Broj: Kž-eun 46/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog H. T. zbog kaznenog djela iz članka 142. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona Republike Austrije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. rujna 2016. broj Kv‑eu-7/16, u sjednici održanoj 28. studenog 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba osuđenog H. T. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda je, pod točkom I. izreke, utvrđeno da je H. T. presudom Zemaljskog suda u Salzburgu, Republika Austrija, od 4. prosinca 2014. broj 29 Hv 23/14x, zbog kaznenih djela razbojništva iz članka 142. stavka 1. i članka 143., 2. i 3. slučaj Kaznenog zakona Republike Austrije (dalje: KZRA), kaznenog djela teške krađe u svrhu osiguravanja kontinuiranih primanja provaljivanjem iz članka 127., članka 128. stavka 1. točke 4., članka 129. točke 1. i članka 130. 1. slučaj KZRA, te kaznenog djela zataškavanja isprave iz članka 229. KZRA, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i tri mjeseca.

Pod točkom II. izreke pobijane presude utvrđeno je da kazneno djelo razbojništva iz članka 142. stavka 1. KZRA sadrži bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.) za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, kazneno djelo iz članka 143., 2. i 3. slučaj KZRA sadrži bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora od tri do dvanaest godina i kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, kazneno djelo teške krađe iz članka 128. stavka 1. točke 4. sadrži bitna obilježja kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, kazneno djelo iz članka 130. 1. slučaj KZRA sadrži bitna obilježja kaznenog djela počinjenja kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 2. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, a da kazneno djelo zataškavanja isprava iz članka 229. KZRA ne predstavlja kazneno djelo po domaćem zakonu.

Pod točkom III. izreke je, na temelju članka 95. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj 91/10., 81/13., 124/13. i 26/15.; dalje u tekstu: ZPSKS-EU), djelomično priznata presuda Zemaljskog suda u Salzburgu, Republika Austrija, od 4. prosinca 2014. broj 29 Hv 23/14x, pravomoćna 20. kolovoza 2015. i to za kazneno djelo teškog razbojništva iz članka 142. stavka 1. i članka 143., 2. i 3. slučaj ZRA, te kazneno djelo teške krađe u svrhu osiguravanja kontinuiranih primanja provaljivanjem iz članka 127., članka 128. stavka 1. broj 4., članka 129. točke 1. te članka 130. 1. slučaj KZRA, te je određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju šest godina i dva mjeseca (2250 dana) nad osuđenim H. T..

Pod točkom IV. izreke je, na temelju članka 98. stavka 2. ZPSKS-EU, osuđenom H. T. u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme boravka u istražnom zatvoru od 31. ožujka 2014. do 20. kolovoza 2015. te vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 20. kolovoza 2015. pa dalje.

Protiv ove presude, i to (kako proizlazi iz sadržaja žalbe) dijelu kojim je djelomično priznata navedena presuda Zemaljskog suda u Salzburgu te je određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju šest godina i dva mjeseca, žalbu je podnio osuđeni H. T. po branitelju, odvjetniku D. U., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu“.

Spis je, u skladu s odredbom članka 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđenik u žalbi tvrdi da je on „osoba s dvojim državljanstvom te pored hrvatskog ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine, a u Republici Hrvatskoj nikada nije stanovao, radio, u istoj nema rodbine niti poznanika i u istoj se nikada nije duže zadržavao“ pa je „za njega (…) neprihvatljivo da kaznu zatvora koju mu je izrekao Austrijski sud izdržava u Republici Hrvatskoj s kojom nema nikakve veze“.

