Broj: Kr 37/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević Grbić kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenika M. T. zbog kaznenog djela iz članka 272. stavaka 2. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 i 57/11 - u daljnjem tekstu KZ/97), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Čakovcu od 20. travnja 2015., broj K-340/11 i presuda Županijskog suda u Splitu od 29. listopada 2015., broj Kž-529/15, u sjednici održanoj 22. studenoga 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika M. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Čakovcu od 20. travnja 2015., broj K-340/11 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu od 29. listopada 2015., broj Kž-529/15 M. T. je osuđen zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavaka 2. i 4. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci.

Osuđenik je pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po branitelju D. Š., odvjetniku iz Z. zbog povrede kaznenog zakona, povrede odredaba kaznenog postupka, povreda prava na obranu na glavnoj raspravi i zbog povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku. Povredom kaznenog zakona osuđenik smatra činjenicu da je na nepravilno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen kazneni zakon, zatim da postoje okolnosti koje isključuju krivnju te da je prilikom odluke o kazni cijenjena okolnost koju prvostupanjski sud nije prethodno utvrdio. Nadalje, osuđenik ističe da je prekoračena optužnica, odnosno da je povrijeđen njezin objektivni identitet kako u pogledu pravnog identiteta tako i u pogledu pravne oznake inkriminiranog djela, što predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Povreda prava na obranu, prema mišljenju osuđenika, sastoji se u odbijanju prvostupanjskog suda da provede novo vještačenje s drugim vještacima. Konačno, osuđenik ističe da drugostupanjski sud nije odgovorio niti na jedan prigovor iz žalbe niti je ocijenio žalbene navode čime je, prema mišljenju osuđenika, počinjena povreda kaznenog postupka u žalbenom postupku. U zahtjevu je predloženo ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

Spis je u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/13, 56/13 i 145/13 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Zahtjev nije osnovan.

Uvodno treba naglasiti da je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao izvanredni pravni lijek, moguće podnijeti iz taksativno predviđenih osnova navedenih u odredbi članka 517. ZKP/08.

Osuđenik u zahtjevu navodi da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije pravilno riješio činjenična pitanja i nije utvrdio određeno činjenično stanje zbog čega je pogrešno ocijenio da je ponašanje osuđenika kazneno djelo. Argumentirajući svoj zahtjev, osuđenik dijelom ponavlja navode iz svoje žalbe protiv prvostupanjske presude kojima je osporavao pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i na njemu zasnovane zaključke suda prvog stupnja te ističe kako na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud nije imao činjenične osnove za zaključak da je osuđenik počinio inkriminirano kazneno djelo. Polemizirajući sa zaključcima i razlozima iz prvostupanjske i drugostupanjske presude te nastojeći dovesti u sumnju činjenična utvrđenja i osporiti ocjenu dokaza koju su dali i prvostupanjski i drugostupanjski sud, ističe kako postoje okolnosti koje isključuju krivnju. Svojim viđenjem činjenica koje su sudovi na temelju provedenih dokaza trebali utvrditi kao i zaključke koji bi, po njegovom mišljenju, proizlazili iz tih dokaza, osuđenik u zahtjevu ustvari osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Isto tako u pogledu kazne osuđenik osporava činjenice koje su sudovi cijenili prilikom izbora vrste i mjere kazne. Međutim, prigovor na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u pravomoćnoj presudi ne predstavlja osnovu zbog koje je moguće podnositi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka sud nije ovlašten ocjenjivati činjenice utvrđene pravomoćnom presudom niti posrednu povredu kaznenog zakona proizašlu iz tako utvrđenih činjenica.

