Broj: Kž 560/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. L. zbog kaznenih djela iz čl. 230. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. M. L. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 08. rujna 2016. broj K-4/16, u sjednici održanoj dana 28. studenog 2016.,

p r e s u d i o   j e

              I. Povodom žalbe opt. M. L., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda na način da se taj optuženik, na temelju čl. 453. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08)

oslobađa se od optužbe

da bi

2. u vremenskom razdoblju od 04. do 07. ožujka 2016., nakon što je 03. ožujka 2016. u R. za sebe pribavio nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 4.580.00 kuna počinjenjem kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11, na štetu Ljekarne „M.“ u vlasništvu E. M. Đ. i T. M., u nakani da sakrije način stjecanja tog novca, od navedenog novčanog iznosa, deponirao na svoj tekući račun broj …, u R. A. d.d., iznos od 3.000,00 kuna, a zatim je dana 05. ožujka 2016. sa istog računa podigao 1.200,00 kuna, a dana 07. ožujka 2016. podigao u jednom navratu 800,00 kuna i u jednom navratu 300,00 kuna,

dakle, imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom uložio u cilju prikrivanja njezinog nezakonitog podrijetla,

i time počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – pranjem novca iz čl. 265. st. 1. KZ/11.

Uslijed ove odluke, na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka u tom dijelu iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji, te se opt. M. L. za kazneno djelo iz čl. 230. st. 2. KZ/11 opisano pod toč. 1. izreke te presude osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 10 (deset) mjeseci u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 08. ožujka 2016. nadalje.

              III. Žalba opt. M. L. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom Županijski sud u Puli-Pola proglasio je opt. M. L. krivim zbog dva kaznena djela, i to jednog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, opisanog u toč. 1. izreke te presude, i jednog kaznenog djela protiv gospodarstva, pranja novca iz čl. 265. st. 1. KZ/11, opisanog u toč. 2. izreke, te mu potom utvrdio kazne zatvora, i to na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11 u trajanju od tri godine i deset mjeseci za kazneno djelo razbojništva i u trajanju od osam mjeseci na temelju čl. 265. st. 1. KZ/11 za kazneno djelo pranja novca, pa ga na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora opt. M. L. uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, od 08. ožujka 2016. nadalje.

Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08, ošt. Ljekarni „M.“ u cijelosti je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 4.580,00 kuna koju je optuženik dužan nadoknaditi u roku od 15 dana od izvršnosti presude.

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženik je obvezan podmiriti troškove postupka, i to nužne izdatke i nagrade za branitelja po službenoj dužnosti, visina kojih će se naknadno odrediti posebnim rješenjem kada ista bude poznata sudu, troškove za vještaka psihijatra u iznosu od 3.104,00 kn, troškove izrade fotodokumentacije u iznosu od 71,17 kn, paušal sudu u iznosu od 1.000,00 kn.

              Protiv te presude podnio je žalbu opt. M. L. osobno, i to zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi od plaćanja svih troškova.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana.

              Neovisno o tomu što je optuženik podnio žalbu samo zbog odluke o troškovima, povodom te žalbe Vrhovni sud Republike  Hrvatske kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08. Pritom je utvrđeno da, doduše, nije ostvarena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud mora paziti, ali je utvrđeno da je povrijeđen Kazneni zakon na štetu opt. M. L., jer djelo za koje se optužuje i za koje je nepravomoćnom presudom pod toč. 2. izreke proglašen krivim nije kazneno djelo (čl. 469. toč. 1. ZKP/08), zbog čega je preinačio prvostupanjsku presudu, kao u toč. I. izreke ove presude.

              Naime, opt. M. L. stavljeno je na teret da je počinio kazneno djelo pranja novca iz čl. 265. st. 1. KZ/11, i to tako da je imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom uložio u cilju prikrivanja njezinog nezakonitog podrijetla. Način počinjenja je činjeničnim opisom inkriminacije definiran tako što je optuženik dio novca u iznosu od 3.000,00 kn, od ukupno 4.580,00 kn pribavljenog počinjenjem kaznenog djela razbojništva, deponirao na svoj tekući račun u R. A. d.d., a potom u tri navrata s tog računa dizao određene iznose.

