- 1 -              Rev 2320/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2320/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ... zavoda ..., Područna služba S., koga zastupa punomoćnik V. D., mag. iur., protiv tuženika J. o. d.d., S., koga zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-404/13 od 13. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pi-647/11 od 7. ožujka 2013., u sjednici održanoj 21. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 308.378,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka (toč. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 20.367,00 kn (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude ili meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete nastale tužitelju isplatom invalidske mirovine svojoj osiguranici M. G., zbog opće nesposobnosti za rad, izazvane štetnom radnjom osiguranika tuženika u štetnom događaju od 19. svibnja 2005.

 

Uz obrazloženje

 

- da je rješenjem tužitelja broj 187460 od 25. rujna 2009. M. G. priznato pravo na invalidsku mirovinu;

 

- da tužitelj, koristeći ovlaštenje iz čl. 160. st. 4. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 79/07, 35/08, 40/10 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 121/10, 130/10 – pročišćeni tekst, 61/11, 114/11, 76/12 i 133/13 – dalje: ZMIO), prema kojoj odredbi, kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u jednoj ukupnoj svoti (kapitalizirana šteta, zahtijeva isplatu iznosa od 308.378,00 kn;

 

- da je šteta tužitelju nastala u vrijeme važenja Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05 – dalje: ZOOP), koji zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2006., stoga da u konkretnoj stvari treba primijeniti odredbe tog Zakona, a ne odredbe ZMIO;

 

- da je odredbom čl. 27. ZOOP propisano:

 

"Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.),

 

Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.),

 

Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem ... zavoda ... i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.),

 

Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.);

 

- da je pravomoćnom i konačnom odlukom tužitelja utvrđena mirovina upravo zbog ozljede na radu zbog koje je nastupila opća radna nesposobnost, slijedom čega je za zaključiti da se ne radi o situaciji iz čl. 27. st. 3. ZOOP, kada bi tuženik, kao društvo za osiguranje bio u obvezi naknaditi tužitelju razmjerni iznos mirovine.

 

Tijekom nižestupanjskog postupka bilo je sporno, a sporno je i u ovom stadiju postupka, treba li u konkretnoj situaciji primijeniti odredbe ZMO ili odredbe ZOOP, odnosno supsidijarne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje: ZOO).

 

Prema odredbi čl. 392. a ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Tužitelj postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava temelji na tvrdnji da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti zakon koji je vrijedio u vrijeme nastanka štetnog događaja, dakle, Zakon o mirovinskom osiguranju.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u važećoj praksi ovog suda izraženoj u većem broju odluka (Revx-725/16 od 29. studenoga 2016., Rev-552/08 od 8. travnja 2010., Revx-436/10 od 2. veljače 2011., Rev-550/10 od 9. siječnja 2013. i dr.) izraženo je shvaćanje da se u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ne primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja u kojem je ozlijeđen osiguranik tužitelja, već se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju (isplatom invalidske mirovine osiguraniku).

 

Isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja tužitelju nastaje šteta, a ujedno između tužitelja i štetnika koji je prouzročio ozljeđivanje osiguranika tužitelja, nastaje novi, zakonom propisani odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu. Stoga se naknada te štete treba utvrđivati na temelju zakona koji je važio u vrijeme njezinog nastanka.

 

Primijenivši Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to odredbu čl. 27. toga Zakona koja uređuje konkretnu situaciju, nižestupanjski su upravo postupili sukladno izraženom shvaćanju i pravilno su primijenili materijalno pravo.

 

Nije stoga osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 21. svibnja 2019.