Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Kr 58/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. Ž. i dr., zbog kaznenog djela 256. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o zahtjevu os. D. Ž. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što ju čine presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu od 27. listopada 2015. broj K-61/15 i Županijskog suda u Zagrebu od 9. veljače 2016. broj Kž-75/16, u sjednici održanoj 22. studenog 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se zahtjev os. D. Ž. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu od 27. listopada 2015. broj K-61/15 i Županijskog suda u Zagrebu od 9. veljače 2016. broj Kž-75/16, D. Ž. (pod toč. I. izreke) i S. P. (pod toč. V. izreke) su proglašeni krivima zbog kaznenih djela iz čl. 256. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i osuđeni na kazne zatvora, D. Ž. u trajanju dvije godine i četiri mjeseca, a S. P. u trajanju jedne godine. Istom presudom je protiv obojice osuđenika (pod toč. II. i VI. izreke) odbijena optužba zbog kaznenih djela iz čl. 287. KZ/97.

 

Po pravomoćnosti navedene presude os. D. Ž. je putem branitelja D. R., odvjetnika iz Z., pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude navodeći da je povrijeđen „Kazneni zakon…te je isti pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, a u pogledu prava na pravično suđenje“ te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je „utjecala na zakonitost same presude“. Osuđenik je i osobno podnio zahtjev zbog povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. do 4. ZKP/08 pa će oba zahtjeva biti razmotrena kao jedinstveni zahtjev osuđenika, kojim je predložena odgoda izvršenja pravomoćne presude te njeno preinačenje ili ukidanje.

 

Na temelju čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) dostavljen je primjerak zahtjeva sa spisima Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

Osuđenik u zahtjevu ukazuje na utvrđeno činjenično stanje u pravomoćnoj presudi, koje ne osporava, dakle da je bio odgovorna osoba (direktor) trgovačkog društva M. N. d.o.o. u vremenu od 16. siječnja do 3. svibnja 2006., da je kao odgovorna osoba sa žiro računa društva odobrio sebi gotovinsku isplatu 505.000,00 kuna, da se ta isplata smatra primitkom po osnovi drugog dohotka i da je time nastala porezna obveza po osnovi poreza na dohodak, obveznog doprinosa za mirovinsko osiguranje i obveznog doprinosa za zdravstveno osiguranje u ukupnom iznosu 371.988,76 kuna te da nije u svojstvu odgovorne osobe trgovačkog društva podnio poreznoj upravi prijavu poreza na dohodak za 2006. godinu, niti je uplatio iznos dužnih davanja. Pozivom na zakonske odredbe, nalaz i mišljenje vještaka i obrazloženje prvostupanjske presude, smatra da  je radnja počinjenja kaznenog djela, propuštanjem podnošenja porezne prijave, ostvarena na dan 1. ožujka 2007. „obzirom na obvezu podnošenja porezne prijave za 2006. godinu najkasnije do kraja veljače 2007. godine.“, a tada više nije imao svojstvo odgovorne osobe i ne može biti „deliktno odgovoran“.  Ujedno prigovara da je povrijeđen kazneni zakon utvrđenjem drugostupanjskog suda o postojanju obveze podnošenja porezne prijave u razdoblju u kojem je kao odgovorna osoba bio ovlašten voditi poslovanje trgovačkog društva. Pored toga navodi da je nepodnošenje porezne prijave prekršaj (u odnosu na povredu iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08), kritikom na provedene dokaze tvrdi da je „sud propustio u dokaznom postupku utvrditi bitne činjenice“ (navedeno pri obrazlaganju povrede iz čl. 469. toč. 2. ZKP/08), a pozivom na priloženo  „pravomoćno  ovršno rješenje H. b. radi kredita od 436,000,00 kn“ te kako je „predmet optužbe …članak 256. st. 1. KZ/11, a u više navrata se spominje članak 287. KZ/97…u obrazloženju presude“ upire na povrede iz čl. 469. toč. 3. i 4. ZKP/08.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/08), a ne i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U dijelu osobno podnesenog zahtjeva osuđenik problematizira ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja što nije predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

Valja dodati da je prvostupanjski sud iscrpno i temeljito iznio razloge za svoje utvrđenje i ocjenu provedenih dokaza, time da je analizom iskaza osuđenika i poredbom sa prikupljenim ispravama te nalazom i mišljenjem financijskog vještaka zaključio o učinu predmetnog kaznenog djela. Potom je i sud drugog stupnja razmotrio i otklonio žalbene prigovore osuđenika, prihvativši ispravnim činjenično stanje i pravnu oznaku djela kako je utvrđeno u prvostupanjskoj presudi. Prema tome, pravomoćna presuda sadrži opsežne, jasne i razumne razloge o utvrđenju kaznene odgovornosti osuđenika.

 

Nadalje, imajući na umu sadržaj zahtjeva, poglavito načelni prigovor o povredi prava na pravično suđenje, i ograničenje u smislu čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP/08 (ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik) ovaj sud ne nalazi da je osuđenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom. Naime, osim obrazloženih zamjerki na račun ostvarene povrede kaznenog zakona i neslaganja osuđenika sa razlozima suda, nema drugih relevantnih navoda koji bi ukazivali na ostvarene povrede prava na pravično suđenje ili povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku od utjecaja na presudu.