              Radnju kaznenog djela pranja novca karakterizira prvenstveno cilj s kojim se ista poduzima, odnosno prikrivanje nezakonitog podrijetla imovinske koristi. Namjera počinitelja djela je ilegalnu, nezakonitu dobit pretvoriti u zakonitu postupcima u prividno legalnim poslovima. Ovim djelom se nastoji zaštititi financijski sustav i sigurnost zakonitog gospodarskog poslovanja. Stoga radnju izvršenja, određenu zakonskim opisom kao ulaganje, preuzimanje, pretvaranje, prenošenje ili zamjenu uvijek treba povezivati s ciljem, odnosno razmotriti je li moguće takvom radnjom prikriti nezakonito podrijetlo imovinske koristi.

              Polaganje novca do kojeg je počinitelj došao počinjenjem kaznenog djela na njegov tekući račun i potom podizanje tog novca s tekućeg računa, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, nisu radnje u bankarskom poslovanju kojima se prikriva pravi izvor novca. Takvo stanovište Vrhovni sud Republike Hrvatske već je ranije izrazio u svojim odlukama (pa tako u odluci broj I Kž-509/10 od 02. rujna 2010.), a ovdje treba ponoviti da polaganje gotovine na tekući račun banke i dizanje s tog računa predstavlja samo korištenje banke kao pogodnog, sigurnog mjesta pohrane novca prije njegovog daljnjeg korištenja, a to nije obilježje kaznenog djela pranja novca.

              Da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu pranja novca govori i smisao i značenje glagola „uloži“, kako je zakonskim tekstom definirana jedna od radnji izvršenja tog djela. Naime, ulaganje ili investicija poduzima se radi stjecanja određenih ekonomskih koristi, odnosno profita. Drugim riječima, gledano gospodarski i financijski, može se ulagati u financijske oblike imovine i s njima izjednačene investicije ili pak u realne oblike imovine koji omogućavaju ostvarivanje ekonomskih koristi odnosno profita kroz određene produktivne poslovne aktivnosti, a takvo tumačenje pojma glagola „ulagati“ potpuno je u skladu s objektom zaštite predmetnog kaznenog djela, odnosno ciljem aktivnosti koja se poduzima pri počinjenju kaznenog djela pranja novca. Polaganjem novca na tekući račun, bio on vlastiti ili tuđi, pa potom dizanjem tog novca ne postiže se prividna legalizacija podrijetla novca.

              Zbog izloženog, ovaj drugostupanjski sud je zaključio da opt. M. L., na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08, treba osloboditi od optužbe za kazneno djelo iz čl. 265. st. 1. KZ/11, pa je preinačio pobijanu presudu na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08, kao u toč. I izreke. S obzirom na takvu odluku, trebalo je sukladno odredbi čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučiti da troškovi kaznenog postupka u odnosu na to djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

              Također, u skladu s takvom odlukom, trebalo je po službenoj dužnosti preinačiti i pobijanu presudu u odluci o kazni, te opt. M. L. osuditi na kaznu zatvora samo za kazneno djelo iz čl. 230. st. 2. KZ/11, opisano pod toč. 1., a u odnosu na koje je ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti utvrđeno da nisu počinjene bitna povrede odredaba kaznenog postupka nabrojene u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

Zbog toga je opt. M. L. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci, koja mu je prvostupanjskom presudom bila utvrđena kao pojedinačna kazna zatvora za kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11, kao što je to učinjeno pod toč. II. izreke ove presude.

              Optuženik u žalbi navodi da ga je trebalo osloboditi od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, temeljeći taj stav na činjenici da nema imovine i nema odakle platiti te troškove, te ističe da je djela priznao, čime je pridonio ekonomičnosti postupka.

              Međutim, odluka o dužnosti optuženika da podmiri troškove postupka temelji se na kogentnoj odredbi čl. 148. st. 1. ZKP/08, na osnovu koje je sud dužan optuženika obvezati na to ako ga proglasi krivim, neovisno o njegovom materijalnom stanju i mogućnostima. Ipak, treba primijetiti da će optuženik, sukladno odredbi čl. 148. st. 6. ZKP/08, ako njegovo imovinsko stanje u vrijeme izvršenja odluke o troškovima bude takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati, imati pravo tražiti u obrazloženom zahtjevu da ga predsjednik vijeća oslobodi te dužnosti. Kako nije bilo troškova postupka koji bi posebno pratili kazneno djelo pranja novca iz čl. 265. st. 1. KZ/11, nego je očito da su svi troškovi čije je podmirenje optuženiku naloženo u uzročnoj vezi s kaznenim djelom razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11, to nije bilo osnova ni za preinačenje odluke o trošku.

              Stoga je žalba optuženika odbijena kao neosnovana, te je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuđeno kao pod toč. III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 28. studenog 2016.