Broj: Kž 417/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. T. T., zbog kaznenih djela iz čl. 230. st. 1. i čl. 154. st. 3. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 12. svibnja 2016. broj K-6/2016-34, u sjednici održanoj 29. studenog 2016.,

p r e s u d i o   j e

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. T. T. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom opt. T. T. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju 7 godina, i zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 3. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 153. st. 1. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju 19 godina, pa je na temelju citiranih zakonskih odredbi uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 25 godina. U izrečenu kaznu zatvora, primjenom čl. 54. KZ/11, uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. listopada 2015. pa nadalje, a na temelju čl. 69. st. 1., 2. i 3. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 godine. Optuženiku je, primjenom  čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu 18.476,75 kn i paušalnu svotu u iznosu 1.000,00 kn.

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom optuženika osuditi na kaznu dugotrajnog zatvora u duljem trajanju.

              Optuženik se, putem branitelja H. K., odvjetnika iz B., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, odnosno pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe ili mu izreći blažu kaznu.

              Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalbe su neosnovane.

              Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između izreke i obrazloženja, niti ima proturječnosti između razloga presude i sadržaja isprava odnosno zapisnika o iskazima kako je to, olako i bez obrazloženja, ustvrdio žalitelj. Prvostupanjski sud je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

              Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Izreka pobijane presude sadrži sve bitne elemente kaznenih djela za koja je optuženik i osuđen, pa ne postoji povreda kaznenog zakona.

Žaleći se zbog odluke o kazni, žalitelj između ostaloga iznosi i tvrdnju da je kazna „ ... izrečena protupropisno ...“, jer mu se za kazneno djelo iz čl. 154. st. 3. KZ/11 „ ... mogla izreći kazna od najmanje pet ali najviše deset godina ...“. Neovisno što tako ne formulira svoj žalbeni navod, za zaključiti je kako smatra da je ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, jer je prvostupanjski sud odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po zakonu. Međutim, nasuprot žalbenoj tvrdnji, utvrđena kazna zatvora u trajanju devetnaest godina pravilno je odmjerena unutar ovlasti koju ima sud. Za kazneno djelo iz čl. 154. st. 3. KZ/11 propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina, što znači da kazna može biti odmjerena u trajanju od pet godina pa do najdulje zakonom propisane kazne zatvora, a to je dvadeset godina.

              Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

              Žalitelj iz činjenice što na boci laka nisu pronađeni njegovi tragovi, a na njegovoj odjeći nisu pronađeni tragovi tekstilnih vlakana koji su pripadali oštećenici, niti su na mjestu počinjenja pronađeni tragovi njegovih tenisica, pogrešno zaključuje kako „... doista nije dokazano da sam počinio inkriminirana kaznena djela ...“.

Kako na pronalazak vlakana utječu svojstva kontaktnih površina, vrsta vlakana od kojih se sastoji odjevni predmet, jačina pritiska i protek vremena, to je jasno da ne pronalazak vlakana ne mora, nužno, značiti da kontakta nije bilo.

Žalitelj, međutim, ignorira brojne utvrđene činjenice koje, u svom zbiru, čine logičnu cjelinu i koje nedvojbeno ukazuju da je upravo on počinitelj odnosnih kaznenih djela.

Vještak za detekciju i vještačenje tragova papilarnih linija Ž. S., utvrdio je da trag pronađen s gornje strane drvenog stola ispod prozora, kroz koji je ušao počinitelj, potječe od otisaka papilarnih linija dlana desne ruke optuženika. Vještakinja za tekstilna vlakna M. M. je izložila kako je na dostavljenoj odjeći oštećenice pronađeno i izdvojeno ukupno 233 tekstilna vlakna, kod kojih su ispitana svojstva jednaka pojedinim tekstilnim vlaknima iz sastava dostavljene jakne optuženika. Nadalje, iz provedenog biološkog vještačenja M. M. proizlazi kako su na izuzetim predmetima s mjesta događaja pronađeni brojni biološki tragovi, i to na gaćama oštećenice utvrđen je miješani DNA profil koji se u dijelu alela podudara s DNA profilom oštećenice dok se u dijelu alela podudara s DNA profilom optuženika, miješani DNA profil utvrđen je na gornjoj strani navlake popluna i sa stražnje strane jastučnice, koji se u dijelu alela podudara s DNA profilom oštećenice a dijelom s DNA optuženika, miješani DNA profil optuženika i oštećenice utvrđen je i na prednjici košulje, donjem dijelu pidžame i prednjici potkošulje oštećenice, dok je na rubu deke i na roza plahti utvrđen DNA profil koji se u potpunosti podudara s DNA profilom optuženika.

