1

Poslovni broj: 26 Gž-397/2019-2

 

Poslovni broj: 26 Gž-397/2019-2

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. I. K., OIB:…, iz Z., zastupane po punomoćniku I. L., odvjetniku u Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6620/15-32 od 3. siječnja 2019., u sjednici vijeća 28. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o  j e

 

              Djelomično se odbija a djelomično prihvaća žalba tuženice, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6620/15-32 od 3. siječnja 2019.:

 

-          potvrđuje u dijelu toč. I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici 76.953,83 kn sa zateznom kamatom od 3. siječnja 2019. do isplate,

 

-          preinačuje u dijelu toč. I. kojim je naloženo tuženici isplatiti daljnji iznos od 42.457,28 kn sa zateznom kamatom od 3. siječnja 2019. do isplate i odbija zahtjev tužiteljice u tom dijelu.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženice i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6620/15-32 od 3. siječnja 2019. pod toč. II. izreke i rješava:

 

Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka od 17.021,57 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

 

Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka od 555,62 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici 119.411,11 kn sa zateznom kamatom od 3. siječnja 2019. do isplate. Toč. II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka od 30.722,00 kn.

 

Navedenu presudu, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovome sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba tuženice djelomično je osnovana.

 

              Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu štete, a temelji se na činjeničnim tvrdnjama da iz razloga što nije u mogućnosti ugovoriti slobodnu najamninu za stan u svojem vlasništvu i što predstavlja ograničenje u izvršavanju njezinih vlasničkih prava, trpi imovinsku štetu u visini razlike između tržišne najamnine koju je mogla ostvarivati za stan od 72,08 m2 na adresi u Z., i zaštićene najamnine koju je primala od zaštićenog najmoprimca u razdoblju od srpnja 2011. do ožujka 2015.

 

Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

-          da je tužiteljica vlasnica stana u Z. od 72,08 m2 koji je temeljem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 28. svibnja 1997. u režimu zaštićenog najma, te da je po osnovu najamnine u utuženom razdoblju primala od zaštićenog najmoprimca po 297,20 kn mjesečno;

 

-          da je Europski sud za ljudska prava u dvije presude (Statileo c/a Hrvatska i Bego i dr. c/a Hrvatska) odlučio povodom činjenično usporedivih zahtjeva podnositelja s predmetom u ovom sporu, na način da je utvrdio da je Zakonom o najmu stanova povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju koja jamči svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva time što su vlasnici stanova kroz zaštićeni najam onemogućeni u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine, između ostalog i na posjedovanje stana, iznajmljivanje i ostvarivanje najamnine, pravo na otkaz najma i dr.;

 

-          da je uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje građevinskog vještaka, te dopunom nalaza i mišljenja vještaka utvrđena prosječna vrijednost najamnine za nekretnine iste vrste primjenom usporedivih kriterija.

 

Na temelju navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica ima pravo na naknadu imovinske štete zbog povrede čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju i da joj je štetu dužna naknaditi tuženica jer to proizlazi iz presuda Europskog suda za ljudska prava, a da je visina najamnine utvrđena nalazom i mišljenjem te dopunom nalaza vještaka koji sud prihvaća jer je izrađen na temelju uviđaja na licu mjesta i pribavljene dokumentacije, temeljem čega je obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici 119.411,11 kn sa zateznom kamatom od 3. siječnja 2019. do isplate.

 

