- 1 -              Poslovni broj: Usž-2421/19-2

 

Poslovni broj: Usž-2421/19-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, uz višu sudsku savjetnicu Biserku Špoljar, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja J. D. iz K., kojeg zastupa opunomoćenik A. I.,  odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi zastare prava na naplatu doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 5 UsI-1673/2018-8 od 15.  ožujka 2019., na sjednici vijeća održanoj  30. svibnja 2019.

p r e s u d i o   j e

 

             I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 5 UsI-1673/2018-8 od 15. ožujka 2019.

             II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 5 UsI-1673/2018-8 od 15.  ožujka 2019. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak klasa: UP/II-410-23/15-01/699, urbroj: 513-04/18-2 od 5. listopada 2018. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda R. klasa: UP/I-416-02/14-01/14, urbroj: 513-07-08/2014-03 od 18. prosinca 2014. (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova  upravnog spora (točka II. izreke).

Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda R. klasa: UP/I-416-02/14-01/14, urbroj: 513-07-08/2014-03 od 18. prosinca 2014., kojim je odbijen zahtjev tužitelja od 22. kolovoza 2014. za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu duga doprinosa za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje (za razdoblje od 2007. do 2013.), šifre vrste prihoda 2011 i 2216, koji na dan 1. siječnja 2014. iznosi ukupno 130.866,03 kn.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede postupka.  U bitnome ističe da je obrazloženje prvostupanjskog suda potpuno nejasno i proturječno stanju spisa i činjenicama  utvrđenim u tijeku postupka iz kojeg razloga  se ne može niti ispitati pa je počinjena bitna povreda postupka te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na njegovu štetu. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe članka 230. Zakona o doprinosima, kojom je bio propisan desetogodišnji zastarni rok jer je ta zakonska odredba brisana te je odredbom članka 229. Zakona o doprinosima određeno kako se na postupke  utvrđivanja zastare primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona. Poziva se na odredbe članka 24., članka 94. stavak 1. i članka 96. stavak 1. Općeg poreznog zakona te smatra da neovisno o činjenici što je radnjama poreznog tijela prekidan tijek zastare takav prekid tijeka zastare nije od utjecaja na nastupanje apsolutne zastare, odnosno da protekom šestogodišnjeg zastarnog roka nastupa apsolutna zastara prava na naplatu sukladno odredbi članka 96. stavak 1. Općeg poreznog zakona.  Ističe da je takvo stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-339/13-2 od 25. ožujka 2014. koju prvostupanjski sud nije uzeo u obzir. Nadalje ističe da smatra da sve i da je  zakonito i valjano upisano založno pravo (a nije)  takav upis založnog prava ne bi imao nikakav utjecaj na tijek i nastup apsolutne zastare. Naime,  odredbom članka 222. Zakona o obveznim odnosima je određeno da kad protekne vrijeme zastare vjerovnik čija je tražbina osigurana hipotekom ili zalogom može se namiriti iz opterećene stvari ako je to pravo upisano u javne knjige, ali niti jedna zakonska odredba ne upućuje na to da bi upis založnog prava imao bilo kakav utjecaj na tijek (apsolutne) zastare. Daljnjim žalbenim navodima ukazuje na  nezakonitost rješenja o osiguranju i založnog prava na nekretninama i vozilu. Navodi da je tijekom postupka ukazivao na nezakonitost rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2591/11 i Ovr-444/11, na temelju kojih je utvrđeno da nije nastupila zastara prava na naplatu duga doprinosa. Ističe da iz ovršne isprave proizlazi da su pretpostavke za provedbu ovrhe radi naplate porezne tražbine predlagatelja osiguranja postojale i prije podnošenja prijedloga za osiguranje pa je prijedlog trebalo odbaciti jer su bile ispunjene pretpostavke za provedbu ovrhe radi naplate tražbine. Ističe da porezno tijelo niti nakon donesenog rješenja o osiguranju nije pokrenulo ovrhu. Nadalje navodi da  sud nije  nadležan provoditi ovrhu  niti određivati mjere osiguranja te da je osiguranje određeno nedopuštenim sredstvima i mjerom osiguranja (uknjižba založnog prava) koja zakonom uopće nije predviđena kao sredstvo osiguranja poreznih tražbina. Ističe da  je s obzirom da je  ništetno rješenje o osiguranju te ne proizvodi pravne učinke  ništetan i upis založnog prava  izvršen na temelju navedenih rješenja. Predlaže žalbu uvažiti i pobijanu presudu poništiti i usvojiti tužbeni zahtjev ili predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova upravnog spora. Traži i trošak sastav žalbe u iznosu od 7.600,00 kn uvećano za PDV i sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 5.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Prema ocjeni ovoga suda osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda se ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavak 1. ZUS-a. To stoga jer prema podacima spisa proizlazi da je prvostupanjski upravni sud sukladno  odredbi članka 33. stavak 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluka javnopravnih tijela, kao i tijekom upravnog spora (održao raspravu 14. ožujka 2019. čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnima za rješavanje predmetnog upravnog spora)  te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavak 3. ZUS-a,  s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Neosnovan je prigovor bitne povrede pravila postupka jer je člankom 66. stavkom 2. ZUS-a  jasno propisano da bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kad upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe  ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude.

