Broj: Kž 384/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. T., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 20. travnja 2016. broj K-2/15-112, u sjednici održanoj 24. studenog 2016., u nazočnosti optuženika M. T. i njegovih branitelja, odvjetnika M. S. iz V. te M. T. iz Z.,

 

r i j e š i o   j e

 

I.              Prihvaća se žalba opt. M. T. te se ukida osuđujući dio pobijane presude i u tom dijelu predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

              II.              Uslijed te odluke, žalba državnog odvjetnika u tom dijelu postala je bespredmetna.

 

p r e s u d i o   j e

 

              III.              U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje oslobađajući dio prvostupanjske presude.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, pod toč. I. izreke, oglašen je krivim opt. M. T., zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/97, za koje mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i osam mjeseci, te zbog kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci pa je optuženik, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i dva mjeseca, uz uračunavanje vremena provedenog u  istražnom zatvoru od 12. lipnja 2014. pa nadalje.

 

              Oštećenici N. B. i mlt. R. B. upućeni su da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici, sukladno čl. 158. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08).

 

Optuženik je u osuđujućem dijelu presude obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 8. ZKP/08.

 

Temeljem čl. 79. st. 1. i 2. KZ/11, oduzet je predmetni pištolj s montiranim prigušivačem privremeno oduzet od I. V., koji će se po pravomoćnosti presude uništiti.

 

Istovremeno, pod toč. 2. izreke, opt. M. T. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 110. u vezi čl. 34. st. 1. KZ /11, te su oštećenici upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici, sukladno čl. 158. st. 3. ZKP/08.

 

U odnosu na taj dio prvostupanjske presude troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava, sukladno čl. 149. st. 1. ZKP/08.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik pobija osuđujući dio prvostupanjske presude po svojim braniteljima M. S., odvjetniku iz V., te M. T., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijani dio presude preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se taj dio ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće. Žalbi je priložen izvod sa internetske stranice Wikipedie s podacima za pištolje modela Zastava M70 i Zastava M57. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Državni odvjetnik pobija osuđujući dio prvostupanjske presude zbog odluke o kazni, a oslobađajući dio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se osuđujući dio presude preinači i optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne, bez primjene odredaba o ublažavanju kazne, te potom izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora dok da se oslobađajući dio pobijane presude ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svojim braniteljima, u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbija.

 

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je optuženik osobno uz branitelje M. S. i M. T., a odvjetnik M. S. izložio je navode optuženikove žalbe i ostao kod žalbenih prijedloga. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

 

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

 

 

Žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je osnovana.

 

Nije u pravu optuženik kada ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 smatrajući da su iskazi svjedoka  B., M. i  S. H., nezakoniti dokazi. Tvrdi se da je riječ o tazbinskim srodnicima, tj. puncu, punici i šogorici optuženika iz njegove izvanbračne zajednice sa suprugom K. H. koji u postupku nisu upozoreni sukladno čl. 285. st. 1. toč. 2. ZKP/08 na blagodat nesvjedočenja. Stoga se na njihovim iskazima, smatra žalitelj, ne može utemeljiti presuda.

 