U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nije utemeljena na provedenim dokazima, te iz razloga što sud nije obrazložio prigovore koje je isticala tijekom postupka kao što je prigovor zastare, te nisu obrazloženi svi elementi za ostvarivanje prava na naknadu štete (štetna radnja, protupravnost, uzročno-posljedična veza, šteta). Navodi da kada tuženica nastupa iure imperii, da je donošenjem zakona ovlaštena ograničiti adresatima određena prava i zbog toga ne može odgovarati za naknadu štete (VSHR Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003.), što znači da ako nema štetne radnje tuženice nema ni protupravnosti kao niti kumulativnog ispunjenja pretpostavki odgovornosti za naknadu štete, a kako se prvostupanjski sud nije osvrnuo niti na jedan element za ostvarivanje tog prava smatra da je time počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Počinjenje navedene bitne povrede nalazi i u tome što se u obrazloženju presude nije osvrnuo na prigovor zastare, te ističe da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete s osnova izgubljene zarade koja se smatra povremenim potraživanjem u smislu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) za koje je propisan rok zastare od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa smatra da je nastupila i zastara samog prava iz kojeg proistječu povremene tražbine u smislu čl. 227. ZOO-a jer je tužiteljici šteta počela nastajati stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova, čemu u prilog ide i činjenica da je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 5. studenog 1997. od kada je postala dio nacionalnog pravog poretka, pa je vlasnicima stanova od tada povrijeđeno konvencijsko pravo. Ističe da sud niti visinu zahtjeva nije mogao temeljiti na nalazu vještaka jer se kao parametar za utvrđivanje ne smije uzimati tržišna vrijednost najamnine. To iz razloga što je u svim presuda Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske isticano da svaka država ima pravo ograničiti pravo vlasništva do određene granice, a Republici Hrvatskoj je stavljeno na teret što je Zakonom o najmu stanova prekomjerno ograničila pravo vlasništva zbog čega vlasnici stanova nisu ostvarivali ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine, što znači da i Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do mjere da vlasnici stanova ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja nekretnine. Stoga smatra da kada bi vlasnicima stanova pripadala naknada štete da može biti samo u visini razlike između nužnih troškova održavanja nekretnine i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca, čemu alternativa može biti primjena Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine (Narodne novine br.: 120/00.) temeljem koje Republika Hrvatska potražuje od bespravnih korisnika nekretnina naknadu u visini od 15,00 kn/m2 i što predstavlja niži iznos od tržišne vrijednosti. U nastavku žalbe opširno opisuje područje koje je regulirano Zakonom o najmu stanova citiranjem zakonskih odredaba, da Ustavni sud u nekoliko odluka nije prihvatio prijedloge za pokretanje ocjene njegove ustavnosti, da se temeljni problem (uzrok povrede Konvencije) tiče zakonodavstva i nadilazi pojedinačni interes podnositelja zahtjeva, da je naloženo nadležnim tijelima Republike Hrvatske poduzeti zakonodavne i/ili druge opće mjere kojima će se postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne strane i interesa zaštićenih najmoprimaca s druge strane i da je u tom smislu donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (Narodne novine br.: 68/18.) primjenom kojeg se postupno povećava zaštićena najamnina počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., a nakon tog datuma će vlasnici stanova slobodno raspolagati stanovima u njihovom vlasništvu. Obzirom na navedeno smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo.

Presudom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014., kojoj je prethodio postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava, utvrđeno je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer "zaštićeni najam" ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova (Narodne Novine br.: 91/96.) i sa Zakonom povezana Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne Novine br.: 40/97., 107/15.) što znači da je miješanje bilo predviđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Međutim, ESLJP utvrđuje da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret i da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako utvrđuje da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju.

 

Zakonska regulativa koja je u utuženom razdoblju propisivala institut zaštićenog najma stanova u privatnom vlasništvu predstavlja protupravno postupanje tuženice jer je njome povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčeno pravo vlasništva vlasnika stanova, koje u uzročno-posljedičnoj vezi dovodi do štete na strani vlasnika stanova u visini razlike između tržišne najamnine koju su mogli ostvariti i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca. Identično pravno stajalište u pogledu pretpostavki odgovornosti za naknadu štete u činjenično istovrsnoj pravnoj stvari izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti s tim u vezi žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu ostvarenih pretpostavki za odgovornost tuženice za naknadu štete.

 

Osnovano ukazuje tuženica da prvostupanjski sud nije iznio razloge vezano uz istaknuti prigovor zastare, čime je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Uzimajući u obzir da je tužiteljica podnijela tužbu 20. listopada 2015. i da se utuženo potraživanje s osnova naknade štete odnosi na razdoblje od srpnja 2011. do ožujka 2015., ovaj sud utvrđuje da je prigovor zastare djelomično osnovan. Predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete – gubitak zarade od najamnine koja dospijeva mjesečno, pa se za ocjenu osnovanosti prigovora zastare primjenjuje zastarni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO-a. Obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete prema čl. 1086. ZOO-a, pa uzimajući u obzir činjenične navode iz tužbe u kojoj je tužiteljica dospjelost tražbine odredila označavanjem datuma dolaska u zakašnjenje radi zatezne kamate koju je prvotno potraživala, i to od drugog u mjesecu za potraživanje naknade za tekući mjesec i da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze u smislu čl. 215. st. 1. ZOO-a, ovaj sud utvrđuje da je tražbina koja se odnosi na razdoblje od srpnja 2011. zaključno s listopadom 2012. zastarjela jer je u vrijeme podnesene tužbe (20. listopada 2015.) protekao trogodišnji zastarni rok. Vezano uz tvrdnju tužiteljice da u pogledu ocjene prigovora zastare postoji pravomoćna sudska odluka iz predmeta istoga suda broj P-6062/15, ukazuje se da je povodom izvanredne revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. iznio pravno stajalište od kada počinje teći zastarni rok i razloge zbog kojih nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo protiv Hrvatske za početak tijeka roka zastare, slijedom čega ovaj sud utvrđuje prigovor zastare djelomično osnovanim za tražbine tužiteljice koje su dospjele od srpnja 2011. zaključno s tražbinom za listopad 2012.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu štete na temelju nalaza vještaka, izrađenog na osnovu pribavljenih podataka Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba, Službe za vrednovanje nekretnina od 15. studenog 2017. za stanove usporedivih karakteristika tužiteljičinom stanu i na bazi pretpostavke o prosječnoj opremljenosti i održavanosti stana. Osim toga tužiteljica prilikom određivanja zahtjeva nije koristila podatak iz nalaza vještaka o prosječnoj visini tržišne najamnine, već je zahtjev odredila u visini razlike između najnižeg iznosa tržišne najamnine utvrđenog nalazom vještaka i zaštićene najamnine koju je primila, radi čega su i iz tog razloga žalbeni navodi tuženice kojima prigovara činjeničnom utvrđenju suda o visini dosuđenog iznosa neosnovani.