Nadalje, navod osuđenika da je uskraćen u pravu na obranu jer je prvostupanjski sud odbio njegov dokazni prijedlog za provođenje novog vještačenja s drugim vještacima, također predstavlja prigovor zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, činjenica da u dokaznom postupku nije provedeno novo vještačenje kako je to predlagao osuđenik nezadovoljan rezultatima vještačenja, ne navodeći pri tom opravdane razloge za svoje prigovore na vještački nalaz, ne predstavlja povredu prava na obranu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08, kako to pogrešno smatra osuđenik, već je i taj prigovor usmjeren na činjenično stanje koje smatra nepotpuno i pogrešno utvrđenim, a što ne može biti, kako je već navedeno, osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Osim toga, treba naglasiti da je prvostupanjski sud prihvatio više dokaznih prijedloga osuđenika te je tijekom postupka proveo te dokaze pa s obzirom na tu činjenicu nema govora o povredi prava na obranu, odnosno povredu prava na jednakost oružja.

Nije u pravu osuđenik kada ističe da su sudovi prekoračili optužnicu odnosno da su povrijedili njezin identitet u pogledu činjeničnog opisa kaznenog djela i njegove pravne oznake. Izmjena činjeničnog opisa inkriminiranog djela koju je izvršio prvostupanjski sud ne predstavlja prekoračenje optužnice jer njome nisu izmijenjene bitne okolnosti samog događaja niti je ona utjecala na bitna obilježja kaznenog djela. Vožnja osuđenika, odnosno prelazak vozilom preko oštećenika i njegovo guranje po kolniku rezultirali su zabranjenom posljedicom, smrću oštećenika, pa činjenica da je sud izmijenio redoslijed radnji koji je bio inkriminiran optužnicom ne predstavlja izmjenu identiteta optužbe.

Osuđenik nije u pravu kada tvrdi da je izmjenom pravne oznake djela sud prekoračio optužbu. Naime optužnicom koju je državni odvjetnik izmijenio na raspravi osuđeniku je bilo stavljeno na teret kazneno djelo iz članka 272. stavaka 1. i 4. KZ/97, što je pravilno prvostupanjski sud kao očitu omašku izmijenio te osuđenika proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 272. stavaka 2. i 4. KZ/97. Na taj način je uskladio pravnu oznaku sa činjeničnim i pravnim opisom inkriminiranog djela te sa zakonskom odredbom jer kazneno djelo iz stavka 4. članka 272. KZ/97 propisuje kažnjavanje za kazneno djelo iz stavka 2. istog članka, odnosno kada je djelo počinjeno iz nehaja. Stavkom 1. članka 272. KZ/97 propisano je kažnjavanje za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće počinjeno s namjerom kao oblikom krivnje, a u stavku 3. istog članka je propisana kazna kada kao posljedica tako izazvane prometne nesreće nastupi smrt jedne ili više osoba. Dakle, prvostupanjski sud je, u skladu s činjeničnim i pravnim opisom, pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona te je na inkriminirano djelo primijenio blažu pravnu oznaku, odnosno osuđenika proglasio krivim za nehajno izazivanje prometne nesreće umjesto namjernog kako je i optuženo. Prema tome, u potpunosti je u krivu osuđenik kada ističe načelo „ne ultra petita partium“ koje je osim toga imanentno građanskom pravu.

Povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koju vidi u činjenici da se drugostupanjski sud nije osvrnuo na pojedine žalbene navode, osuđenik potkrepljuje činjenicama kojima ustvari ponovno problematizira utvrđeno činjenično stanje a ne argumentira povredu kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Pri tom treba imati u vidu da drugostupanjski sud niti nije dužan odgovoriti na sve žalbene navode već samo na one koje smatra odlučnim za pravilno presuđenje. Treba također naglasiti da je ispitivanjem drugostupanjske presude utvrđeno da je žalbeni sud pažljivo ispitao prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio te je naveo razloge zbog kojih smatra da nisu ostvarene žalbene osnove koje je osuđenik isticao u žalbi, ocijenivši razloge prvostupanjske presude potpunima i određenima te je na njih uputio osuđenika, izbjegavajući ponavljanje razloga i polemiziranje sa žalbenim navodima. Prema tome, nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08, koju ističe osuđenik, jer drugostupanjska presuda sadrži razloge o donesenoj odluci.

Slijedom navedenog, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP/08 odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 22. studenoga 2016.