Nasuprot tome, navedeni svjedoci nisu oslobođeni obveze svjedočenja. Tazbinsko srodstvo se uspostavlja isključivo sklapanjem braka između jednog bračnog druga i krvnih srodnika drugog bračnog druga. Izjednačavanje pravnih posljedica postojanja izvanbračne zajednice s onima koje proizlaze iz činjenice sklapanja braka, prvenstveno ima učinke na sam odnos izvanbračnih drugova, pa se u tom smislu može raditi o izjednačavanju izvanbračne zajednice s brakom, kako je propisano odredbom čl. 11. st. 2. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15). Međutim, prema trećim osobama izvanbračna zajednica može proizvoditi samo one učinke koji su izričito propisani zakonom. Zakon o kaznenom postupku ne sadrži odredbu kojom bi bilo propisano da su učinci izvanbračne zajednice izjednačeni s pravnim posljedicama braka. U čl. 285. st. 1. toč. 1. ZKP/08, izrijekom je propisano da blagodat nesvjedočenja pripada izvanbračnom drugu okrivljenika što, međutim, nije slučaj u st. 2. toč. 2. toga članka koji, između ostalih, obuhvaća tazbinske srodnike. U slučaju kada bi zakonodavac u tzv. "privilegirane svjedoke" želio uključiti i krvne svjedoke okrivljenikovog izvanbračnog druga, to bi izrijekom i naveo. Kako to u zakonu nije propisano, valja zaključiti da krvni srodnici okrivljenikovog izvanbračnog druga nisu oslobođeni obveze svjedočenja, pa se prema tome, ne radi o nezakonitim dokazima, u smislu čl. 300. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

 

Nadalje, nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se zaključci prvostupanjskog suda s uspjehom mogu ispitati. Također, nije zamijećena znatnija proturječnost između reprodukcije sadržaja dokaza citiranih u presudi i samih tih dokaza izvedenih na raspravi. Reprodukciju sadržaja izvedenih dokaza u presudi ne treba miješati s njihovom interpretacijom i ocjenom u kontekstu drugih izvedenih dokaza. Stoga žalitelj, pogrešno smatrajući da se radi o žalbenom osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u stvari, tim navodima žalbe pobija pravilnost zaključaka koje je prvostupanjski sud, temeljem valjano reproduciranih dokaza, donio, a to predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Konačno, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. U obrazloženju svoje presude sud nije dužan reproducirati i ocijeniti sve u postupku izvedene dokaze, već samo one koje smatra važnima za utvrđivanje odlučnih činjenica. Budući da se niti u žalbi, osim nabrajanja zanemarenih dokaza, ne ukazuje koje je odlučne činjenice prvostupanjski sud temeljem tih dokaza propustio utvrditi, to se ovdje ne radi o povredi koja bi utjecala ili mogla utjecati na presudu.

 

Isto tako, nije povrijeđena odredba čl. 459. st. 2. ZKP/08, jer je prvostupanjski sud u uvodu svoje presude jasno i pravilno naznačio dan donošenja i dan objave pobijane presude. Dan zaključenja rasprave, kada je ujedno i započelo vijećanje i glasovanje, ima se smatrati danom izricanja presude, neovisno o tome koliko je vijećanje i glasovanje trajalo te kada je presuda javno objavljena.

 

Međutim, u pravu je žalitelj kada dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se zaključak suda prvog stupnja o dokazanosti predmetnih kaznenih djela, za sada, ne može prihvatiti.

 

Pravilno se žalbom ukazuje da činjenice koje optuženika terete moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću, dok se one koje mu govore u prilog uzimaju kao utvrđene već i kada su vjerojatne. Učin kaznenih djela i kaznena odgovornost optuženika treba biti dokazana izvan razumne sumnje, a dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježje kaznenog djela sud treba riješiti primjenom načela "in dubio pro reo".

 

Žalbom se izuzetno opsežno analiziraju svi rezultati provedenog dokaznog postupka i tvrdi da se osuđujuća presuda temelji isključivo na indicijima od kojih neki nisu sa sigurnošću dokazani, dok oni koji jesu, po svom broju i kvaliteti, nemaju značaj zatvorenog kruga indicija koji bi ukazivali na optuženika, kao jedinog mogućeg počinitelja.