Ovaj sud otklanja prigovore tužitelja u žalbi da pobijana presuda ima nedostatke u obrazloženju  odlučnih činjenica zbog kojih se ne može ispitati. Naime, prema ocjeni ovoga suda neosnovani su navedeni prigovori u žalbi u odnosu na sadržaj osporene presude prvostupanjskog upravnog suda jer presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a. 

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te cijenio da pobijanim rješenjem tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, odnosno da je pravilno utvrđeno da na dan podnošenja zahtjeva niti na dan donošenja prvostupanjskog rješenja nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje za razdoblje od 2006. do 2013. godine u da je stoga zahtjev tužitelja pravilno odbijen.

Iz podataka spisa predmeta dostavljenih ovom sudu uz žalbu i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je u upravnom postupku prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev tužitelja od 22. kolovoza 2014. za utvrđivanje zastare prava na naplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje,  šifra vrste prihoda 2011 i 2216 za 2007., 2008., 2009., 2010., 2011., 2012. i 2013. godinu. Prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da s obzirom na prekide tijeka zastare, nije protekao rok od pet godina od kada je zastara počela ponovno teći pa nije nastupila zastara prava na naplatu doprinosa prema odredbi članka 229. Zakona o  doprinosima (Narodne novine broj 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12. i 144/12.) te da je dug osiguran založnim pravom na motornom vozilu u vlasništvu tužitelja  rješenjem o pljenidbi pokretnina Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda R. Klasa: UP/I-415-02/2009-01/137, urbroj: 513-07-08/09-01 od 24. ožujka 2009. (doprinosi za 2007. i 2008.) i založnim pravom na nekretnini upisanoj  u zk.ul.br. 2201 k.o. K. temeljem rješenja  Općinskog suda u Rijeci  poslovni broj Z-6184/11 od 27. travnja 2011. i Z-16006/11 od 23. studenog 2011 (doprinosi za 2007., 2008., 2009. i 2010.).

Pravilno prvostupanjski upravni sud nalazi da je pitanje zastare prava na naplatu predmetnog duga (doprinosa) regulirano odredbama Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja (Narodne novine broj 147/02., 175/03. i 177/04.), koji je bio na snazi do 31. prosinca 2008.,  odredbama Zakona o doprinosima koji je na snazi od 1. siječnja 2009. godine,  te odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12. i 73/13., dalje: OPZ).     

Prema odredbi članka 82. stavka 1. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja pravo na obračunavanje doprinosa, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te pravo obveznika na povrat doprinosa plaćenih bez pravne osnove i više uplaćenog iznosa doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčane kazne zastarijeva istekom pet godina od dana kada je zastara počela teći. Odredbom stavka 2. točke 1. istog članka Zakona propisano je da zastara prava na obračunavanje doprinosa i kamata počinje teći nakon isteka kalendarske godine u kojoj je trebalo obračunati doprinose i kamate, dok prema stavku 4. istog članka Zakona apsolutni rok zastare prava na obračunavanje doprinosa i kamata, na pokretanje prekršajnog postupka, naplatu doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te prava obveznika na povrat doprinosa plaćenih bez pravne osnove i više plaćenih iznosa doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa 10 godina nakon dana kada je zastara počela prvi put teći.

Odredbama članka 229. i članka 230. Zakona o doprinosima propisano je da pravo na obračun obveze doprinosa i kamata, te na pokretanje prekršajnog postupka i na naplatu doprinosa, troškova ovrhe i novčanih kazni, kao i pravo obveznika na povrat više plaćenih doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni zastarijeva za pet godina (relativna zastara), odnosno deset godina (apsolutna zastara), računajući od dana kada je zastara prvi put počela teći.

