Broj: Kž 412/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. S., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11, 143/12; dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 18. srpnja 2014. broj K-134/03, u sjednici održanoj 15. studenog 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. G. S. po službenoj dužnosti, ukida se pobijana prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I. žalbe državnog odvjetnika i opt. G. S. su bespredmetne.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu opt. G. S. je proglašen krivim zbog tri kaznena djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11; dalje u tekstu: KZ/97) opisana pod toč. 1., 2. i 3. izreke presude, te tri kaznena djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97 opisana pod toč. 4., 5. i 6. izreke te presude. Na temelju navedenih odredbi utvrđene su mu pojedinačne kazne zatvora u trajanju po jednu godinu za svako djelo pa je primjenom čl. 60. st. 2. toč. c. KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i tri mjeseca, u koju kaznu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. veljače 1999. do 7. travnja 1999.

 

Na temelju čl. 82. KZ/97 od opt. G. S. oduzeta je imovinska korist „pribavljena kaznenim djelima pod toč. 1. presude u iznosu od 204.500,00 DEM, pod toč. 2. presude u iznosu od 1.554.000,00 kuna, pod toč. 3. presude u iznosu od 242.500,00 USA dolara, pod toč. 4. presude u iznosu od 1.334.065,00 kuna, pod toč. 5. presude u iznosu od 24.500,00 kuna i pod toč. 6. presude u iznosu od 1.723.918,72 kune.“

 

Na temelju čl. 132. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02,62/03-pročišćeni tekst i 115/06; dalje u tekstu: ZKP/97) oštećenici Š. G., „J. r.“ d.d. S., „V. c.“ i „J. ...“ su sa imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnicu.

 

Na temelju čl. 122. u vezi s čl. 119. ZKP/97 optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka 20.965,00 kuna i paušalnu svotu 5.000,00 kuna.

 

Istom je presudom, na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP/97, protiv optuženika odbijena optužba da bi počinio dva kaznena djela  iz čl. 279. st. 1. KZ/97 opisana pod toč. 7. i 8. izreke presude.

 

Protiv (osuđujućeg dijela) presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na „kaznu zatvora u duljem trajanju.“

 

Optuženik se žali (na osuđujući dio presude) osobno zbog „svih žalbenih razloga, a poglavito zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja“ i putem braniteljice mr. sc. G. R., odvjetnice iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka. U žalbi (obje žalbe uzete kao jedinstvena žalba optuženika) predlaže da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude ili ukine, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Državni odvjetnik i optuženik su odgovorili na žalbu suprotne stranke.

 

Sukladno čl. 257. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 145/13; dalje u tekstu: ZIDZKP/08) i pravnom shvaćanju sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. svibnja 2014. postupak je pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, kao drugostupanjskim sudom, nastavljen po odredbama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08).

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika, optuženika i braniteljice mr. sc. G. R., odvjetnice iz S. (čl. 475. st. 2. i 5. ZKP/08).

 

Žalbe su bespredmetne jer je ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu prema čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrdio da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koja nužno iziskuje ukidanje pobijane presude i zbog koje je ta presuda nepodobna za ispitivanje po ostalim žalbenim osnovama.

 

Prema izreci prvostupanjske presude optuženik je proglašen krivim da je počinio tri kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 1. i 3. KZ/97 i tri kaznena djela „označena po čl. 292. st. 2. u svezi sa st. 1. alineja 4. KZ/97, a kažnjiva po čl. 292. st. 2. alineja 6. KZ/97 sve u svezi sa čl. 60. KZ/97.“ Iz činjeničnih i zakonskih opisa predmetnih kaznenih djela proizlazi da je optuženik pri učinu kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 postupao u namjeri pribavljanja imovinske koristi za sebe koju je i pribavio u naznačenim iznosima. Nasuprot tome, kod kaznenih djela iz čl. 292. KZ/97 postupao je sa nakanom da protupravnu imovinsku korist pribavi određenim, činjeničnim opisom imenovanim trgovačkim društvima, koja korist je također pribavljena u navedenim iznosima. Kod odluke o oduzimanju imovinske koristi prvostupanjski sud od optuženika oduzima imovinsku korist ostvarenu svim kaznenim djelima, dakle korist koju je pribavio sebi (kaznenim djelima iz čl. 337. st. 4. KZ/97), ali i korist koju je pribavio drugome, imenovanim trgovačkim društvima uz obrazloženje da je optuženik osobno „upravo toliku imovinsku korist počinjenih kaznenih djela i ostvario.“

 

Nadalje, od optuženika je oduzeta imovinska korist upravo u iznosima koji su naznačeni činjeničnim opisom kao iznosi pribavljene imovinske koristi optuženiku i trgovačkim društvima,  a na štetu „J. r.“, „V. c.“ i „J. ...“ time da su spomenuti oštećenici, kao i Š. G. (djelo pod toč. 1.), sa imovinsko pravnim zahtjevima upućeni na parnicu.  Sud prvog stupnja obrazlaže da su isti upućeni u parnicu „iz razloga što nije imao dovoljno podataka da bi u potpunosti odlučio o imovinsko pravnim zahtjevima navedenih“. Ostaje posve nejasno pa i proturječno izreci presude (obzirom na oduzetu imovinsku korist od optuženika) jesu li postojali uvjeti za barem djelomično presuđenje o imovinskopravnim zahtjevima koji imaju prednost pred oduzimanjem imovinske koristi (čl. 132. st. 2. ZKP/97, čl. 158. st. 2. ZKP/08).