 

Zaključak o tome da je upravo optuženik kritične prilike pucao u vozilo oštećenice, prvostupanjski sud doista zasniva na indicijima i to, prije svega, činjenici da je na rebrastom dijelu zatvarača pištolja iz kojeg je kritične prilike pucano u vozilo oštećenice nađen DNA profil optuženika. Taj indicij sa sigurnošću je dokazan temeljem provedenog balističkog i biološkog vještačenja. Također, sa sigurnošću je dokazano da je optuženik bio u kontaktu sa jednim od prijetećih pisama upućenih obitelji S., B. i D. jer se njegov DNA profil u potpunosti poklapa sa dijelom alela miješanog DNA profila sa kuverte prijetećeg pisma naslovljenog na poduzeće M. od 10. studenog 2008. (omot 1). Osim toga, prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik, s manjim ili većim stupnjem vjerojatnosti, skriptor adrese ili sadržaja drugih prijetećih pisama (omot 19, 69 i 11), dok se u odnosu na prijeteće pismo (omot 1) ne može isključiti kao skriptor. Konačno, prvostupanjski sud utvrđuje da je pok. M. C. inicijator svih neugodnih zbivanja koja su se sukcesivno događala obitelji S., B. i D. kroz period od 2002. pa nadalje, pa imajući u vidu specifičan odnos prijateljstva i povjerenja između pok. M. C. i opt. M. T., zaključuje da je pok. M. C. nagovorio i angažirao optuženika da kritične prilike puca u vozilo ošt. N. B. kako bi ju lišio života.

 

Prije svega, pravilno žalba ukazuje da se u obrazloženju pobijane presude, kao poticatelj predmetnog kaznenog djela, utvrđuje pok. M. C., ali se to u činjeničnom opisu djela iz optužnice, a onda i u izreci pobijane presude, ne navodi. Iako to utvrđenje nije odlučno za opstojnost kaznenih djela za koje optuženik odgovara, relevantno je za njegovu ulogu i motiv izvršenja djela, koji se u obrazloženju presude opsežno analiziraju. Na taj način razlozi navedeni u obrazloženju pobijane presude ne korespondiraju s činjeničnim opisom kaznenih djela iz izreke, doduše, ne u pitanju odlučih činjenica.

 

Pravilno se žalbom osporavaju razlozi suda prvog stupnja temeljem kojih je otklonjena optuženikova obrana o porijeklu njegovog DNA profila na spornom pištolju. Naime, optuženik poriče da bi kritične prilike pucao u vozilo oštećenice, kao niti da bi ga pok. M. C. za to angažirao. Porijeklo svojeg DNA profila na pištolju iz kojeg je pucano u oštećenicu optuženik objašnjava mogućnošću da je isti zaostao tijekom travnja 2008. kada je na streljani u D. D. pucao iz pištolja za kojeg mu je pok. M. C. rekao da se radi o pištolju "TT". Tvrdi da ne zna o kakvom se pištolju konkretno radilo jer se inače ne razumije u oružje, ali ponavlja ono što mu je pok. M. C. rekao. Također, optuženik opisuje da je pok. M. C. imao ukupno sedam pušaka i šest pištolja, da  mu je on znao pomagati u lovu, te da mu je pomogao pri prebacivanju tog oružja iz jednog ormara u drugi. Iz navedenog slijedi da optuženik u svojoj obrani nudi konkurirajući uzrok posljedicom kojeg bi njegov DNA profil mogao zaostati na spornom pištolju.

 

O tome da je optuženik, prije kritičnog događaja, pucao na streljani iz C. pištolja poznato je njegovoj izvanbračnoj supruzi K. H. te D. S. i B. H., a o tome da je optuženik išao u lov s pok. M. C. te mu pomagao u raznim poslovima, govore svjedoci Ž. J. i F. Š. Prvostupanjski sud prihvaća iskaze potonjih svjedoka kao istinite, a otklanja iskaz njegove izvanbračne supruge zato što mu je za rođendan 2013. poklonila novac za polaganje lovačkog ispita što je, smatra sud, u suprotnosti s njezinom tvrdnjom da optuženika nije zanimalo oružje. Međutim, žalba pravilno ukazuje da takvi razlozi nisu dostatni za zaključak o nevjerodostojnosti iskaza svjedoka u cjelini, posebno kada je između kritičnog događaja i polaganja lovačkog ispita proteklo pet godina u kojem periodu se optuženikov odnos prema oružju objektivno mogao izmijeniti.