Međutim, neovisno o činjenici da osuđeni H. T. nema prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj – iz čega bi proizlazilo da osuđenik smatra da nema uvjeta za priznanje navedene presude i izvršenje kazne propisane u članku 91. stavku 1. točki 1. ZPSKS-EU – ispunjen je uvjet za (djelomično) priznanje te presude i izvršenje kazne iz članka 91. stavka 1. točke 2. ZPSKS-EU (da je osuđenik državljanin Republike Hrvatske, bez prebivališta/boravišta u Republici Hrvatskoj, kojemu je presudom, upravnom odlukom ili drugom mjerom koja je posljedica presude, izrečena mjera deportacije ili protjerivanja u Republiku Hrvatsku, nakon otpuštanja s izdržavanja kazne) jer iz potvrde čiji je standardni obrazac sastavni dio tog Zakona kao Prilog 6. proizlazi da je osuđeniku odlukom Saveznog ureda za strance, Regionalna direkcija Salzburg IFA broj 14509612 izrečena zabrana boravka u Austriji u trajanju pet godina, a da bi on, nakon otpuštanja s izvršenja kazne, bio deportiran u Republiku Hrvatsku čiji je državljanin (točka g. podtočka b. potvrde).

Nije u pravu osuđenik niti kada u žalbi tvrdi da „prvostupanjski sud nije utvrđivao kolika je za koje kazneno djelo izrečena kazna (…) te je prijedlog austrijskog suda koji je bez bitnog utvrđivanja činjenica prihvaćen neosnovan“.

Naime, u rješenju Zemaljskog suda Salzburg od 10. ožujka 2016. broj 29 KV 23/14 x – 233 (prijevod na listovima 57-58 spisa) jasno je navedeno da se od jedinstvene kazne zatvora u trajanju šest godina i tri mjeseca na kaznena djela razbojništva iz članka 142. stavka 1. i članka 143., 2. i 3. slučaj KZRA i teške krađe u svrhu osiguravanja kontinuiranih primanja provaljivanjem iz članka 127., članka 128. stavka 1. točke 4., članka 129. točke 1. i članka 130. 1. slučaj KZRA odnosi dio kazne zatvora u trajanju šest godina i dva mjeseca, a da „1 (jedan) mjesec otpada samo na oduzimanje dokumentacije (što odgovara prikrivanju isprava sukladno § 299. Kaznenog zakonika)“. Ovakva jedinstvena kazna zatvora (u trajanju šest godina i dva mjeseca) u okvirima je jedinstvene kazne koja se osuđeniku može izreći za kaznena djela čija bitna obilježja sadrže njegove radnje zbog kojih je on proglašen krivim u skladu s domaćim pravom (odnosno odredbama KZ/11. koji je ovdje pravilno primijenjen, a koje su i navedene u točki II. izreke pobijane presude).

Konačno, neutemeljene su i žalbene tvrdnje osuđenog H. T. prema kojima „prvostupanjski sud nije utvrđivao kojim se otegotnim i olakotnim okolnostima rukovodio strani sud“ te da je „odmjerena kazna (…) u potpunosti paušalna i neprihvatljiva“ jer da se „ovakvim načinom odlučivanja o kazni prvostupanjski sud bez obrazloženja priklanja prijedlogu stranog suda bez da sam i pokuša donijeti odluku kolika bi kazna bila izrečena u Republici Hrvatskoj“.

Naime, iz odredaba članka 89. stavka 1. te članka 91. stavaka 4. i 6. ZPSKS-EU jasno proizlazi da se u postupku priznanja i izvršenja strane presude kojom je izrečena kazna zatvora ne ispituje pravilnost odmjerene kazne u smislu članka 47. KZ/11., već da se određuje izvršenje upravo one kazne koja je izrečena osuđeniku tom stranom presudom, a iznimka da je moguća samo kada je kazna zatvora iz dostavljene presude izrečena u trajanju koja prelazi najveću domaćim pravom propisanu kaznu zatvora za isto ili slično kazneno djelo (a takvu kaznu sud tada usklađuje na način da izrekne maksimalnu domaćim zakonom propisanu kaznu za isto ili slično kazneno djelo).

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona na koje drugostupanjski sud u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. i stavka 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, valjalo, na temelju članka 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 482. ZKP/08, žalbu osuđenog H. T. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 28. studenog 2016.