Poslovni broj: Gž R-116/2019-2

      

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a                                                                                  Poslovni broj:Gž R-116/2019-2                                                                          

 

 

 

 

                                     U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

                                                              P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Vicka Prančića, predsjednika vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Denis Pancirov Parcen, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B., OIB: …, iz T., zastupanog po punomoćnici S. F., odvjetnici u S., protiv tuženika S. H. društvo s ograničenom odgovornošću za tjelesnu i tehničku zaštitu osoba i imovine, OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku N. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B., M., W., C. iz Z., radi uznemiravanja (mobinga), odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 4 Pr-353/2016-54 od 29. studenog 2018., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2019.  

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 4 Pr-353/2016-54 od 29. studenog 2018., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

 

            II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj s osnove naknade parničnog troška sastava odgovora na žalbu isplati iznos od 3.125,00 kuna. 

 

Obrazloženje

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud u točki I. izreke presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od tuženika, radi povreda prava osobnosti na duševno zdravlje, isplatiti iznos od 220.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio i o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke presude naložio tužitelju da s ovog osnova isplati tuženiku iznos od 32.500,00 kuna, dok je u točki III. izreke odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška za iznos 625,00 kuna preko dosuđenog iznosa od 32.500,00 kuna.

 

Također prvostupanjski je sud donio rješenje kojim je odbio prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere kojom je zatražio da tuženik za vrijeme trajanja prekida rada isplaćuje tužitelju iznos od 3.135,37 kuna mjesečno.  

       

             Protiv prvostupanjske presude, tužitelj je podnio žalbu, (očigledno u dijelu u kojem nije uspio u sporu), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. 2. i 3. Zakona o parničnom ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka VSRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08.,  57/11.,  148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.- Odluka USRH i /19., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.  

 

            Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojemu u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

             Žalba tužitelja nije osnovana.  

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti (na duševno zdravlje), u iznosu od 220.000,00 kuna, a koja štete da mu je prouzročena mobingom od strane tuženika, odnosno djelatnika tuženika. 

  

             Sadržaj pravne zaštite određen je činjeničnim supstratom iznesenim u tužbi i tijekom postupka. Dakle, sud je ovlašten utvrđivati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe.

Iz sadržaja tužbe i činjenica koje tužitelj ističe tijekom postupka, za zaključiti je kako tužitelj kao radnik potražuje od tuženika kao poslodavca naknadu štete radi uznemiravanja, zlostavljanja i ponižavanja (mobinga), tj. postavlja tužbeni zahtjev kako je to već navedeno u ovoj odluci. Da je tome tako, razvidno je i iz navoda tužitelja u žalbi. Inače, zlostavljanjem i/ili ponižavanjem (mobingom), kao uostalom i diskriminatornim ponašanjem, čini se povreda prava osobnosti koji je institut definiran odredbama članka 19. stavci 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO). S obzirom na okolnosti slučaja i težinu povrede (članak 1100. st. 1. i 2. ZOO-a), žrtva mobinga može imati pravo na naknadu imovinske i/ili neimovinske štete.

 

              Pod pojmom mobinga smatra se specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do uklanjanja s radnog mjesta. No, takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale, odnosno ako traju određeno vrijeme. Za napomenuti je da ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete  od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava.

 

               Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće činjenice odnosno došao do slijedećih zaključaka:

 

                - da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac bili u radnom odnosu na temelju ugovora o radu koji je zaključen 31. svibnja 2010., te da je na temelju tog ugovora tužitelj kod tuženika obavljao poslove zaštitara,

 

                - da je tuženik 11. veljače 2016. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a zbog samovoljnog i nezakonitog prestanka rada tužitelja,

 

                - da je tužitelj protiv tuženika vodio parnični postupak radi utvrđenja izvanrednog otkaza nedopuštenim, te da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-840/16-11 od 30. svibnja 2017., njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan,

 

               - da je odlučujući o žalbi tužitelja na navedenu prvostupanjsku presudu, Županijski sud u Zagrebu, presudom posl. br. Gž -1364/17 od 28. kolovoza 2018., potvrdio pobijanu presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu,                   

 

               -  da u raspoređivanju tužitelja da obavlja poslove zaštitara na tzv. Maloj porti ( u studenom 2014., od strane njemu nadređenog radnika K. V., nije bilo elemenata degradiranja ili uznemiravanja tužitelja,

 

               - da kod određivanja korištenja godišnjeg odmora i tzv. slobodnih dana, tuženik, odnosno djelatnik K. V. (nadređeni radnik tužitelju) nije poduzimao nikakve štetne radnje na štetu tužitelja, već se koristio svojim ovlastima koje je imao u svezi usklađivanja potreba posla i privatnih potreba radnika,

 

               - da kod raspoređivanja tužitelja na rad u trgovinu I. S. te u R., od strane nadređenog mu radnika K. V. nije bilo protupravnog postupanja navedenog radnika, već da je raspoređivanje tužitelja na rad u navedena mjesta, bilo uobičajeno s obzirom na prirodu posla u zaštitarskoj tvrtki,

 

               - da je tužitelj od strane tuženika, zadužio zaštitarsku zaštitnu opremu, baš kao što su je zadužili i ostali radnici, zaštitari, te da je tužitelj radio u istim radnim uvjetima kao i ostali radnici koji da se nikada nisu žalili na radnu opremu,

 

            - da povremeno nazivanje tužitelja, od strane nadređenog mu radnika K. V., lažljivcem, sebičnim, nikakvim i nekolegijalnim radnikom te "papučarem", predstavlja neprihvatljivu poslovnu komunikaciju, no da u takvom postupanju K. V. nije bilo elemenata uznemiravanja tužitelja, odnosno da nije došlo do povrede prava osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje, čast, ugled i dostojanstvo,

 

              - da je tužitelj nije pristupio na razgovor kod tuženika, koji je tuženik sazvao povodom pritužbe tužitelja od 9. prosinca 2015.