 

Suprotnih dokaza koji bi opovrgnuli tvrdnju optuženika da je prije događaja bio u kontaktu sa oružjem pok. M. C., nema.

 

Pravilno žalba ukazuje da se ocjena vjerodostojnosti ovog dijela obrane optuženika, na način kako to čini prvostupanjski sud, ne može prihvatiti. Naime, prvostupanjski sud ne vjeruje da bi optuženik, neovisno o kritičnom događaju, bio u kontaktu s pištoljem iz kojeg je pucano u vozilo oštećenice zato što on iskazuje da je na streljani pucao iz pištolja za kojeg mu je pok. C. rekao da se zove "TT"-ac, a taj naziv se ne odnosi na pištolj Crvena zastava M70 na kojem je utvrđen njegov DNA profil. Dakle, utvrđuje se da se radi o različitim pištoljima. Međutim, iz žalbi priloženog printa sa internetske stranice wikipedie proizlazi da bi se naziv pištolja "TT"-ac mogao odnositi i na pištolj Crvena zastava model M70 jer su oba proizvedena po uzoru na sovjetski pištolj "TT", ali sa drugačijim kalibrom. Stoga se ne može isključiti da se kolokvijalni naziv "TT"-ac odnosi i na pištolj uporabljen pri izvršenju kaznenog djela, tim više jer balistički vještak na tu okolnost nije ispitan.

 

Nadalje, vještak za biološke tragove dipl. ing. A. M. u svom nalazu i mišljenju navodi da se ne može utvrditi vrijeme nastanka DNA profila na zatvaraču pištolja niti s kojeg dijela tijela potječe te da ovaj trag ne mora nužno biti vezan za radnju pucanja iz pištolja. Stoga žalba s pravom ukazuje da je optuženik, osim pucanjem na streljani, dolazio u kontakt s oružjem pok. C. i tijekom lova, odnosno prilikom prenošenja oružja, a ti navodi obrane provedenim balističkim vještačenjem nisu isključeni, pod uvjetom da predmetni pištolj doista potječe od pok. M. C., čime se prvostupanjski sud u dosadašnjem tijeku postupka nije bavio.

 

Konačno, žalitelji osnovano ukazuju na činjenicu da su predmetni pištolj nesporno dirale druge osobe koje su pištolj pronašle, i to svjedok I. V. i Z. V. te njihov otac D. Iako su pištolj dirali golim rukama te pokušali iz njega pucati, biološkim vještačenjem njihov DNA profil na pištolju nije nađen, što bi bilo za očekivati. Navedeno, međutim, ostavlja mogućnost da osoba koja je pucala u oštećenicu uopće nije ostavila DNA tragove, tj. da oni postoje u maloj količini ispod praga detekcije, kako objašnjava vještak za biološke tragove.

 

Sve navedeno ukazuje da, činjenica što je na predmetnom pištolju identificiran DNA profil optuženika, za sada, nije dostatna za siguran zaključak o tome da je upravo on kritične prilike pucao iz tog pištolja u vozilo ošt. N. B. s namjerom da ju liši života.

 

Nadalje, utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik bio u kontaktu, pa možda i skriptor, nekih od prijetećih pisama, žalitelj osnovano dovodi u pitanje ukazujući na relativno nesigurne rezultate provedenog grafološkog vještačenja.

 

U odnosu na činjenicu da se DNA profil optuženika podudara s dijelom alela miješanog DNA profila na kuverti prijetećeg pisma naslovljenog na M. (omot 1), optuženik tvrdi da je na zamolbu pok. M. C. znao baciti pošiljke u poštanski sandučić ne gledajući pritom na koga su naslovljene. Vještak za biološke tragove dipl. ing. A. M., pak, navodi da je taj miješani trag (ostatak alela pripada NN osobi) mogao zaostati prilikom lijepljenja, nošenja ili bilo kojeg drugog kontakta s kuvertom. Stoga niti taj navod obrane biološkim vještačenjem, nije isključen, na što žalba s pravom ukazuje.

 

Što se tiče rezultata vještačenja rukopisa, grafološki vještak ing. D. M. zaključuje da je optuženik vrlo vjerojatno skriptor adrese i sadržaja pisma (omot 19) te adrese na kuverti pisma (omot 69), dok je vjerojatno skriptor sadržaja pisma (omot 11). Navedeno predstavlja tek treći odnosno četvrti stupanj vjerojatnosti (od ukupno pet).

 

Također, vještak navodi da, budući se radi o pisanju velikim tiskanim slovima te da je rukopis namjerno iskrivljen (neujednačen ritam, nagib i pravac te kalibar slova, a nije isključeno niti pisanje kontrarukom), ne mogu se isključiti kao skriptori druge osobe pa se tako za pismo (omot 19) kao skriptor ne može isključiti Ž. Z., dok u odnosu na sadržaj pisma (omot 1) kao skriptori ne mogu se isključiti optuženik, ali i svjedoci K. V. te J. C. U svakom slučaju, optuženik sigurno nije skriptor prijeteće poruke (omot 10) i plana postavljenih panoa P. d.o.o. (omot 44).

 

Međutim, vezano za rezultate grafološkog vještačenja, žalitelj s pravom ukazuje da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti dio nalaza i mišljenja prema kojem je tekst u omotima 10, 11 i 1 vrlo vjerojatno ispisala ista osoba, pri čemu je optuženik isključen kao skriptor poruke u omotu 10, što bi ukazivalo da, prema takvom mišljenju vještaka, ne može biti skriptor niti pisama u omotu 1 i 11.

 

Sve navedeno ukazuje da su rezultati grafološkog vještačenja relativno niskog stupanja vjerojatnosti pa se taj indicij tj. veza optuženika sa prijetećim pismima, ne može smatrati sa sigurnošću dokazanom. Međutim, sve da je optuženik izvjesno utvrđen kao skriptor prijetećih pisama (a očito nije), žalitelj pravilno ukazuje da taj podatak, sam po sebi, još ne bi nužno ukazivao na njegovu izravnu povezanost s kaznenim djelom pokušaja ubojstva, posebno kada optuženik nema osobnog motiva izvršiti prijetnju prema oštećenici koju nesporno nije poznavao.

 

U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da je pok. M. C. angažirao optuženika da umjesto njega počini predmetna kaznena djela, treba reći da optuženik to dosljedno poriče, a M. C. uopće nije ispitan jer je u međuvremenu počinio samoubojstvo. Kod takvog stanja stvari, neovisno o karakteru njihovog odnosa, prvostupanjski je sud propustio ocijeniti iskaze osoba koje su bile vrlo bliske sa pok. M. C., pa tako svjedoka K. V. (s kojom ima zajedničko dijete) te njegove supruge J. C. koje suglasno potvrđuju da je M. C. za života više puta opovrgao bilo kakvu vezu optuženika s kritičnim događajem. Isto tako, prvostupanjski sud ne uzima u obzir niti cijeni iskaz svjedoka F. Š. koji potvrđuje da je njemu, kao i optuženiku, pok. M. C. govorio da "ima nekog S. koji za njega obavlja prljave poslove", na što žalba ukazuje kao mogućeg počinitelja predmetnog kaznenog djela.

 

Slijedom svega naprijed navedenog, optuženik je žalbom uspješno doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda zbog čega se zaključak o postojanju zatvorenog kruga indicija koji bi nedvosmisleno ukazivali na optuženika kao jedinog mogućeg počinitelja predmetnog kaznenog djela, za sada, ne može prihvatiti.