Odredbom članka 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima (Narodne novine broj 115/16) propisano je da postupci utvrđivanja zastare započeti po zahtjevu obveznika doprinosa, a prema odredbama Zakona o doprinosima (Narodne novine broj 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12.,  144/12. i 143/14) dovršit će se sukladno odredbama tog Zakona, osim ako su odredbe tog zakona i odredbe Općeg poreznog zakona povoljnije za obveznika doprinosa.

No, suprotno žalbenim navodima, navedeno nije odlučno za drugačije rješenje predmetne upravne stvari jer je u konkretnom slučaju naplata glavnice doprinosa osigurana  založnim pravom na motornom vozilu i nekretnini tužitelja pa porezno tijelo i kada protekne vrijeme zastare može namiriti glavnicu obveza s osnove doprinosa iz opterećene stvari.

Naime, prema odredbi članka 94. stavak 6. OPZ-a zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe dok  je stavkom 10. istog članka propisano da se, kad protekne vrijeme zastare, porezno tijelo čije je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u neposrednom posjedu ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi.

Dakle, slijedom odredbi Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja i Zakona o doprinosima proizlazi da zastarni rokovi za naplatu doprinosa iznose pet (relativni) i deset (apsolutni) godina, što je pravilno utvrđeno osporavanim rješenjem tuženika i prvostupanjskom presudom. Tužitelj se pogrešno poziva na zastarne rokove od tri i šest godina propisane OPZ-om koji Zakon se u rješavanju predmetne upravne stvari tek podredno primjenjuje. S obzirom na prekide zastarnog roka na dan podnošenja zahtjeva niti na dan donošenja prvostupanjskog rješenja nije nastupila ni relativna ni apsolutna  zastara prava na naplatu poreznog duga po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje za razdoblje od 2007. do 2013. godine. Osim toga, naplata glavnice doprinosa osigurana je založnim pravom na motornom vozilu i nekretnini tužitelja pa se porezno tijelo i kada protekne vrijeme zastare može namiriti iz opterećene stvari što je propisano odredbom članka 94. stavka 10. OPZ-a. U situaciji kada je potraživanje osigurano zalogom, nakon donošenja odluke o osiguranju založnim pravom više se ne može s uspjehom isticati prigovor nastupa zastare prava na naplatu, pa u tom slučaju ne postoji osnova za otpis toga duga zbog zastare jer porezno tijelo taj dug može naplatiti iz osigurane stvari iako je proteklo vrijeme zastare. Slijedom navedenog, u predmetnom slučaju za drugačije rješenje predmetne upravne stvari nije pravno relevantna  ni odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-339/13-2 od 25. ožujka 2014. na koju se poziva tužitelj.

Navodi tužitelja kojima se prigovara nezakonitosti i ništetnosti rješenja o osiguranju te  glede propasti stvari na kojoj je osnovano založno pravo, ukazuje da nisu odlučni za drugačije rješenje  predmetne upravne stvari jer je te prigovore mogao isticati u  postupcima koji su se vodili radi donošenja rješenja o osiguranju. No, kako to pravilno navodi i prvostupanjski upravni sud, kada bi ovi navodi bili pravno relevantni, a što definitivno nisu, to ne bi dovelo do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari. Naime, čak i pod pretpostavkom da dug nije bio osiguran založnim pravom ne bi nastupila zastara prava na naplatu istoga, budući da od trenutka kada je počela teći zastara prava na naplatu najranijeg duga doprinosa za mirovinsko osiguranje (1. siječnja 2008.) do  trenutka donošenja prvostupanjskog rješenja (18. prosinca 2014.) nije protekao rok apsolutne zastare dok je tijek relativne zastare prava na naplatu predmetnog duga doprinosa, kao i onog za 2009. prekidan radnjama poreznog tijela poduzetim tijekom 2010. i 2011.

Kako, dakle, tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

Budući da je odbijen tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je zakonito odlučio o zahtjevu tužitelja za naknadom troška upravnog spora  primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

Zato je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

Budući da je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda na temelju odredbe članka 79. stavak 4. ZUS-a tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka pa je postavljeni  zahtjev  odbijen kao neosnovan te je riješeno  kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 30. svibnja 2019.

 

Predsjednik vijeća

                                                                                            Boris Marković, v.r.