 

              Slijedom navedenih i utvrđenih činjenica od strane prvostupanjskog suda i na temelju toga donesenih zaključaka, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi konačno iskazuje mišljenje da u konkretnom slučaju tuženik, odnosno njegov radnik K. V., nije uznemiravao i ponižavao tužitelja, te da je sukladno tome tužbeni zahtjev neosnovan.

 

   Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i valjane razloge zbog čega smatra da tuženik odnosno, radnici zaposleni kod istog, nisu uznemiravali tužitelja odnosno nad njime provodili mobing, te da u spornom slučaju tužitelju nije povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čast, ugled i dostojanstvo.   

 

   Kako ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava, ovu presudu kojom se žalba odbija kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđuje, nije ni potrebno posebno obrazlagati, a ovo na temelju odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a.

 

   Ipak za osvrnuti se ukratko na konkretne žalbene navode tužitelja i to kako slijedi:

 

   1. Žalitelj navodi kako su svi saslušani svjedoci zaposleni kod tuženika, pa stoga da prvostupanjski sud nije trebao temeljiti svoja činjenična utvrđenja na njihovim iskazima, ovo stoga jer da im daljnji "opstanak" na radnim mjestima ovisi o sadržaju njihovih kazivanja sugerirajući time da su iskazivali pristrano, u korist tuženika - poslodavca. S druge pak strane tužitelj navodi da je prvostupanjski sud zanemario njegovo kazivanje, a da se jedino iz njegovog kazivanja u konkretnom slučaju moglo točno utvrditi činjenično stanje. S tim u svezi za navesti je slijedeće.

U slučaju mobinga riječ je o odštetnoj odgovornosti tuženika-poslodavca po općim propisima obveznog prava. Za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje, a u suglasju sa odredbama članaka 1045. stavci 1. i 2., članka 1046. i članka 1049. ZOO-a. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su da postoji oštećeni i štetnik, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost štetne radnje, a sve ove pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Istina jest da se mobing često puta teško dokazuje, ali nije u pravu tužitelj kada sugerira da se njegovo (eventualno) zlostavljanje praktički moglo dokazati samo na temelju njegovog iskaza. Osim toga za istaknuti je kako prvostupanjski sud nije zanemario kazivanje tužitelja u ovom postupku, već ga je pravno ocijenio. Sasvim je druga stvar što njegov iskaz prvostupanjski sud u pretežitom, odlučujućem dijelu nije smatrao vjerodostojnim za što je dao suvislo i dostatno obrazloženje, pa se zbog nepotrebnog ponavlja tužitelj upućuje na obrazloženje pobijane presude. Samo usput je za dodati kako stranka s obzirom na svoj položaj zainteresirane osobe za ishod spora, nije najpouzdaniji izvor saznanja, pa je stoga i za ovaj drugostupanjski sud razumljivo i logično, da prvostupanjski sud nije temeljio svoju presudu na kazivanju tužitelja pogotovo stoga što njegova kazivanja, u smislu da je nad njime izvršen mobing, nisu našli uporište u drugim izvedenim dokazima. U svakom slučaju, tužitelj ne samo da nije na nedvojben način  dokazao postojanje općih pretpostavki za tuženikovu odgovornost, prvenstveno postojanje štetne radnje, već ovu pravno relevantnu činjenicu nije dokazao niti do stupnja vjerojatnosti.

Dakle, u zaključku, kako prvostupanjski sud zaista nije mogao na osnovi provedenih i ocijenjenih dokaza, utvrditi postojanje sustavnog, dugotrajnijeg psihičkog zlostavljanja tužitelja, odnosno sustavnog povrjeđivanja prava tužitelja iz radnog odnosa, a sve ovo od strane tuženika kao poslodavca, odnosno radnika tuženika koji je bio nadređeni tužitelju, to nisu postojale ni pretpostavke da se tužitelju dosudi naknada štete zbog mobinga. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je presudom odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2. Tužitelj u žalbi navodi kako prvostupanjski sud nije izveo od njega predloženi dokaz pregledom video snimke video nadzora na okolnost utvrđenja činjenice da ga je nadređeni radnik K. V. dana 12. svibnja 2015. "verbalno napao" u krugu ABS S. na poziciji "Lomara". No, kako iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud u svezi navedenog verbalnog sukoba tužitelja i tuženika, kojom prilikom K. V. nije prihvatio pruženu ruku tužitelja, prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan, to nije bilo ni potrebno izvoditi predloženi dokaz pregledom video snimke. Nadalje, nije bilo nezakonitog postupanja prvostupanjskog suda kada je odbio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem koje je tužitelj predložio na okolnost utvrđenja činjenice svog zdravstvenog - psihičkog zdravlja/stanja. Naime, kako je prvostupanjski sud utvrdio da u konkretnom slučaju nije izvršen mobing nad tužiteljem, te da u tom smislu nikakve odgovornosti tuženika za naknadu štete tužitelju nema, to se i izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem pokazalo nepotrebnim.        

 

              Odluka o parničnom trošku u pobijanom dijelu iz točke II. izreke prvostupanjske presude također je pravilno i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a. 

 

           Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka iz odredbi članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, odnosno odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

             Tuženik je zahtijevao naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kuna. No, kako ovaj trošak nije bio potreban za vođenje parnice to je trebalo tuženikov zahtjev odbiti kao neosnovan, a na temelju odredbi članka 166. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.     

 

 

                                                        U Splitu 21. svibnja 2019.

 

                                                                                                                        Sudac:

                                                                                                                        

                                                                                                                       Vicko Prančić, v.r.