 

Nije u pravu osuđenik ni kada ističe povrede kaznenog zakona pri čemu je ključni prigovor da opisano djelo nije kazneno djelo.

 

Prije svega valja istaknuti da se postojanje povreda kaznenog zakona ocjenjuje samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude. Iz sadržaja spisa i pravomoćne presude razvidno je da je prvostupanjski sud osuđenika proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11, kako je činjenično i pravno terećen izmijenjenom optužnicom državnog odvjetnika. Za ostvarenje obilježja ovog kaznenog djela nije potrebno posebno svojstvo počinitelja, dakle nije nužno da je počinitelj odgovorna osoba u trgovačkom društvu, ali je potrebno da počinitelj postupa s ciljem da on ili druga (fizička ili pravna) osoba izbjegne plaćanja poreza (ili carine) tako da daje netočne ili nepotpune podatke o dohocima, odnosno činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa porezne (ili carinske) obveze ili s istim ciljem u slučaju obvezne prijave ne prijavi prihod, predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne (ili carinske) obveze i  uslijed toga dođe do smanjenja ili neutvrđenja porezne (ili carinske) obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna. Prema tome djelo čini osoba koja svjesno ne daje podatke o dohotku odnosno činjenicama o kojima ovisi utvrđivanje porezne obveze.

 

Premda izreka pobijane presude sadrži i dio teksta koji nije izravno vezan na bitna obilježja ovog djela (uskrata doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje) činjenični opis predmetnog kaznenog djela sadrži sve potrebne navode kojima je to kazneno djelo opisano. Osuđenik je u „nakani“ pribavljanja znatne nepripadne materijalne dobiti iskoristio svojstvo direktora - odgovorne osobe trgovačkog društva M. N. d.o.o. koje je imao u vremenu „od 16. siječnja do 31. svibnja 2006.“ time što je odobrio sebi gotovinsku isplatu novčanih sredstava sa žiro računa društva u iznosu 505.000,00 kuna  koje je i podigao, bez da je opravdao namjenu utroška ovih (isplaćenih) sredstava, zbog čega je, prema čl. 32. st. 3. toč. 11. Zakona o porezu na dohodak, bio dužan platiti porez na dohodak  u iznosu 168.333,33 kuna, što nije učinio već je „navedena novčana sredstva“ zadržao oštetivši time proračun RH za spomenuti iznos. Prema tome, iz činjeničnog opisa djela jasno proizlazi dolusno postupanje osuđenika uskratom podataka o primljenom dohotku u cilju neutvrđivanja porezne obveze čija visina premašuje 20.000,00 kuna. Ovo činjenično utvrđenje ima argumentaciju u razlozima prvostupanjske presude.

 

Iz obrazloženja te presude, poglavito nalaza i mišljenja financijskog vještaka (str. 8 prvostupanjske presude) proizlazi utvrđenje suda da je osuđenik podizao gotovinu osobno sa žiro računa društva i da „za ovo trgovačko društvo kao niti za sebe osobno“ nije podnio poreznu prijavu (str. 9 prvostupanjske presude) odnosno da osuđenik „nije nadležnoj poreznoj upravi podnio poreznu prijavu kao što je to bio dužan učiniti budući je bio porezni obveznik, kako za sebe tako i za trgovačko društvo“ (str. 10 prvostupanjske presude), koje utvrđenje je pravilnim ocijenio i sud drugog stupnja.

 

Osuđenik ustrajno upire na dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka kako porezna obveza nastaje na kraju obračunskog razdoblja tj. do kraja veljače slijedeće godine u odnosu na onu kada je transakcija izvršena, kada više nije imao svojstvo odgovorne osobe. Pored već navedene argumentacije tko ostvaruje obilježja predmetnog kaznenog djela valja pojasniti i dio  navoda drugostupanjskog suda o postojanju obveze osuđenika „da podnese poreznu prijavu u razdoblju u kojem je, kao odgovorna osoba, bio ovlašten voditi poslovanje ovog trgovačkog društva.“ Naime, sukladno čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak  („Narodne novine“ broj 177/04) na primitke od drugog dohotka plaćao se predujam poreza na dohodak po stopi od 25% bez priznavanja osobnog odbitka, a obveznik je isplatitelj kod svake isplate i istodobno s isplatom, koja isplata je izvršena upravo u vrijeme dok je osuđenik bio direktor T. M. N. d.o.o. i odobrio sebi gotovinsku isplatu. Cjelokupno opisano ponašanje osuđenika iz izreke pobijane presude jasno govori o svjesnoj uskrati podataka radi izbjegavanja plaćanja poreza što prelazi granice prekršaja i predstavlja upravo kazneno djelo zbog kojeg je osuđenik osnovano proglašen krivim, a nisu postojale okolnosti koje isključuju kazneni progon.

 

Stoga nije u pravu osuđenik da je pravomoćnom presudom na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon pa je trebalo, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08, zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 22. studenog 2016.

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu