvesti pod dragovoljnost pri uhićenju, jer je njoj nakon počinjenja teškog kaznenog djela odmah oduzeta sloboda.  Na to ukazuje i konstatacija liječnice psihijatra dr. P. Č. koja govori o prisilnoj hospitalizaciji i okolnost da optuženica nije nakon hospitalizacije puštena na slobodu već je protiv nje određen istražni zatvor dana 14. travnja 2015. godine. Napominjem da se u čl. 54. KZ/11 navodi da će se u izrečenu kaznu zatvora uračunati i „svako oduzimanje slobode u vezi s kaznenim djelom“. Na sudu je da na temelju utvrđenih činjenica zaključi da li se u tom slučaju radi o lišenju slobode koje je u vezi s kaznenim djelom (odluka Europskog suda za ljudska prava Case of H.M. v. Switzerland, Application no. 39187/98, od 26. veljače 2002. godine), pri čemu takvo lišenje slobode nije pratilo formalno uhićenje i zadržavanje, dakle radi se o činjeničnom pitanju u svakom pojedinom predmetu. Konačno, grubi propust tijela progona i okolnost da odmah po privođenju optuženice u Psihijatrijsku bolnicu (Odjel zatvorenog tipa) nije doneseno rješenje o određivanju istražnog zatvora, već je ono doneseno tek u trenutku kada je trebala biti puštena s hospitalizacije, u ovom slučaju ne može biti na štetu optuženice, jer se u ovom slučaju neuračunavanjem u kaznu zatvora prisilne hospitalizacije bez odluke suda utemeljene na zakonu krše njena prava na slobodu i osobnu sigurnost (čl. 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11).

 

Zagreb, 15. studenog 2016.

 

Sutkinja:

Lidija Grubić Radaković, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na temelju čl. 164. st. 5. ZKP/08 sudac Ranko Marijan odluci prilaže

 

 

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, od 5. listopada 2015. broj KZD-4/15, D. M. je proglašena krivom zbog kaznenog djela iz članka 111. točka 2. u vezi članka 34. KZ/11. uz primjenu članka 48. i članka 49. stavak 1. točka 1. KZ/11 osuđena je na kaznu zatvora u trajanju pet godina i tri mjeseca, u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. travnja 2015. pa nadalje.

 

Mišljenja sam da je D. M., u izrečenu kaznu zatvora, trebalo uračunati i vrijeme koje je provela u Neuropsihijatrijskoj bolnici ... u P., od 23. lipnja 2014. do 14. travnja 2015., jer je takvo oduzimanje slobode bilo u izravnoj svezi s kaznenim djelom. Naime, kako to iz spisa proizlazi, do policijske intervencije je došlo neposredno nakon počinjenja kaznenog djela kada je D. M. pokazivala znakove psihičke rastrojenosti, uslijed čega je u pratnji djelatnika policije dovedena u bolnicu, gdje je indicirano liječenje na zatvorenom odjelu. Prema tome, da tada nije bila odvedena u bolnicu, završila bi u pritvoru iz istih onih razloga zbog kojih je 14. travnja 2015. protiv nje bio određen istražni zatvor. Činjenica navodne dragovoljnosti takvog njenog liječenja, u konkurenciji sa istražnim zatvorom koji je bio određen odmah po prekidu hospitalizacije, nije odlučna.

 

S obzirom da je hospitalizacija bila u izravnoj svezi s kaznenim djelom, zbog kojeg je kasnije i osuđena, mišljenja sam da je u izrečenu kaznu zatvora trebalo uračunati vrijeme provedeno na takvom liječenju.

 

Smatram, zato, osnovanim žalbene navode optuženice D. M. i njenog branitelja A. V., odvjetnika iz Z., u dijelu u kojem tvrde da je optuženici u kaznu zatvora trebalo uračunati i vrijeme  provedeno u Neuropsihijatrijskoj bolnici .... u P., od 23. lipnja 2014. do 14. travnja 2015.

 

Zagreb, 15. studenog 2016.