Broj: Kž-eun 47/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv tražene osobe S. M., zbog kaznenih djela iz čl. 371 poglavlje 154 Kaznenog zakonika Republike Cipar i dr., odlučujući o žalbi tražene osobe podnesene protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 26. listopada 2016 godine broj Kv-eun-18/16-39 (Kir-eun-15/16), u sjednici održanoj 29. studenog 2016 godine,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba tražene osobe S. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

              Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru na temelju čl. 29 st. 4 Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine" broj 91/10, 81/13, i 124/13 – dalje u tekstu: ZPSKS-EU) odobrena je predaja tražene osobe S. M. sudbenim vlastima Republike Cipar na temelju izvršenja europskog uhidbenog naloga  izdanog od Okružnog suda u Larnaki, Republika Cipar, NCB br. CYP /Interpol/540 (077/13)IA od 10. svibnja 2013 godine radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenih djela konspiracije za počinjenje teškog zločina iz čl. 371 poglavlje 154 Kaznenog zakonika Cipra, prijevare iz čl. 300 Kaznenog zakonika poglavlje 154, konspiracije za prijevaru čl. 302 Kaznenog zakonika poglavlje 154, pranja novca čl. 3(a), 4 (1), 5 (a) Zakona o prevenciji i supresiji aktivnosti pranja novca L 188 (I) 2007 Kaznenog zakonika Republike Cipar, pod uvjetima predviđenim u čl. 29 st. 5 t. 4 ZPSKS-EU.

              Protiv ovog rješenja podnio je žalbe izručenik S. M. i to po branitelju S. Š. odvjetniku iz V. i D. P. odvjetniku iz Z.

              U žalbi koju je podnio po branitelju S. Š. odvjetniku iz V., izručenik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsko rješenje i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

              U žalbi koju je podnio po branitelju D. P. odvjetniku iz Z., izručenik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsko rješenje na način da odbije europski uhidbeni nalog, te da eventualno pravosudna tijela Republike Hrvatske provedu postupak ili da izručenika izruče u Rusku Federaciju "da se brani u uvjetima istima onima koji će biti dostupni istim izručenicima".

              Žalba nije osnovana.

              Nije u pravu žalitelj kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odreda kaznenog postupka iz čl. 468 st.1 t. 11 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) s tvrdnjom da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, pri čemu se poziva na odredbe čl. 34 st. 1 i čl. 35 Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenom stvarima ("Narodne novine" broj 178/04 od 16. prosinca 2004 godine), iako se radi o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije. Međutim, prvostupanjski sud je u postupku koji je u cijelosti proveden sukladno odredbi čl. 24 b ZPSKS-EU, donio rješenje koje u izreci sadrži sve potrepštine predviđene u čl. 29 st. 5 ZPSKS-EU. Zatim je u skladu s odredbama čl. 20 st. 2 t. 1 do 4 t. 6 i 8 i čl. 21 ZPSKS-EU utvrdio da li postoji bilo koja od predviđenih zapreka za odobravanje predaje tražene osobe, te nakon što je utvrđeno da ne postoji niti jedna od zapreka za predaju, u cijelosti je obrazložio u razlozima prvostupanjskog rješenja. Pritom je utvrđeno da su kaznena djela za koja je izdan europski uhidbeni nalog na temelju čl. 10 ZPSKS-EU isključena od provjere dvostruke kažnjivosti, pa sukladno tome i utvrđivanja nastupanja zastare po domaćem pravu za slično ili istovjetno kazneno djelo, zbog čega pravilno nije vršena provjera u skladu s odredbom čl. 20 st. 1 i 2 t. 5 i 7 ZPSKS-EU, što je također u cijelosti obrazloženo u prvostupanjskom rješenju, zbog čega ni u tom dijelu žalba nije osnovana.

              Također nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno iz razloga što je prvostupanjski sud propustio postupiti sukladno odredbi čl. 21 st. 1 ZPSKS-EU, t.j. rukovoditi se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje, zbog čega smatra da je trebalo odbiti europski uhidbeni nalog. Naprotiv, izreka rješenja sadrži u potpunosti činjenični opis djela koja se izručeniku stavljaju na teret, obrazloženje rješenja sadrži sve razloge zbog kojih se za ta kaznena djela može odobriti predaja, pri čemu je sasvim otklonjena kao neistinita tvrdnja izručenika da se protiv njega ne vodi kazneni postupak, te da ne postoji osnovana sumnja na počinjenje kaznenih djela, a nakon izvršene provjere i priložene dokumentacije, što je u cijelosti obrazloženo u rješenju. Svi ostali prigovori u ovoj žalbi izručenika, a koji se u cjelini referiraju na odredbu čl. 21 st. 1 ZPSKS-EU ne ulaze u taksativno navedene razloge pod t. 1 i 2 a i b ove zakonske odredbe, a uslijed kojih bi se moglo odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga, zbog čega ni u ovom dijelu žalba nije osnovana.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući prvostupanjsko rješenje po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 494 st. 4 ZKP/08 nije našao da bi rješenje donijelo neovlašteno tijelo, da bi bila ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08 ili povreda na štetu izručenika, to je po odredbi čl. 494 st. 3 t. 2 ZKP/08 riješeno kao u izreci.

U Zagrebu 29. studenog 2016 godine