 

U razlozima presude najprije se navodi kako je „stav suda …da je okrivljenik G. S. dolaskom za direktora u poduzeće „J. r.“ d.d. …imao jedinu jednu, odnosno isključivu namjeru, a to je da gdje god može izvuče novčana sredstva i ista zadrži za sebe odnosno na računima u banci koje je on kontrolirao“, da kod svih kaznenih djela „više je nego očigledno i to ne treba posebno obrazlagati, da je sav novac iz poslova koje je vodio G. S. završavao direktno kod njega ili na račun stranih banaka koje je on osnivao“ da „sve ovo ukazuje na motiv odnosno namjeru…da je kao odgovorna osoba postupao isključivo s namjerom da sebi pribavi znatnu imovinsku korist“. Za prvostupanjski sud je optuženik „neuvjerljiv u iznošenju motiva zašto je ovako poslovao“ o čemu govori i kazneno djelo pod toč. 5. koje opravdava  „uvjerenje suda da je okrivljenik sve što je napravio radio isključivo za svoj interes odnosno da bi sebi stekao nezakonitu i nepripadajuću imovinsku kotrist“, da bi kod obrazlaganja djela pod toč. 5. ustvrdio da je optuženik „trgovačkom društvu „I.“…na štetu trgovačkog društva „J. ...“ pribavio nepripadajuću imovinsku korist od 245.500,00 kuna“. Kod obrazlaganja pojedinih kaznenih djela za djelo pod toč. 4. presude zaključuje da je optuženik „svojim firmama pribavio, odnosno sebi osobno imovinsku korist u ukupnom iznosu od 1.334.374,65 kuna“.  U odnosu na kazneno djelo pod toč. 6. presude utvrđuje da optuženik za tri poslovne godine nije obračunao niti uplatio porez u korist proračuna Republike Hrvatske u iznosu 1.036.362,27 te doprinose u iznosu 680.556,45 kuna i da je na taj način „sebi pribavio materijalnu korist, a proračun…oštetio za ukupan iznos od 1.723.918,72 kune.“  Zaključno ponavlja da je „U odnosu na svih šest kaznenih djela“ optuženik vodio poslovanje na način da sav novac koji se u tom poslovanju pojavi „uzme isključivo za sebe“ te da je njegova jedina namjera i cilj bio „da ovakvim poslovanjem sebi i svojim firmama kao pravnim osobama pribavi znatnu imovinsku korist što je i učinio“.

 

Polazeći od bitnih obilježja kaznenih djela zbog kojih je optuženik proglašen krivim, činjeničnih opisa tih djela i nužnosti razlikovanja osoba (fizičkih i pravnih) kojima je tim kaznenim djelima pribavljena imovinska korist, evidentno je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude, razlozi presude u znatnoj su mjeri proturječni, a dijelom i nejasni tako da se pobijana presuda ne može ispitati čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Stoga je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Pored toga valja primijetiti da je kazneni postupak protiv optuženika započeo i vođen je prema odredbama ZKP/97. Nakon što je glavna rasprava započela iznova 28. rujna 2012., provedeni su svi dokazi i započeli su govori stranaka, odgođena je za 9. studenog 2012., a potom višekratno (listovi 1229 do 1248 spisa) do 18. lipnja 2014. i 15. srpnja 2014. kada je „nastavljena“ govorima braniteljice i optuženika, dakle završena je 15. srpnja 2014. Prema tome, nema dvojbe da zbog odgode glavne rasprave dulje od dva mjeseca (čl. 310. st. 3. ZKP/97) nije bilo mjesta za nastavak „glavne rasprave“ već je, s obzirom na vrijeme održavanja rasprave koja je završila izricanjem presude rasprava trebala početi iznova, a postupak je trebalo nastaviti  prema odredbama ZKP/08 (čl. 257. st. 5. ZIDZKP/08).

 

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova, zakonito, provesti raspravu i sve dokaze koje će savjesno i detaljno ocijeniti tako da iznese jasne razloge o utvrđenju svih odlučnih, ali i drugih dokazno važnih činjenica. Potrebno je dati jasne razloge za utvrđenje činjenice u kojem je razdoblju optuženik imao svojstvo odgovorne osobe u svakom od naznačenih trgovačkih društava, što je od osobite važnosti kod ocjene kaznene odgovornosti za inkriminaciju iz toč. 6. optužnice koja obuhvaća višegodišnje razdoblje nepodmirivanja poreznih obveza. Kod svakog kaznenog djela treba razumljivo i određeno navesti iz kojih dokaza proizlazi zaključak da je optuženik u svojstvu odgovorne osobe za sebe ili drugu (pravnu) osobu pribavio imovinsku korist o čemu, posljedično, ovisi i pravilna primjena instituta oduzimanja imovinske koristi.

 

Također treba iznova ocijeniti postojanje pravnog kontinuiteta i s tim u svezi primjenu blažeg zakona, posebno vodeći računa o čl. 3. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), podvođenjem činjeničnog stanja pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona. Premda je u pobijanoj presudi prvostupanjski sud pravilno našao da postoji pravni kontinuitet kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 sa kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11, isto ne vrijedi u potpunosti za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97. Naime, kako se osnovni oblik kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. KZ/97 mogao počiniti na šest različitih načina to oblik iz toč. 4. čl. 292. st. 1. KZ/97, zbog kojeg je optuženik proglašen krivim pod toč. 6. izreke presude, sada treba podvesti pod kazneno djelo utaje poreza ili carine iz čl. 256. KZ/11. Međutim, ovo je moguće samo u odnosu na radnje koje se sastoje u tome da se pri izvršavanju obveza prema državnom proračunu uskraćuju sredstva koja mu pripadaju u vidu poreza, a ne i drugih doprinosa, pod uvjetom da smanjeni ili neutvrđeni iznos porezne obveze ( za svaku godinu) prelazi dvadeset tisuća kuna, što mora biti jasno razvidno iz činjeničnog opisa djela.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 15. studenog 2016.