 

Stoga je prihvaćanjem žalbe optuženika pobijanu presudu trebalo ukinuti i, temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08, predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno sudsko vijeće.

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski će sud uzeti u obzir okolnosti na koje mu je prethodno ukazano te će izvesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi, i nove ukoliko ih ocijeni opravdanima, te će iznova ocijeniti svaki dokaz zasebno kao i u vezi s drugim dokazima, naročito dajući ocjenu optuženikove obrane vezano za mogućnost zaostajanja njegovog DNA profila na pištolju kojim je kazneno djelo počinjeno. Također, ukazuje se na obvezu primjene čl. 3. st. 2. ZKP/08 u slučaju da se neka odlučna činjenica ne može sa sigurnošću utvrditi. Na temelju tako sveobuhvatno utvrđenih činjenica prvostupanjski će sud ocijeniti radi li se ovdje o čvrsto zatvorenom krugu indicija koji ne ostavljaju nikakvu dvojbu o identitetu počinitelja predmetnih kaznenih djela te će donijeti novu presudu koju je dužan i valjano obrazložiti.

 

 

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

 

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti kaznenog djela pokušaja ubojstva na štetu A. M. S. D., pri čemu je teško ozlijeđen S. V., temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Državni odvjetnik tvrdi da je optuženik počinio ovo kazneno djelo tako što je neutvrđenog dana u jesen 2013. postavio ručnu bombu M75 u dvorište kuće supružnika S.-D., koju je pri uređenju vrta nehotice aktivirao ošt. S. V. i pri tom zadobio teške eksplozivne ozljede. Žalitelj smatra da pokušaj ubojstva na štetu N. B. iz svibnja 2008. čini jedinstvenu cjelinu s pokušajem ubojstva njezine sestre A. M. S. D. iz listopada 2013., jer iza oba kaznena djela, u stvari, stoji pok. M. C., koji je zbog vlastitih motiva u tu svrhu angažirao optuženika. Također, ukazuje se da je optuženik vjerojatni skriptor poruke sadržaja "ultimatum" (omot 11) koji je upućen ošt. A. M. S. D. nakon eksplozije bombe. Stoga je, prema mišljenju žalitelja, optuženika trebalo oglasiti krivim i za ovo kazneno djelo.

 

Nasuprot tome, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da rezultati provedenog dokaznog postupka ne daju pouzdanu osnovu za zaključak da je optuženik počinitelj ovog kaznenog djela.

 

Naime, državni odvjetnik u postupku nije predočio relevantne dokaze koji bi sa sigurnošću opravdavali donošenje osuđujuće presude. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da nema niti jednog neposrednog dokaza pa niti zatvorenog kruga indicija koji bi ukazivali na optuženika kao počinitelja. Dapače, poruku sadržaja "pitaj oca i seku zašto se ovo događa" (omot 10) pronađenu nakon eksplozije u dvorištu oštećenika, prema prihvaćenim rezultatima grafološkog vještačenja, sigurno nije pisao optuženik, dok je pismo pod nazivom "ultimatum" tek vjerojatno pisao optuženik, što predstavlja vrlo nizak stupanj izvjesnosti (četvrti ili pretposljednji).

 

Zbog toga, optužnica se u ovom dijelu, u stvari, temelji isključivo na pretpostavkama i sličnim negativnim motivima pok. M. C., što svakako nije dostatno za siguran zaključak o dokazanosti predmetnog kaznenog djela.

 

Kako se navodima žalbe ne ukazuje na postojanje drugih relevantnih dokaza, već se traži preocjena postojećih, to takvim navodima žalbe činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu s uspjehom dovedena u sumnju.

 

Kako time navodi žalbe državnog odvjetnika nisu osnovani, dok ispitivanjem oslobađajućeg dijela pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, u ovom dijelu prvostupanjsku presudu potvrditi i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 24. studenog 2016.