Broj: Kž 575/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. L. zbog kaznenog djela iz članka 172. stavka 3. i drugih Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: KZFBiH), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 5. rujna 2016. broj Kv I-175/2016, u sjednici održanoj 23. studenog 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba osuđenog A. L. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom utvrđeno je da je osuđeni A. L. presudom Općinskog suda u Tuzli od 5. prosinca 2014. broj 32 0 K 156476 13 K, pravomoćnom 9. srpnja 2015. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca zbog počinjenja dva kaznena djela teške tjelesne ozljede iz članka 172. stavka 3. KZFBiH za koja su mu je utvrđene kazne zatvora u trajanju osam mjeseci (za kazneno djelo počinjeno na štetu M. H.) i šest mjeseci (počinjeno na štetu N. M.) te kaznenog djela lake tjelesne ozljede iz članka 173. stavka 1. KZFBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca, pri čemu je citiran i činjenični opis radnji ovih kaznenih djela iz izreke navedene presude, a osuđeniku je u izrečenu mu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. do 5. prosinca 2014. (točka I. izreke).

Također je utvrđeno da su navedena kaznena djela kažnjiva prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ/11.), i to dva kaznena djela teške tjelesne ozljede iz članka 172. stavak 3.  KZFBiH kao kaznena djela osobito teške tjelesne ozljede iz članka 119. stavak 1. u vezi s člankom 118. stavak 1. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, a kazneno djelo lake tjelesne ozljede iz članka 173. stavka 1. KZFBiH kao kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 1. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora do jedne godine (točka II. izreke).

Na temelju članka 71. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04. – dalje: ZOMPO), osuđenom A. L. je za kazneno djelo osobito teške tjelesne ozljede iz članka 119. stavak 1. u vezi s člankom 118. stavak 1. KZ/11. počinjeno na štetu M. H., na temelju članka 119. stavka 1. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točka 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, za kazneno djelo osobito teške tjelesne ozljede iz članka 119. stavak 1. u vezi s člankom 118. stavak 1. KZ/11. počinjeno na štetu N. M., na temelju članka 119. stavka 1. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točka 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, a za kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 1. KZ/11., na temelju istog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca pa je A. L., na temelju članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., u uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. do 5. prosinca 2014. (točka III. izreke).

Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni A. L. po branitelju, odvjetniku E. S., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači presudu i izrekne zatvorsku kaznu u manjem vremenskom trajanju“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) koji se u ovom postupku supsidijarno primjenjuje prema odredbi članka 81. ZOMPO-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog odluke o kazni, osuđeni A. L. tvrdi „da činjenice koje su utvrđene u postupku a odnose se na olakotne okolnosti i odnose se na odmjeravanje kazne nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene u korist okr.“, pri čemu ukazuje na „značajni doprinos oštećenika“, osuđenikovu „mladost, neiskustvo i nečinjenje kaznenih djela te ponašanje nakon počinjenja djela“ i okolnost „da je nakon počinjenja djela okr. cijelo vrijeme zaposlen i nije sklon takvom ponašanju“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud, postupajući po zamolbi Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, u skladu s odredbama članka 70. stavaka 1. i 2. ZOMPO-a te članka 14. stavaka 1. i 2. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima, potpisanog u S., 26. veljače 1996., Sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izmjeni Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima, potpisanog u Z., 7. lipnja 2004. te Sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izmjenama Sporazuma o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima, potpisanog u S., 10. veljače 2010. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 3/10.; dalje: Sporazum), osuđenom A. L. primjenom kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske izrekao istu vrstu i mjeru kazne koju mu je izrekao sud države moliteljice, uvažavajući pri tome sve one okolnosti koje proizlaze iz presude države presuđenja, a koje je, u smislu navedenih odredaba ZOMPO-a i Sporazuma, i naveo u obrazloženju pobijane presude, istaknuvši da je „osuđeniku olakotnim cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, korektno ponašanje tijekom postupka, priznanje djela, mladost u vrijeme izvršenja djela, doprinos izvršenju djela oštećenog N. M., dok otegotne okolnosti nije cijenio“ – dakle, cijenio je, u suštini, sve one okolnosti čiju preocjenu osuđenik sada traži u žalbi.

Pritom se napominje da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, sud države izvršenja u pravilu vezan visinom kazne koju je izrekao sud države presuđenja, osim ako bi visina kazne izrečene stranom presudom nadilazila zakonom propisane okvire kazne predviđene domaćim zakonodavstvom, a to ovdje nije slučaj.

Također se ističe da, budući da se prema odredbama članka 15. Sporazuma i članka 73. stavka 1. ZOMPO-a izrečena zatvorska kazna u Republici Hrvatskoj treba izvršavati sukladno odredbama hrvatskog zakonodavstva, nema zapreke da u odnosu na predmetnu presudu osuđenik u Republici Hrvatskoj podnese zahtjev za takozvanu „nepravu“ obnovu kaznenog postupka na temelju odredbe članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08. ako smatra da su se pojavile nove okolnosti kojih nije bilo kada se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a očito bi dovele do blaže osude.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu osuđenog A. L. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 23. studenog 2016.