 

Kako prvostupanjski sud nije počinio niti jednu drugu bitnu povredu odredaba postupka na koje primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2) i st. 3. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana isplatiti tužiteljici 76.953,83 kn sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate primjenom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, te je djelomično prihvatio žalbu i preinačio presudu u dijelu kojim je tuženica obvezana isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 42.457,28 kn sa zateznom kamatom i odbio zahtjev za isplatu u tom dijelu.

 

O troškovima postupka ovaj sud je odlučio primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a i čl. 154. st. 2. ZPP-a. Tužiteljica je tužbom od 20. listopada 2015. zahtijevala isplatu od 162.168,00 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose za razdoblje od studenog 2010. do srpnja 2015., te je zahtjev smanjila podneskom koji je predan na raspravi 4. listopada 2018. na iznos od 119.411,11 kn koji obuhvaća razdoblje od srpnja 2011. do ožujka 2015., dok je uspjela sa 76.953,83 kn što znači da je do smanjenja zahtjeva tužiteljica kvantitativno uspjela s 47,45% zahtjeva a nakon smanjenja zahtjeva s 64,44% zahtjeva. Kako je tuženica tijekom cijelog postupka osim visine zahtjeva osporavala i pravni osnov, a tužiteljica je uspjela u pogledu pravnog osnova, ovaj sud ocjenjuje da je kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužiteljice do smanjenja zahtjeva (4. listopada 2018.) 73,72%, a tuženice 26,28%, a nakon toga da je uspjeh tužiteljice 82,22%, a tuženice 17,78%.

 

Tužiteljici su osnovano nastali troškovi za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora temeljem Tbr. 28. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., u daljnjem tekstu: Tarifa), za sastav tužbe temeljem Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife, sastav podneska od 28. ožujka 2017. temeljem Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife i zastupanja na raspravama 29. ožujka 2016., 3. travnja 2017. i 14. veljače 2018. temeljem Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife za svaku radnju po 3.125,00 kn i trošak sudske pristojbe na tužbu od 1.972,00 kn temeljem Tar. br. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br.: 74/95., 57/96., 137/02., 26/03., 125/11., 122/12., 157/13, 110/15.), što razmjerno uspjehu u toj fazi postupka od 73,72% daje trošak od 15.276,26 kn. Nadalje, tužiteljici pripada trošak zastupanja na raspravi 4. listopada 2018. od 1.562,50 kn temeljem Tbr. 9. toč. 2. i Tbr. 42. Tarife, na raspravi 19. studenog 2018. od 3.125,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife što razmjerno uspjehu od 82,22% daje trošak od 3.854,06 kn te u cijelosti trošak građevinskog vještačenja od 2.500,00 kn jer se radi o trošku koji je bio nužan za donošenje odluke. Stoga tužiteljici pripada trošak u ukupnom iznosu od 21.630,32 kn.

 

Tužiteljica nema pravo na trošak sastava podneska od 2. listopada 2018. jer je predan na ročištu 4. listopada 2018. za koje je tužiteljici priznat trošak zastupanja po odvjetniku, te je mogao biti reproduciran od strane odvjetnika na ročištu pa se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Tuženici pripada trošak sastava odgovora na tužbu od 2.500,00 kn temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 8. siječnja 2018. od 2.500,00 kn temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na raspravama 29. ožujka 2016., 3. travnja 2017., 28. rujna 2017. i 14. veljače 2018. po 2.500,00 temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te razmjerno uspjehu od 26,28% u toj fazi ima pravo na trošak od 3.942,00 kn. Nadalje, tuženici pripada pravo na trošak zastupanja na raspravi 4. listopada 2018. od 1.250,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife i na raspravi 19. studenog 2018. od 2.500,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife te razmjerno od 17,78% ima pravo na trošak od 666,75 kn, odnosno tuženica ima pravo na ukupni trošak od 4.608,75 kn. Nije joj priznat trošak sastava podneska od 17. rujna 2018. jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Stavljanjem u odnos priznatih troškova tužiteljica ima pravo na trošak od 17.021,57 kn, radi čega je ovaj sud preinačio presudu pod toč. II. izreke primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a i obvezao tuženicu naknaditi tužiteljici trošak postupka od 17.021,57 kn, dok je zahtjev u preostalom dosuđenom iznosu odbio.

 

Obzirom na uspjeh u žalbenom postupku u kvantitativnom i kvalitativnom smislu od 17,78%, tuženici je dosuđen trošak sastava žalbe odmjeren primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife i razmjerno uspjehu u iznosu od 555,62 kn.

 

Varaždin, 28. svibnja 2019.