Broj: Kž 229/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. B., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 11. veljače 2016. broj K-14/15., u sjednici održanoj 22. studenoga 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku optuženik I. B. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

Na temelju članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) određeno je da troškovi iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 2. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika kao i nužni izdaci i nagrada branitelja optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Optuženik I. B. je po braniteljici S. H., odvjetnici iz Z. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da optuženik I. B. u terećenom razdoblju nije imao stvarne troškove najma stana kao i prijevozne troškove nastale korištenjem privatnog vozila na relaciji S.-P.-S., smatrajući da te troškove treba promatrati u kontekstu vremena njihovog nastanka, načina i vremena njihove isplate, pravdanja istih, pravne osnove, kao i uobičajene prakse postupanja u odnosu na ostale zaposlenike društva.

Protivno tim žalbenima navodima, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te osnovano zaključio da terećeno kazneno djelo nije dokazano.

Naime, u ovom postupku nije sporno da je optuženik I. B. prema ugovoru o radu od 10. kolovoza 2007. kojim je imenovan predsjednikom uprave N. t. F. d.o.o. iz P. na razdoblje od pet godina, na temelju odredbe članka 9. stavka 4., između ostalog, imao pravo na naknadu za troškove mjesečnog najma stana za stanovanje u iznosu od 600,00 eura u protuvrijednosti u kunama, a na temelju odredbe članka 13. stavka 2. istog ugovora imao pravo na korištenje privatnog automobila u službene svrhe uz naknadu. Nije bilo sporno ni da je optuženiku u inkriminiranom razdoblju isplaćeno na ime naknade troškova najma iznos od 48.307,03 kuna i prijevoznih troškova iznos od 18.544,00 kuna, odnosno ukupno 66.851,03 kune.

Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio obranu optuženika da on u terećenom mu razdoblju nije stanovao u P., iz sigurnosnih razloga, gdje mu je bilo mjesto rada, već je stanovao u vikendici u vlasništvu svog oca u mjestu S., zbog čega je na temelju ugovora o zakupu sklopljenim sa ocem koristio apartman za stanovanje, odakle je svakodnevno odlazio na posao i vraćao se s posla privatnim automobilom. U pogledu potrebe sklapanja ugovora o zakupu, optuženik je razgovarao sa svjedokom N. V., pomoćnikom direktora za pravne poslove i ljudske resurse koji mu je rekao da mu prema ugovoru o radu pripada 600 eura mjesečno po osnovi troškova stanovanja, te da ga ne interesira njegov ugovor o zakupu, dok mu je za troškove prijevoza rečeno da mu se isplaćuje cijena goriva po prijeđenom kilometru od S. do S., a od S. do P. trošak u vrijednosti autobusne karte. Njegova obrana potvrđena je iskazom svjedokinje E. I., članicom uprave za financijska pitanja N. T. F. d.o.o. koja je iskazala da joj je bilo poznato da je optuženik doista stanovao u mjestu S., zbog čega je i sklopio ugovor o zakupu kako ne bi imao pravnih problema. Navedena svjedokinja je jasno opisala da je čula kada je optuženik razgovarao sa svjedokom N. V., pomoćnikom direktora za pravne poslove i ljudske resurse kojeg je optuženik izričito pitao treba li donijeti navedeni ugovor o zakupu, a tada mu je rečeno da on ima pravo na troškove stanovanja bez obzira na postojanje tog ugovora. Osim toga, svjedokinja je iskazala da ona nije nikada vidjela da bi ostali zaposlenici prilagali ugovore o najmu, već da je to njihovo pravo proizlazilo iz ugovora o radu, te da je bilo situacija kada se naknada troškova najma zaposlenicima isplaćivala unaprijed. Da je optuženik doista stanovao u mjestu S. te svakodnevno privatnim automobilom putovao iz mjesta stanovanja u mjesto rada proizlazi iz iskaza svjedokinje T. G., sestre optuženika, također zaposlenice u istom društvu, koja je opisala da je optuženik iz sigurnosnih razloga stanovao u vikendici svog oca te da je sa njim sklopio ugovor o zakupu čijem sklapanju je i ona bila prisutna, a da su novac od zakupa njegovi roditelji koristili za podmirivanje troškova liječenja.

