Broj: Kž-892/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak, kao predsjednice vijeća, te Rajke Tomerlin-Almer i Jasne Pavičić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Snježane Lipski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv I okrivljenog M. P. i dr., zbog kaznenih djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292 st. 1 alineja 6 i st. 2 i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu od 13. srpnja 2016. godine broj K-DO-2373/07, podnijetoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 27. lipnja 2016. godine broj K-1171/14, na javnoj sjednici vijeća održanoj dana 22. studenoga 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

              O d b i j a  se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Uvodno citiranom pobijanom presudom temeljem čl. 452 toč. 1 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu ZKP/08) prvostupanjski je sud odbio optužbu protiv I okrivljenog M. P., II okrivljenog M. C. i III okrivljenog P. Š. zbog kaznenih djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju i to I okrivljenog M. P. zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292 st. 1 alineja 6 i st. 2 KZ/97, II okrivljenog M. C. poticanja na zlouporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292 st. 1 alineja 6 i st. 2 u vezi čl. 37 st. 1 KZ/97, te III okrivljenog P. Š. pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292 st. 1 alineja 6 i st. 2 u vezi čl. 38 st. 1 KZ/97, činjenično i pravno opisanih u izreci te presude. Temeljem čl. 149 st. 1 ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

              Protiv te je presude pravovremeno podnio žalbu Općinski državni odvjetnik u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              U svom odgovoru na žalbu III okrivljeni P. Š. po branitelju Ž. Ž., odvjetniku iz Z., pobija žalbene navode državnog odvjetnika, s prijedlogom, da se ta žalba odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi. Ujedno je zatraženo da se njega i branitelja pozove na sjednicu drugostupanjskog vijeća, što je i učinjeno.

Županijski državni odvjetnik u Zagrebu je nakon razmatranja vratio spis ovom sudu na daljnje nadležno odlučivanje.

Na održanoj sjednici drugostupanjskog vijeća u nazočnosti branitelja III okrivljenika, odvjetnika Ž. Ž. i u odsutnosti uredno pozvanih zamjenika Županijskog državnog odvjetnika i III okrivljenika, branitelj III okrivljenika ostao je kod svih navoda i prijedloga odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, nikakva bitna povreda odredaba kaznenog postupka, kako se to navodi u žalbi, nije ostvarena u ovom postupku, a prema sadržaju žalbe radilo bi se o povredi iz čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP/08 – nenavođenju razloga o odlučnim činjenicama.

Protivno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja dao je jasne i argumentirane razloge za svoju odluku koje je valjano i obrazložio, a takva utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Nije u pravu državni odvjetnik kad pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno tome činjenično stanje u ovom predmetu potpuno i u cijelosti pravilno utvrđeno, a za sva svoja činjenična utvrđenja prvostupanjski je sud dao argumentirane i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Prvenstveno, u ovom postupku prvostupanjski je sud utvrdio nesporno postojanje pravnog kontinuiteta kaznenih djela iz čl. 292 st. 1 alineja 6 i st. 2 KZ/97 i kaznenog djela iz čl. 246 st. 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), što se žalbom državnog odvjetnika niti ne dovodi u sumnju. Ostalo je dakle pitanje koji je od ta dva zakona blaži za okrivljenika, odnosno koji zakonski propisi dolaze u primjenu u konkretnom slučaju.

Naime, okrivljenici su se u ovom postupku teretili zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju i u kvalificiranom obliku iz čl. 292 st. 1 alineja 6 i st. 2 KZ/97 i to I okrivljeni M. P. u osnovnom obliku, II okrivljeni M. C. kao poticatelj, te III okrivljeni P. Š. kao pomagač.

U pitanju je bila optužba, kako je gore rečeno, za kvalificirani oblik ovog kaznenog djela, tj. pribavljanje znatne imovinske koristi, a koje je sukladno tada važećem stavu VSRH postojala ako je vrijednost protupravne imovinske koristi ili štete prelazila iznos od 30.000,00 kn. Za razliku od toga, sada važeća odredba kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246 st. 2 KZ/11 i čl. 87 toč. 27 KZ/11 propisuje da takva korist odnosno šteta mora premašivati iznos od 60.000,00 kn.

Ocjenjujući koji je zakon blaži za počinitelja, valja prvenstveno imati u vidu činjenicu da je za kvalificirani oblik sada važećeg kaznenog djela iz čl. 246 KZ/11 potrebna veća kriminalna količina, veća količina neprava od one ranije propisane.

Nadalje, za kazneno djelo iz čl. 246 st. 2 KZ/11 zaprijećena je kazna od 1 do 10 godina, dok je za kazneno djelo iz čl. 292 st. 2 KZ/97 bila zaprijećena kazna od 1 do 8 godina zatvora, no isto ne može biti isključivi argument koji je zakon po tom kriteriju stroži ili blaži. Naime, sve da se okrivljenici i proglase krivim za kaznena djela iz čl. 246 st. 2 KZ/11, bilo bi ih moguće osuditi samo u granicama maksimalno zaprijećene kazne zatvora prema čl. 292 st. 2 KZ/97, tj. do 8 godina.

Nadalje, sud nije vezan za pravnu ocjenu djela koju daje optužba, pri čemu se prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, upustio u činjeničnu analizu supstrata optužnog akta, pa imajući u vidu sve gore navedeno, ispravno je zaključio da radnje okrivljenika se imaju podvesti pod zakonski opis čl. 246 st. 2 KZ/11, kao zakona nedvojbeno blažeg po svim kriterijima za okrivljenike.

Odredba čl. 19 c toč. 1 d ZKP/08 za kazneno djelo iz čl. 246 st. 2 KZ/11 propisuje nadležnost Županijskog suda, dok odredba čl. 452 toč. 1 ZKP/08 izričito nalaže sudu da donese presudu kojom se optužba odbija ako za suđenje nije stvarno nadležan. Zašto to ranije nije učinjeno rješenjem, razlog je u činjenici da je optužnica podignuta 2009. godine, dakle prije stupanja na snagu novog KZ/11, pa je u ovoj raspravnoj fazi postupka jedino ispravno rješenje bilo donošenje odbijajuće presude, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud.

Što se tiče kvalifikatornog cenzusa, čak i kad protupravna imovinska korist odnosno šteta višestruko premašuju te iznose, ta činjenica može se cijeniti jedino kao jedna od okolnosti prilikom odluke o odmjeravanju kazne u smislu da se radi o otegotnoj okolnosti.

Kako državni odvjetnik svojom žalbom nije doveo u sumnju ispravnost i zakonitost pobijane presude, a budući da ispitivanjem iste nije utvrđeno da bi bile počinjenje kakve materijalne ili procesne povrede zakona na koje sukladno odredbi čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odlučiti kao u izreci, temeljem čl. 482 ZKP/08.

U Zagrebu 22. studenoga 2016. godine