Broj: Kž 598/16-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog B. Ć. zbog kaznenih djela iz članka 218. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; dalje u tekstu: KZ/97.), članka 229. stavka 1. te članka 304. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 28. listopada 2016. broj Ik I-290/16, u sjednici održanoj 16. studenog 2016.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda je, na temelju članka 159. stavka 3. i članka 59. KZ/11., određeno da se zatvorenik B. Ć. otpušta na uvjetni otpust s izdržavanja kazne zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci koju izdržava po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Splitu od 1. lipnja 2016. broj Kv-159/16 zbog kaznenih djela iz članka 218. stavka 2. u vezi s člankom 33. KZ/97. i članka 229. stavka 1. te članka 304. stavka 1. KZ/11., a da će uvjetni otpust započeti trenutkom otpusta s izdržavanja kazne zatvora i trajati do isteka neizdržanog dijela kazne zatvora, odnosno do 18. siječnja 2017. godine.

Na temelju članka 60. stavka 2. u vezi s člankom 62. stavom 2. točkama 5. i 11. KZ/11. zatvoreniku B. Ć. određene su obveze javljanja jednom mjesečno sucu izvršenja Županijskog suda u Splitu, Policijskoj postaji K. Policijske uprave splitsko-dalmatinske te Probacijskom uredu S., kao i odvikavanja od ovisnosti o drogama i drugih vrsta ovisnosti u terapijskoj zajednici uz stručnu pomoć nadležnog tijela za probaciju.

Na temelju članka 161. stavak 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13.; dalje: ZIKZ), određeno je da uvjetno otpušteni zatvorenik B. Ć. može promijeniti mjesto prebivališta samo uz suglasnost suca izvršenja.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine rješenje suda prvog stupnja, podredno da preinači pobijano rješenje na način da odbije prijedlog zatvorenika“.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 44. stavka 2. ZIKZ-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud „zanemaruje činjenice da je zatvorenik osoba koja je do sada osuđivana i to zbog kaznenih djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ/97, razbojništva iz čl. 218. KZ/97 i dr. i to na kaznu zatvora od 2 (dvije) godine i 2 (dva) mjeseca, koja kazna nije polučila svrhu budući zatvorenik nakon izlaska na slobodu nastavlja činiti imovinska kaznena djela s elementima nasilja zbog čega je u tijeku kazneni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu K-985/14“, da „iz anamnestičkih podataka Centra za dijagnostiku u Z. proizlazi da prijašnji boravak na izdržavanju kazne kod zatvorenika nije doveo do korekcije njegovog društveno neprihvatljivog ponašanja budući ponavlja kaznena djela, te je vjerojatnost kriminalnog povrata visoka“ te zaključuje da „sve ove okolnosti ukazuju da je riječ o specijalnom recidivistu, na kojega ni do sada izdržana kazna nije ostvarila svrhu kažnjavanja (…) već je (…) nužno nastaviti s izdržavanjem kazne zatvora“.

Međutim, navedene činjenice na koje ukazuje državni odvjetnik predstavljaju okolnosti koje se, kako to jasno proizlazi iz citiranih žalbenih tvrdnji, odnose na ocjenu je li ona ranija kazna zatvora (koju je osuđenik u cijelosti i izdržao) ostvarila svrhu kažnjavanja, a ne i na ocjenu je li dosadašnje razdoblje izdržavanja nove kazne zatvora ostvarilo tu svrhu. Naime, okolnost vodi li se protiv zatvorenika novi kazneni postupak samo je jedna od činjenica koje, prema odredbi članka 59. stavka 2. KZ/11., sud treba imati na umu prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu, pri čemu se ona ne može smatrati niti najvažnijom od svih tih okolnosti kada se odlučuje o zatvorenikovom prijedlogu (dakle, ne onom podnesenom po službenoj dužnosti u smislu članka 158.a ZIKZ-a).

Ocjena Centra za dijagnostiku u Z. na koju se u žalbi poziva državni odvjetnik donesena je na početku izdržavanja predmetne kazne zatvora i utemeljena je na tada raspoloživim podacima, ali ne i na okolnostima do kojih je došlo tijekom izdržavanja ove kazne, a koje su opisane u mišljenju Zatvora u S., prema kojima je, kako to prvostupanjski sud ispravno ističe, aktualna razina uspješnosti provedbe pojedinačnog programa izdržavanja kazne zatvora ocijenjena kao "uspješna", zatvoreniku su odobravane unutarzatvorske i izvanzatvorske pogodnosti, on kućni red poštuje, korektno se odnosi prema ostalim zatvorenicima i službenicima Zatvora, smješten je u najblažim unutarzatvorskim uvjetima, radno je angažiran te radne obveze obavlja savjesno i odgovorno, supstitucijsku terapiju je ukinuo, a stegovno nije tretiran i redovno kontaktira s obitelji. Mišljenje je tog Zatvora, a s obzirom na uredan tijek izdržavanja kazne zatvora, tretmanski napredak u odnosu na izvršavanje prethodnih kazni (a upravo na to državni odvjetnik upire u žalbi) te obiteljsku situaciju, da bi se zatvorenikov uvjetni otpust mogao riješiti s pozitivnim ishodom.

Dakle, s obzirom na odnos zatvorenika prema počinjenim kaznenim djela koji proizlazi iz njegovog priznanja i prihvaćanja kazne, njegovo opisano ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora njegove životne okolnosti te njegovu spremnost za uključivanje u život na slobodi koja proizlazi iz podataka koje je dostavio Probacijski ured, ukazuje se, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, usprkos zatvorenikovoj dosadašnjoj osuđivanosti i vođenju drugog kaznenog postupka koji je u tijeku, pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da se, uzevši u obzir dosadašnji dio izdržane kazne, može očekivati da će do potrebnih promjena u zatvorenikovom ponašanju i stavovima doći i primjenom mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta, dakle, da su ispunjeni uvjeti za odobravanje uvjetnog otpusta iz članka 59. KZ/11. na način kako je to određeno pobijanim rješenjem.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te da na štetu zatvorenika nije povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, odbijena je žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 16. studenog 2016.