Tvrdnje državnog odvjetnika o tome da su iskazi svjedokinja E. I. i T. G. nekritički prihvaćeni nemaju uporišta u izvedenim dokazima i njima državni odvjetnik pokušava dovesti u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je uobičajena praksa postupanja unutar društva bila da su zaposlenici ostvarivali naknadu troškova stanovanja na temelju neke druge osnove, a ne ugovora o radu. Međutim, te tvrdnje nisu potkrijepljene niti iskazom svjedoka N. V., pomoćnika direktora za pravne poslove i ljudske resurse, čiji iskaz je prvostupanjski sud s pravom ocijenio nevjerodostojnim i proturječnim, koji je doduše naveo da je za isplatu troškova najma stanovanja bilo potrebno imati ugovor o najmu, no da ga on nikad takav ugovor nije tražio, kao i da nije siguran jesu li drugi zaposlenici dostavljali takve ugovore, a niti iskazom svjedoka N. J., voditelja obračuna plaća i drugih dohodaka, koji je iskazao da je smatrao da je bilo potrebno dostaviti ugovor o najmu, ali da je unatoč tome on obračunavao i isplaćivao troškove najma kao i prijevozne troškove, optuženiku, ali i ostalim zaposlenicima koju su stanovali izvan mjesta rada. Te okolnosti, ne mogu, bez drugih dokaza, same po sebi predstavljati temelj za postojanje subjektivnog elementa na strani optuženika, što pogrešno u žalbi smatra državni odvjetnik.

Prema tome, kraj takvog stanja stvari, a pritom osobito imajući na umu okolnost da je optuženik na temelju ugovora o radu sklopljenog s društvom kao predsjednik uprave imao pravo na naknadu troškova najma u iznosu od 600 eura te naknadu prijevoznih troškova, odnosno da je to njegovo pravo bilo utemeljeno na odredbama ugovora, a da je obrana optuženika potvrđena iskazima svjedokinja E. I. i T. G., dok iz podataka u spisu ne proizlaze dokazi koji bi upućivali na to da dosadašnja praksa postupanja društva bila takva da bi bio nužan neki drugi pravni temelj za isplatu troškova, osim ugovora o radu kojeg zaposlenik sklapa s društvom, a niti da optuženik slijedom toga ne bi imao pravo na prijevozne troškove, kao što nema dokaza koji bi upućivali na drugačiji modalitet isplate istih u odnosu na ostale zaposlenike društva, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je sud prvog stupnja u nedostatku dokaza donio jedinu moguću ispravnu odluku, zbog čega je optuženika pravilno oslobodio od optužbe.

Promašeno je pozivanje državnog odvjetnika na dio obrazloženja odluke ovog suda od 13. svibnja 2014. broj I Kž 69/14. jer se radilo o uputama sudu prvog stupnja o pitanju provjere uobičajene prakse postupanja društva prilikom isplate prijevoznih troškova kao i korištenja privatnog vozila u službene svrhe.

Naime, tijekom postupka je utvrđeno da optuženik nije ni koristio službeno vozilo na putu od mjesta stanovanja i natrag, a niti ga je koristio u službene svrhe, o čemu je iskazivao svjedok T. B., zaposlen u svojstvu vozača društva, dok iz dopisa N. T. F. d.o.o. od 22. prosinca 2015. proizlazi da je službeno vozilo Volkswagen Passat bilo otuđeno, a službeno vozilo Audi u nevoznom stanju. No, neovisno o tome, optuženiku se stavlja na teret da su mu isplaćeni troškovi prijevoza privatnim automobilom od mjesta stanovanja do mjesta rada, na koje troškove je, kao što je već rečeno, imao pravo na temelju ugovora o radu, a oni su s obzirom na činjenicu da je optuženik doista i stanovao u mjestu S., te putovao privatnim vozilom, bili opravdani. Zbog toga i problematiziranje pitanja je li u konkretnom slučaju moguće kombinirati odredbe ugovora o radu optuženika sa Kolektivnim ugovorom društva (koji se primjenjuje ako neko pravo, obveza ili odgovornost predsjednika uprave nije ugovoreno - odredba članka 17.) nije od važnosti, budući da je upravo navedeno pravo na naknadu troškova prijevoza riješeno ugovorom o radu.

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a njezinim ispitivanjem u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 22. studenoga 2016.