Žalitelj, nadalje, tvrdi kako nije dokazano da je kazneno djelo počinjeno bocom laka za kosu, jer „ ... na toj boci laka za kosu nisu pronađeni moji tragovi ... „. Iz zapisnika o očevidu i fotodokumentaciji proizlazi da je na podu, ispod kreveta u spavaćoj sobi oštećenice, pronađena metalna boca laka za kosu. Na toj boci je pronađen trag krvi, za koji je biološkim vještačenjem utvrđeno da se radi o DNA profilu osobe ženskog spola, koji se u potpunosti podudara s DNA profilom oštećenice. Sudskomedicinski vještak prof. dr. J. Š. je izložio kako je utvrđen razdor sluzničnog dijela rodnice oštećenice. Vještak smatra da je razdor nastao grubim guranjem nekog tupo-tvrdog predmeta u rodnicu, a boca spreja pronađena ispod kreveta „... je predmet kojim bi bilo moguće nanijeti takve ozlijede ...“.

Stoga je, nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik počinio teško kazneno djelo protiv spolne slobode, upravo pronađenom bocom spreja. U kontekstu svih izvedenih dokaza, ovakav zaključak je zasnovan kako na pronađenim tragovima krvi oštećenice na boci spreja, tako i na vještačkom nalazu i mišljenju prof. dr. J. Š.

              Optuženik u žalbi, vrlo općenito i neodređeno spominje iskaze svjedoka M. B., M. G. i T. T., premda iskazi ovih svjedoka ukazuju na zaključak da je optuženik počinio odnosna kaznena djela. Svjedok T. T. je  iskazao da je optuženik, te večeri, došao u lokal B. c., bio je alkoholiziran i tražio cigarete, ali kako više nije imao novaca tražio je cigarete na dug, jer će ih kasnije platiti. Optuženik se, nakon izvjesnog vremena, doista vratio u lokal ali sada sa novcima. Naručivao je piće sebi i drugim gostima. Potrošio je između 1.000,00 i 1.500,00 kn i tražio da mu se zamijeni 100,00 eura, a u džepovima je držao još zgužvanih novčanica. Svjedok M. B. je naveo kako mu je optuženik platio piće u kafiću B. B., a u jutarnjim satima je tražio da ga odveze doma, pa mu je čak platio i gorivo za prijevoz. Svjedok M. G. je potvrdio da je optuženik te večeri, u kafiću G., potrošio 500,00 do 600,00 kuna i tražio da mu se razmjeni 100 eura. Ovaj je svjedok, od drugih ljudi čuo (list 309 spisa) da je optuženik kod oštećenice dolazio na kavu i piće, kao i desetak drugih pijanaca, tako da svjedok pretpostavlja kako je optuženiku kod oštećenice „... bilo sve poznato ...“. Žalitelj, iz iskaza ovog svjedoka, neosnovano, konstruira zaključak da je odnosna kaznena djela počinila neka druga osoba, koja je dolazila oštećenici u kuću.

Međutim, nasuprot tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik, uporabom sile, oduzeo od oštećenice neutvrđeni iznos novca, a potom, uporabom sile, izvršio s oštećenicom spolnu radnju izjednačenu s spolnim odnošajem, nakon čega je oštećenica, uslijed šoka i od ranije postojećeg oštećenja zdravlja, umrla.

Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

              Državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni.

              Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

              Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

              Zadatak suda se ne ograničava samo na kreiranje ostvarenog kaznenog djela iz zakonskog opisa, pravnih formulacija i činjeničnog učina, već sud mora izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravilnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

              S tim u svezi, prvostupanjski sud je olakotnim cijenio smanjenu ubrojivost optuženika u vrijeme počinjenja djela, a otegotnim način počinjenja, dob žrtve i višekratnu osuđivanost, između ostalog i zbog kaznenog djela ubojstva, te pravilno zaključio kako brojne izrečene kazne, očito, nisu utjecale na optuženika da promjeni svoje, apsolutno neprihvatljivo, društveno ponašanje.

Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

              Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11), o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11) i stjecaju kaznenih djela (čl. 51. KZ/11), utvrđenim kaznama zatvora u trajanju sedam godina, zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. KZ/11 i devetnaest godina, zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 3. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 153. st. 1. KZ/11, odnosno jedinstvenom kaznom dugotrajnog zatvora u trajanju 25 godina, izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

              Upravo odmjerenom jedinstvenom kaznom dugotrajnog zatvora optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz koje se pobija.

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Imajući u vidu sve navedeno, primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. studenog 2016.